Nakon što je na skupu u Tuzli, održanom od 20. januara do 5. februara 1831. godine,

Husein kapetan Gradaščević izabran za vođu pokreta za autonomiju Bosne u sklopu Osmanskog carstva, jedna od odluka skupa je bila i da se povežu sa borcima pokreta za autonomiju u Skadru, na čelu sa Mustafa pašom Skadarskim. Husein kapetan je uživao podršku ostalih kapetana jer je bio bogati feudalac, dobar musliman i hrabar vojnik. Bošnjake je najviše imponirala njegova hrabrost i odlučnost, pa su ga zbog toga i izabrali za vođu. Među vođama pokreta preovladalo je mišljenje da bi trebalo poduzeti vojnu akciju radi pružanja podrške pokretu Mustafa paše Skadarskog. Zbog toga je bosanska vojska na čelu sa Husein kapetanom, snage 25 000 boraca, nakon opsežnih priprema krenula prema Sandžaku, odnosno Kosovu. Istovremeno je i namjesnik Morali Namik Ali paša napustio Bosanski ejalet, tako da su ustanici i formalno preuzeli vlast.

Iz sarajevskog kadiluka je odmah regrutovano dodatnih nekoliko stotina ljudi i odmah upućeno na Kosovo pod komandom hadži Salih bega. Krećući se prema Kosovu, ova vojska se stalno uvećavala, jer su joj se pridruživali brojni dobrovoljci iz mjesta kroz koje je bosanska vojska prolazila, a u grupama su stizale i nove jedinice vojnika iz bosanskih kapetanija. Husein kapetan je bujuruldijom naredio koliko je koji kadiluk morao dopremiti vojnika. Tako je, naprimjer, sarajevski mulaluk trebao da otpremi nekoliko stotina vojnika pod komandom muteselima Salihbega. Bosanska vojska je trebala da se nađe 15. maja 1831. godine u Novom Pazaru, nakon čega bi se uputila prema Kosovu.

Kapetan Gradaščević je uskoro, sa svojom vojskom, stigao u blizinu Kosova. Već je saznao da je Mustafa paša poražen kod Prilepa i pored činjenice da je imao oko 40 000 vojnika, te da se iz Prizrena povukao u skadarsku tvrđavu, te odlučio da tamo sačeka vojsku osmanskog velikog vezira koja mu je išla u susret. Ipak, to nije omelo Husein kapetana u njegovim vojnim pripremama, da se upravo na Kosovu polju obračuna sa nadolazećom osmanskom vojskom, i pored činjenice da je dobio informaciju da se radi o ogromnoj vojsci, što je njegov saveznik Mustafa paša Skadarski mogao samo da potvrdi preko svog mutesarifa. Kada je bosanska vojska stigla kod Lipljana naišli su na izvidnicu velikog vezira, pod komandom Ahmed paše i zametnuli se u borbu u kojoj su Bošnjaci pobijedili. Komandant Ahmed paša je zarobljen, a njegova vojska, koju su uglavnom sačinjavali Arbanasi, pobježe ka Sazliji, gdje se nalazio veliki vezir. To je ohrabrilo bosansku vojsku da se obračuna i sa glavnim dijelom osmanskih trupa, pa se ona uputi njoj u susret. Dana 18. jula dvije vojske su se našle licem u lice na Lipljanu. Nakon kratkog ali munjevitog boja bosanska vojska je do nogu potukla osmansku. Ostatak razbijene osmanske vojske se u panici povukao prema Skoplju, a sa bojišta je pobjegao i veliki vezir, komandiri i ostali veziri. U Bici kod Lipljana poginuo je vezir Ćor Ibrahim paša, dok su ranjeni skopsski sandžak beg Hivzi paša, pećki Abdurazak paša i komandant regularne konjice Mehmed beg. Osmanska vojska je na bojnom polju ostavila veće količine topova, stoke, municije i ratnu arhivu, dok su zarobljeni solunski beglerbeg Ahmed paša, njegov ćehaja i haznadar. Kod njih je pronađen sultanov ferman od 28. juna 1831. godine, kojim je opozvan bosanski beglerbeg Morali Namik Ali paša, a za novog bosanskog beglerbega je postavljen Ibrahim paša iz Vidina, koji se nalazio u Skoplju i otuda uputio pismu Bosanskom divanu da ga obavijesti o svom postavljanju.

Husein kapetan je nastojao iskoristiti ovu pobjedu da bi velikom veziru još jednom poslao zahtjev za autonomijom Bosne. Ipak, uvidjevši krizu u pokretu za autonomiju, vezir se poslužio lukavstvom te je obećao autonomiju. Na kraju se Husein kapetan povukao u Sarajevo i proglasio se za bosanskog beglerbega. Takvo stanje je iskoristio veliki vezir da sa novim kontigentom vojske napadne Bosnu i u proljeće 1832. godine potpuno skrši Gradaščevićev pokret za autonomiju Bosne.  bosnae.info