U aprilu 1850. godine Omer paša Latas je pozvan u Istanbul sa zadatkom preuzimanja fermana o njegovom imenovanju za komandira vojnog korpusa u Bosni

čija je primarna zadaća sređivanje stanja u Bosni tj. pobune. Nakon prikupljanja vojske i manjih neprilika u Bugarskoj, Latas je početkom avgusta iz Novog Pazara stigao u Sarajevo. Tu je pročitao ferman u kojem od bosanskih prvka traži smirivanje stanja i sprovedbu reformi. Upravo dok je određivao pravac kretanja glavnine svojih snaga koju je činilo tek 8 000 vojnika sa 34 topa, stigla mu je vijest da je buknula pobuna i u Posavini (pored Posavine pobune su bile aktivne i na prostoru srednje Bosne, Bosanske krajine i Hercegovine).

U to vrijeme Posavina je u administrativnom pogledu obuhvatala ravničarske predjele između rijeka Drine na istoku do Bosne na zapadu, a na jugu planinske krajeve sve do rijeke Bosne. Najbogatiji i najugledniji čovjek u ovim krajevima je bio Mahmud paša Tuzlić, koji se jasno usprotivio sultanovim reformama. Ipak, uvidjevši da je sultan poslao vojsku u Bosnu prihvatio je sultanove reforme ali samo riječima. Buna u Posavini je otpočela 18. oktobra 1850. godine u Tuzli i ubrzo se raširila širom Posavine. Uzrok ustanka je bila regrutacija u novu osmansku vojsku koja je započela dan ranije. Pošto su otvoreno ustali protiv Latasove vojske, ustanici su pozvali mještane svih gradova u Posavini da im se priključe. Među prvima koji se pridružio je Zvornik. O toma kakvo je stanje tada vladalo u Bosni svjedoči vijest Petrovaradinske vojne komande upućena u Beč u kojoj je stajalo: “Vijesti uhoda saglasne su u tome da se regularne sultanove čete jako simpatišu sa insurgentima (pobunjenicima)”. Ustanak se ubrzo proširio po cijeloj Posavini. U dobojskoj kazi su na čelu ustanika bili Salihbeg iz Tuzle, Mahmud aga Gradaščević i Numan Numanbegović iz Doboja kome se pridružilo cjelokupno stanovništvo dobojske kaze. Na čelu brčanskih ustanika bio je mula Mehmed, a bijeljinskih Mehmed aga i Ali beg. Da bi pridobili narod za ustanak vođe su navodile da će ustanicima priteći u pomoć austrijska vojska.

Glavnina sakupljene vojske krenula je u oktobru iz Posavine dolinom rijeke Bosne prema Sarajevu, gdje ju je kod Vranduka sačekala vojska Omer paše Latasa. Druga kolona, sakupljena iz Zvornika i Bijeljine, krenula je mjesnim putem prema Sarajevu, ali je zaustavljena kod Kladnja. Pošto je saznao da se glavnina vojske kreće dolinom rijeke Bosne, Latas je poslao prethodnicu koja ih je sačekala kod Vranduka – dvije brigade sa tri topa, pod komandom Mustafa paše Melmedžije. Jedan dan nakon prethodnice Latas se uputio sa glavninom vojske i utaborio u Vranduškoj tvrđavi. Prije samog stupanja u borbu poslao je delegaciju od 5 članova prema ustanicima kako bi ih odgovorio od daljne borbe. Međutim, nakon što je došla u logor ustanika, koji se nalazio u Golubinji, nedaleko od Žepča, delegacija nije ni uspjela reći sve što je namjeravala a ustanici su je ubili i opljačkali. Ovakav rasplet događaja naljutio je Omer pašu i Mustafa pašu i u bici koja se odigrala 29. oktobra 1850. godine na donjem putu pored Vranduka, Mustafa paša je teško porazio ustanike, prvenstveno zahvaljujući topovima. Već narednog dana glavnina Latasove vojske je nastavila goniti ustanike prema Žepču. Do nove bitke je došlo na koti Kameni vrh, gdje se ukopalo između 10 i 15 hiljada boraca. Ipak, zahvaljujući vojničkom znanju Latas je odnio pobjedu i u ovoj bitci, nakon što je manevrom natjerao ustanike da pomisle kako se njegova vojska povlači nakon čega su ustanici izašli iz svojih rovova i time postali lahka meta osmanske artiljerija koja im je nanijela velike gubitke. Na bojištu je ostalo mrtvo 150 ustanika, dok ih je 200 ranjeno. [bosnae.info]

Nakon poraza ustanici su se povlačiči desnom obalom rijeke Bosne, a Latas se kretao lijevom. Dozvolio je svojim vojnicima da opljačkaju Žepče kao kaznu jer su se njegovi stanovnici stavili na stranu ustanika. Prilikom prolaska kroz Maglaj, Doboj i Dobor razorio je sve skele na rijeci Bosni, te vodio neprestajne čarke sa ustanicima. Do 16. novembra je stigao do Dervente, dok su se ustanici utaborili u Modriči očekujući Latasov napad. Ipak, Latas je uzeo vrijeme odmora kako bi popunio vojsku. Niti pobunjenici nisu mirovali, pa su zaštićeni velikom rijekom Bosnom koja je uslijed jakih kiša nadošla, poduzimali česte manje akcije protiv Latasovih trupa. Uz sve to ustanicima je stiglo i veliko pojačanje iz mjesta u srednjoj Bosni i Posavini, a dobili su i prve topove. Latas nije bio spreman da prvi napadne ustanike iz razloga što njegova vojska nije bila znatno veća od ustaničke, te je očekivao pomoć od Austrijanaca koja nije došla. Ipak, pobunjenici su forsirali rijeku Bosnu pa je Latas bio primoran na borbu. U bitkama koje su se odigrale u Kulinama, Velikoj i Vučjaku Latas je odnio novu pobjedu protiv ustanika, ali mu je put bio presječen pa je bio primoran promijeniti pravac i krenuti suprotno uz Bosnu. Kod sela Podnovlje Latasov vojsku su dočekali ustanici prilikom čega je poginulo 200 Latasovih vojnika. Ovim porazom Latas se povukao. Međutim, nakon što je dobio pojačanje iz Dervente ponovo je udario na ustanike i porazio ih u novoj bitci kod Podnovlja, ponovo zahvaljujući topovima i jakoj kiši koja je natjerala ustanike da izađu iz rovova na čistinu. Poslije krvave bitke ustanici su se razbježali prema Savi dok se jedan dio sa bijelim peškirima oko vrata predao Latasu. Nakon ovog poraza brojne vođe ustanka su pobjegle u Austriju i Srbiju, a među njima je bio i Mahmud paša Tuzlić sa sinovima.

Poslije bitke kod Podnovlja Latas 26. novembra forsira rijeku Bosnu i već narednog dana zauzima Modriču, a istovremeno napada i Gradačac, kojeg zauzima bez većih problema. Nakon što je umirio Modriču i Gradačac, 4. decembra ulazi i u Gračanicu. Tih dana je list “Narodne novine” pisao da je Latas poslao pismo beogradskom komandantu Vafiz efendiji u kojem je stajao: “Pozdravite mi mojega ljubeznog prijatelja Vafiz – pašu, da mu savietujem, da za niekoje vrieme jede ribe iz Save jer su se one bošnjačkim mesom hranile, koje sam ja kod Dobora u Bosnu satierao”. Istovremeno je prema Tuzli iz Sarajeva 17. novembra krenula druga Latasova vojska pod komandom Ibrahim paše. Njezin zadatak je bio da spriječi mogući prodor ustanika prema Sarajevu, ali i da omogući lakše zauzimanje Tuzle. Vojska pod komandom Ibrahim paše se u nekoliko navrata sukobi sa ustanicima kod Kladnja i Vlasenice te ih porazi. Na tom putu koji je završio zauzimanjem Kladnja, vojska Ibrahim paše je spalila i opljačkala brojna bošnjačka sela.

Dolaskom u Tuzlu Latas je razapeo šator na brdu Kicelj a njegov dolazak je obilježen ispaljenjem 101 topovskog hica. U Tuzli je zaplijenio ogromno blago Mahmud paše Tuzlića koje je procijenjeno na 18 miliona pjastera. Posljednja grupa ustanika koja je ostala pobjegla je prema Zvorniku odakle su poručili da “čim bukva zazeleni svi će listom na oružje”. Zadržavši se u Tuzli nekoliko dana, Latas je sve kaze u Zvorničkom sandžaku objedinio sa stalnim sjedištem u Tuzli. Pohvatane kolovođe ustanka je vezane lancima poslao u Istanbul. Mahmud pašu, koji se vratio iz Slavonije, jer je povjerovao da će dobiti amnestiju, je poveo sa sobom u Sarajevo. Na njega je navukao veliki crveni ćurak izvezen zlatom, a uz to je naredio da mu se od drveta naprave nož i dva pištolja, pa mu ih je stavio za pojas. U Sarajevo je stigao 17. decembra gdje su pucali topovi i puške u njegovu čast. Po dolasku je naredio da se sve vođe ustanka, koje je doveo, bace u tamnicu.  bosnae.info