Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović obratio se na generalnoj debati 77.

zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, New York, 21. 9. 2022. godine. Njegov govor prenosimo u nastavku:

Gospodine predsjedavajući,
Generalni sekretaru,
Dame i gospodo,

Čast mi je obratiti se ovom uvaženom tijelu, kao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Čestitam gospodinu Šahidu na uspješnom predsjedavanju 76. zasjedanjem Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Zajedno sa generalnim sekretarom UN-a gospodinom Guterešom, on je posvećeno radio kako bi ovo tijelo Ujedinjenih nacija obavljalo svoje dužnosti, uprkos otežanim uslovima izazvanim pandemijom.

Čestitam i gospodinu Kerešiju na izboru za predsjedavajućeg 77. zasjedanja Generalne skupštine. Možete računati na podršku i saradnju Bosne i Hercegovine u osiguranju produktivnog rada ovog tijela. Poštovani predsjedavajući,

Proteklih smo godina, na zasjedanjima Generalne skupštine i drugim međunarodnim forumima, redovno ocjenjivali da globalni poredak doživljava tektonske promjene. Danas pak možemo zaključiti da je svijet nepovratno promijenjen. Odnosi, na kojima je počivala sigurnosna arhitektura Evrope kao i šireg međunarodnog okvira, postali su prošlost.

U trenutku dok se gradovi i sela u Ukrajini suočavaju sa zastrašujućom stvarnošću rata, najmanje što možemo učiniti jeste da ne šutimo o tome. Ne smijemo šutjeti, naročito u ovoj zgradi. U Ujedinjenim nacijama, koje su i uspostavljene s ciljem sprečavanja i zaustavljanja onoga što se trenutno dešava u Ukrajini. Na koncu, naročito ne smijemo šutjeti mi, u Bosni i Hercegovini, koji i sami imamo živo sjećanje na užase rata i agresije.  

Kao i u slučaju moje države, u periodu između 1992. i 1995. godine, sistem Ujedinjenih nacija, nažalost, ponovo nije bio u stanju ni da spriječi ni da zaustavi rat u Ukrajini. Tu prvenstveno mislim na Vijeće sigurnosti, kao tijelo zaduženo za zaštitu međunarodnog mira i sigurnosti, u svjetlu principa koji su definirani Poveljom Ujedinjenih nacija.   

Za razliku od Vijeća sigurnosti, koje zbog unutrašnjih odnosa i blokada evidentno nije u stanju ispuniti svoje obaveze, Generalna skupština Ujedinjenih nacija je, ogromnom većinom, usvojila rezoluciju o agresiji na Ukrajinu.

Navedenom rezolucijom ovog tijela, potvrđeni su neupitni principi Povelje Ujedinjenih nacija i drugih akata međunarodnog prava, kojima se zabranjuje upotreba oružane sile i nalaže se državama da mirnim sredstvima rješavaju nesporazume.

Iskazana je podrška teritorijalnom integritetu i suverenitetu Ukrajine, a postupci Ruske Federacije nedvosmisleno su nazvani agresijom, te je upućen zahtjev da se ista zaustavi. Odbačeni su i secesionistički potezi pojedinih regiona unutar Ukrajine usmjereni protiv njenog teritorijalnog integriteta.

Bosna i Hercegovina je podržala ovu rezoluciju i stala na pravu stranu historije, skupa sa još 140 država, a u skladu s obavezama iz Povelje UN-a, našim ranije zauzetim stavovima i našom obavezom, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, da pratimo vanjsku politiku Evropske unije.

Iako ova rezolucija nema snagu da zaustavi rat, ona ima snagu da zaustavlja neistine. Sasvim jasan i nedvosmislen jezik ovog najvišeg međunarodnog foruma, smanjuje do krajnje mjere prostor svima koji pokušavaju relativizirati istinu. Prvi korak ka svakom rješenju je kazati istinu i poštovati je.

Izražavam nadu da će u što skorijem roku doći do mira, kako bi ljudi u Ukrajini mogli normalno živjeti i kako bi se raseljeni vratili svojim kućama.

Poštovani predsjedavajući,

Rat u Ukrajini, kao i posljedice pandemije, doveli su do ogromnih promjena u svim sferama života. U aktuelnom trenutku, to se najviše izražava kroz duboku energetsku krizu, inflaciju, ukupnu recesiju i ugroženost snadbijevanja, naročito kada je riječ o hrani. Pred svima nama je vrlo teška i izazovna zima.

Globalno tržište i međunarodna slobodna trgovina omogućile su enorman napredak u svim krajevima svijeta. Iskorjenjivanje gladi, dostupnost roba široke potrošnje, kontinuirani ekonomski rast u svim krajevima svijeta, sve su to neupitni benefiti globalne ekonomske liberalizacije.

Čvrsto povezujući razne dijelove zemaljske kugle, globalizacija nas je učinila međusobno ovisnim. Snažne ekonomske, sigurnosne i političke međurelacije, proizvele su sve više integriran globalni okvir, u kojem se svi oslanjaju jedni na druge, u raznim sferama, od ekonomije do sigurnosti.

Istovremeno, međuovisnost raznih krajeva svijeta je izvor i ranjivosti globalne zajednice. To je pokazala pandemija, kada je došlo do blokade saobraćajnih i snadbjevačkih kanala. To pokazuje i trenutna kriza, u vezi s ratom u Ukrajini, kada zbog blokade izvoza pšenice iz ukrajinskih luka prijeti glad zemljama u razvoju na afričkom i azijskom kontinentu. Ili, kada se veći dio evropskog kontinenta suočava sa energetskom krizom, zbog ovisnosti o ruskom gasu.

Zbog nekih poteškoća koje je izazivao proces političkih i ekonomskih integracija, u proteklim godinama nerijetko smo mogli svjedočiti zagovaranju političkog suverenizma i ekonomskog protekcionizma. Posljedice transformacije razvijenih zemalja iz industrijskih u postindustrijske, zatim migracije i na koncu pandemija, bile su povod mnogima da zagovaraju podizanje ekonomskih, pa čak i doslovnih zidova i žičanih ograda.

Radi se o stranputici. Rješenje za navedene probleme nije u zatvaranju, već u otvaranju. Rješenje nije u manje saradnje, već u više saradnje. Rješenje za energetsku krizu u Evropi, izazvanu ovisnošću o jednom izvoru, nije samo u oslanjanju na vlastite snage, već u diverzifikaciji, pronalasku novih, višestrukih kanala snadbijevanja gasom i drugim energentima.

Niko u savremenom svijetu nema dovoljno resursa da bi se mogao osloniti samo na sebe, ali protekle krize pokazuju da ni ovisnost o pojedinačnim vanjskim izvorima nije dovoljna. Obje ove poteškoće mogu se prevazići samo još većom međunarodnom saradnjom.  Poštovani predsjedavajući,

Živimo u nestabilnim vremenima, bez presedana u skorijoj historiji. Dok iščekujemo izuzetno tešku zimu, svjesni smo destabilizacijskog potencijala ekonomske i energetske krize.

20. stoljeće daje izuzetno vrijedne lekcije o vezi između ekonomske krize i desnog populizma.  Upravo je na talasu velike ekonomske depresije na vlast došao nacistički pokret, koji je doveo do najveće kataklizme u historiji čovječanstva, nakon koje su i uspostavljene Ujedinjene nacije, te je usvojena Povelja UN-a, a zatim i Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida, kao i drugi akti UN-a.

Suštinska ideja Ujedinjenih nacija, na kojoj počivaju svi ovi temeljni akti međunarodnog prava, jeste ideja o ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na njihovo porijeklo, boju kože, religijsku, nacionalnu ili drugu pripadnost. To je ideja na kojoj je izgrađena moderna civilizacija.

Sada, skoro osam decenija poslije, možemo čuti glasove koji otvoreno ili implicitno negiraju te temeljne postavke. Sve češće desni populisti govore da svi ljudi i narodi nemaju jednaka prava, da su jedni vredniji od drugih. Sve češće otvoreno zagovaraju ideje o etničkoj i rasnoj supremaciji, kao i da je dominacija i gola sila jedini princip na kojem mogu i trebaju biti ustrojeni međuljudski i međunarodni odnosi. Od ovih ideja do nasilja samo je jedan korak.

Sa ovog mjesta, iz zgrade Ujedinjenih nacija, pozivam na oprez i akciju. U idućem periodu, pred nama će biti ogromni izazovi. Moramo ispuniti svoju dužnost, i boriti se za civilizacijske ideje. Moramo ih odbraniti, po svaku cijenu.
 
Poštovani predsjedavajući,

Bosna i Hercegovina je već stoljećima dom mnogim narodima, kulturama i religijama. Mi smo ponosni na našu dugu tradiciju multikulturalnosti. Ponosni smo na naše muslimanske, kršćanske, jevrejske, romske i druge zajednice, kao i na kulturu zajedničkog života i međusobnog uvažavanja koju smo razvili tokom stoljeća. Sve ove zajednice su pojedinačno i kolektivno dio bosanskohercegovačkog državnog mozaika i tako će i ostati.

Istovremeno, Bosna i Hercegovina je kao mjesto susreta kultura bila trn u oku politikama, koje počivaju na ideji o nemogućnosti zajedničkog života i o nužnosti konfrontacije. Takve politike dovele su do zastrašujućeg rata u Bosni i Hercegovini, od 1992. do 1995. godine, koji je kulminirao genocidom u Srebrenici.

U rezolucijama Generalne skupštine i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija iz navedenog perioda, kao i u izvještajima generalnog sekretara UN-a, a na koncu u presudama Međunarodnog krivičnog suda sa sjedištem u Haagu, rat u Bosni i Hercegovini je kvalificiran kao međunarodni oružani sukob, sa učešćem susjednih država.

U presudama Haškog krivičnog tribunala zaključeno je da su vođeni udruženi zločinački poduhvati, s ciljem eliminacije pojedinih etničkih grupa sa dijelova teritorija Bosne i Hercegovine, kako bi u konačnici te teritorije bile pripojene susjednim državama, čime je izvršena najteža povreda međunarodnog općeg i humanitarnog prava.

Od zaključivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina je prešla mukotrpan put u izgradnji mira. Međutim, postoje još uvijek brojni izazovi, a najveći jesu politike u Bosni i Hercegovini i susjedstvu, koje nisu odustale od ratnih ciljeva o podjeli zemlje.

Kao dio šireg talasa desnog populizma u Evropi, u Bosni i Hercegovini postoje politike koje otvoreno tvrde da Bosna i Hercegovina nije moguća, jer, kako ističu, nije moguć zajednički život muslimana i kršćana.

Muslimani i kršćani žive i mogu živjeti zajedno. I taj život ima perspektivu. A ono što sigurno nema perspektivu su retrogradne politike koje se tome suprotstavljaju.

Bosna i Hercegovina je, sa svojom višestoljetnom historijom, živi primjer i dokaz civilizacijske ideje da ljudi različitih vjera, nacija i kultura mogu živjeti zajedno. Činjenica da je Bosna i Hercegovina, čak i uprkos ratu koji je bio usmjeren na njeno uništenje, uspjela opstati, pokazuje njenu izuzetnu otpornost.

Većina ljudi u Bosni i Hercegovini želi živjeti u miru sa svojim različitostima, i postoji dovoljno snage da takva Bosna i Hercegovina pobijedi. Uvjeren sam da će tako i biti.

Poštovani predsjedavajući,

Iskustvo Bosne i Hercegovine govori da je vladavina prava krucijalan faktor za izgradnju mira. Rad Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, koji je formirao UN, omogućio je žrtvama minimum pravde, a zločincima je poslao poruku da njihova djela neće ostati nekažnjena, te da će biti izvedeni pred lice pravde i snositi posljedice za svoje postupke.

Nadalje, ogroman doprinos izgradnji i zaštiti mira dala su i druga tijela međunarodne zajednice, prvenstveno Ured visokog predstavnika i Vijeće za implementaciju mira.

Oba tijela su uspostavljena na osnovu Poglavlja 7 Povelje Ujedinjenih nacija, koje nalaže intervenciju međunarodne zajednice u svrhu zaštite mira, a njihovo uspostavljanje je potvrđeno i relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti. Shodno tome, i njihovo zatvaranje moguće je samo uz novu odluku Vijeća sigurnosti, a za to još uvijek nije vrijeme.

Dopustite da vas podsjetim da je u znatno razvijenim državama, poput Njemačke, postojala međunarodna supervizija, sa mnogo većim izvršnim ovlastima od Ureda visokog predstavnika u BiH, a ugašena je nakon 45 godina postojanja, kada su stvorene pretpostavke za to.

U proteklih 27 godina, Ured visokog predstavnika i Vijeće za implementaciju mira pomagali su domaćim političkim akterima na provođenju reformi. Zahvaljujući zajedničkim naporima, uspjeli smo nekada tri zaraćene vojske ujediniti u jedinstvene Oružane snage BiH. Ujedinili smo i tri obavještajne službe, poreska sistema, pravosuđa, itd.

Upravo je zahvaljujući ovim reformama, odnosno postojanju Oružanih snaga i drugih državnih institucija Bosne i Hercegovine, čak i nakon postepenog povlačenja 60.000 međunarodnih trupa, sačuvan mir.

U proteklih nešto više od godinu dana, u Bosni i Hercegovini je na sceni bio udar na 27 godina implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma, kroz pokušaj rasformiranja državnih institucija koje su uspostavljenje na osnovu jasnih odredbi Dejtonskog sporazuma.

Zahvaljujući djelovanju Ureda visokog predstavnika i država članica Vijeća za implementaciju mira, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, zaustavljen je udar na državne institucije, te je sačuvan mir, čime je pokazana svrsishodnost i efikasnost institucija međunarodne zajednice u BiH.

U proteklom periodu, uz zahtjeve za zatvaranje OHR-a, sve su češći i zahtjevi da visoki predstavnik poduzima poteze, kojima bi se slabilo jedinstvo Bosne i Hercegovine, te uvodile dodatne etničke podjele. Obaveza visokog predstavnika, prema Dejtonskom sporazumu i Povelji UN-a, jeste da štiti suverenitet i teritorijalni integritet BiH, a ne da doprinosi njegovom razgrađivanju.

Poštovani predsjedavajući,

Osim civilnog, Bosna i Hercegovina ima i međunarodno vojno prisustvo, u vidu misije EUFOR-a i NATO štaba, sa ukupno 1.100 pripadnika. Bosna i Hercegovina ni po tome nije specifična, jer mnoge, znatno razvijenije, također suverene države imaju potrebu za prisustvom međunarodnih vojnih snaga, u znatno većem broju nego što je to slučaj u BiH.

Međunarodno vojno prisustvo uspostavljeno je Dejtonskim mirovnim sporazumom, a Vijeće sigurnosti svake godine potvrđuje mandat EUFOR-a.  

Za manje od mjesec dana predstoji novo glasanje u Vijeću sigurnosti o mandatu EUFOR-a. Jako je važno za mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini i regionu da ova rezolucija bude usvojena, ali vrijedi naglasiti da u svakom slučaju NATO savez, prema Dejtonskom sporazumu, ima pravo i obavezu da rasporedi svoje snage u BiH.

Također, postoje odluke Predsjedništva Bosne i Hercegovine kojima se daje pristanak na prisustvo snaga EUFOR-a i NATO saveza, bez vremenskog ograničenja, te su navedene odluke dovoljan pravni osnov za prisustvo međunarodne vojne misije u BiH, sve dok Predsjedništvo BiH ne zauzme drugačiji stav.

Poštovani predsjedavajući,

Vanjskopolitički ciljevi Bosne i Hercegovine su članstvo u Evropskoj uniji i NATO savezu.

Na sjednici Evropskog vijeća iz juna ove godine, otvoren je prostor za dodjeljivanje Bosni i Hercegovini statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji, uz ispunjavanje određenih uslova. U proteklom periodu, Bosna i Hercegovina je ostvarila određen napredak na ispunjavanju 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u EU. Neke prioritete smo ostvarili u potpunosti, a druge djelimično. Raduje da smo, u proteklim sedmicama, nastavili s ispunjavanjem tih prioriteta.

Očekujem da, nakon općih izbora koji će se održati 2. oktobra ove godine, još snažnije nastavi na tom putu i BiH što prije dobije status kandidata za članstvo u EU.

Kada su u pitanju odnosi sa NATO savezom, Bosna i Hercegovina je dio Akcionog plana za članstvo. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je usvojilo Program reformi, kojim Bosna i Hercegovina ispunjava svoje obaveze, na godišnjem nivou, kada su u pitanju reforme koje NATO savez očekuje od nas, kao države aspiranta.

Poštovani predsjedavajući,

Vanjskopolitički cilj Bosne i Hercegovine je i regionalna saradnja. Bosna i Hercegovina želi dobre odnose sa svojim susjedima, uz međusobno uvažavanje, poštivanje i princip reciprociteta. I jedino je tako moguće graditi dobre odnose sa Bosnom i Hercegovinom.

Svi u regionu moraju shvatiti da je geostrateška i geopolitička konfiguracija regiona završena, i da je put ka sigurnosti i prosperitetu – put međusobne saradnje i rješavanja otvorenih pitanja, u skladu s principima međunarodnog prava.

Svi u regionu smo ravnopravni, niko ni nad kime ne može dominirati, a mir i stabilnost je prijeko potrebna svima.

Poštovani predsjedavajući,

Cijelom svijetu je potreban mir i stabilnost. Sve trenutne sporove u svijetu treba rješavati na principima međunarodnog prava i uz učešće institucija međunarodne pravde. Zato je jako važno osnažiti multilateralne mehanizme i institucije. U tom smislu, smatram da se snaga i autoritet UN-a kao ključnog multilateralnog mehanizma mora jačati.
Hvala vam na pažnji. (Vijesti.ba)