Zbog mlake i sporadične, deklarativne solidarnosti tzv. slobodnog demokratskog svijeta,

ne nazire se kraj pedesetpetogodišnjoj izraelskoj okupaciji Palestine, a samim tim ni stradanja nedužnih ljudi. Širom svijeta političari i diplomate ovih se dana utrkuju da osude rusku agresiju i pozivaju na podršku ukrajinskim “snagama otpora”. Slični ili istovjetni apeli ne mogu se čuti po pitanju palestinskih prava.

Preko osamdeset posto palestinskih porodica iz Gaze ne mogu se prehraniti i ovise o humanitarnoj pomoći. Poljoprivredno zemljište u pograničnim područjima definira se kao tampon-zona, koju Izrael jednostrano proširuje tako što puca na poljoprivrednike. Kada se ljudima oduzimaju sredstva za preživljavanje i kretanje, kada ranjeni ne mogu dobiti medicinsku pomoć, kada su raseljeni opet i iznova prisiljeni živjeti u šatorima i kada se sve to događa pod snažnim napadima s kopna, mora i zraka, a međunarodna zajednica to mirno gleda preko sedamdeset godina, stvori vam se muka u želucu dok svakodnevno slušate međunarodne apele za pomoć stradalnicima u Ukrajini u tekućoj ruskoj agresiji. Da ne budem krivo shvaćen, osuđujem svaku vrstu agresije na suverene države, duboko suosjećam s nedužnim ukrajinskim narodom, a guka u želucu stvara se zbog, najblaže rečeno, licemjerja i dvostrukih aršina evropske i međunarodne zajednice, ma šta one danas značile.

Odsustvo suštinske efikasne reakcije na agresivna ratna dejstva u Ukrajini, prepuštanje cijele jedne zemlje, jednog naroda na milost i nemilost militantnom autokrati, pokazuju nam da je Evropa kao prostor mira i blagostanja, demokratije i elementarne empatije tek puka predrasuda. Isto bi se moglo reći i za Sjedinjene Američke Države, lidera NATO pakta i takozvanog slobodnog svijeta. Deklarativna solidarnost ne može spriječiti patnje i smrti ugroženih Ukrajinaca.

Prema svim dosadašnjim saznanjima, kao i po stavovima Russellovog tribunala o Palestini, tamo je na djelu, najblaže rečeno, dugogodišnje poticanje na genocid, što je stvarna i prisutna opasnost koja se širi na mnoge nivoe izraelskog društva; na društvene mreže i medije, sportske navijače, policijske službenike, medijske komentatore i analitičare, vjerske vođe, zakonodavce i ministre. Za razliku od zločina protiv čovječnosti, genocid je (po definiciji) aktivnost s ciljem da se neka etnička grupa u potpunosti ili djelomično uništi. Karakteristike ovog zločina uključuju ubijanje, nanošenje teških tjelesnih povreda ili nametanje uvjeta života koji imaju za cilj fizičko uništenje cijele ili dijela nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe.

TEROR NAD PALESTINCIMA U SJENI UKRAJINSKOG RATA

Zaokupljenost medija ruskom agresijom na Ukrajinu učinila je nevidljivim informacije o nastavku izraelskog terora nad Palestincima. Svakodnevne racije, hapšenja, nanošenje teških tjelesnih povreda, potom vježbe i manevri izraelske vojske koji uzrokuju da palestinsko stanovništvo napušta i posljednje “oaze” na Zapadnoj obali.

Izrael, dakle, Palestince podvrgava permanentnom sustavu aparthejda, segregacije, oduzimanja posjeda i isključenja kroz zapljenu palestinske zemlje i vlasništva, nezakonita ubistva, prisilna preseljenja ljudi i uskraćivanja državljanstva. Osim toga, Izrael je uveo različite oblike represije i dominacije nad Palestincima gdje god ima kontrolu nad njihovim pravima, ali i na teritorijima na kojima izbjeglice žive u inozemstvu.

Zbog mlake i sporadične, deklarativne solidarnosti tzv. slobodnog demokratskog svijeta, ne nazire se kraj pedesetpetogodišnjoj izraelskoj okupaciji Palestine, a samim tim ni stradanja nedužnih ljudi.

Širom svijeta političari i diplomate ovih se dana utrkuju da osude rusku agresiju i pozivaju na podršku ukrajinskim “snagama otpora”. Slični ili istovjetni apeli ne mogu se čuti po pitanju palestinskih prava.

JEZIK JE LAŽI ISTOVJETAN

No vratimo se na suštinu. U mnoštvu svjetskih političara koji su izrazili podršku Ukrajini i njenom narodu jeste i izraelski ministar inostranih poslova Jair Lapid. On je definirao “ruski napad na Ukrajinu” kao “ozbiljno kršenje međunarodnog poretka”. “Izrael osuđuje taj napad i spreman je i pripravan da ponudi humanitarnu pomoć ukrajinskim građanima”, kazao je on. “Izrael je zemlja koja je iskusila ratove, a rat nije način za rješavanje konflikta.”

Mnogi, zaokupljeni aktualnim užasom u Ukrajini, ovu Lapidovu izjavu nisu ni primijetili iako ona odražava biti političkog licemjerja aktualnog globalnog poretka. Da licemjerje bude veće, hiljade Izraelaca je izašlo na ulice Tel Aviva mašući ukrajinskim zastavama i uzvikujući “Sloboda Ukrajini”. Gledajući tu sliku, svaki pamteći insan na ovoj planeti prizove neke druge slike. Naime, kad god su Palestinci tražili bilo kakva ljudska prava pod izraelskim aparthejdom, kad god su izašli na proteste i istakli svoju zastavu, bivali su izloženi hapšenjima, policijskoj brutalnosti, ili onom najgorem – ubistvima.

Nakon što su Rusi ušli na teritoriju Ukrajine, tvrdeći da Ukrajina nikada nije bila prava država i da je zemlja uvijek bila ruska, zapadni lideri, medijske organizacije i institucije počele su strastveno da pričaju o “nezakonitosti okupacije”, “pravu okupiranog naroda na oružani otpor”, “važnosti suvereniteta nacionalne autonomije” – argumentima i konceptima koji nikada ozbiljno nisu iskazani kad je u pitanju pravo na odbranu palestinskog naroda i njegove višedecenijske borbe za slobodu.

U isto se vrijeme može čuti i ruska strana, koja negira okupaciju Ukrajine, ubijanje civila, žena i djece, koja ističe svoje pravo na ukrajinsku teritoriju, koja patriote – branioce naziva teroristima, nacistima i slično. Arsenal lažnih argumenta istovjetan je onima kojima se decenijama služi izraelska cionistička vrhuška, a koju je globalna politika prihvatala.

NOVA NADA ILI PUSTI SNOVI?

Kako ova vrsta persiflaža utječe na Palestince i njihov otpor?

Paradoksalno, ali sve to Palestincima ulijeva novu nadu da međunarodno pravo možda ipak postoji i da može funkcionirati, da države imaju kapacitete za poduzimanje mjera kad neki narod otima zemlju drugog naroda. I ono što je najbitnije: da civilne žrtve nisu samo brojevi već pravi životi, ljudi koji dišu i koji su istinski važni, te da oružani otpor okupaciji nije terorizam nego pravo, da branitelji nisu ekstremisti već heroji.

Čak i pored toga što je prije nekoliko sedmica ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij, obraćajući se izraelskom Knesetu, najblaže kazano, pomiješao agresore i branitelje u izraelsko-palestinskom sukobu. Ukrajinska vlada 2020. godine je iskazala javnu podršku izraelskoj okupaciji i napustila Odbor Ujedinjenih naroda za ostvarivanje neotuđivih prava palestinskog naroda. Vrijeme je da Zelenskij shvati da se njegov narod nalazi u istoj situaciji u kojoj se nalazi palestinski narod od okupacije 1948. godine i da će biti izložen svim surovim represijama koje je patentirao izraelski cionistički režim. Dakle, svjetlo na kraju tunela jeste pravo na opstanak, slobodu, postojanje, pravo na budućnost, bez obzira na to što je međunarodno javno pravo odavno prestalo da postoji (da se primjenjuje). stav.ba