Na zadnjoj sjednici Doma naroda u okviru poslaničkih pitanja razmatrano je i pitanje usvajanja revidirane Državne strategije za rad
na predmetima ratnih zločina. Revidirana Državna strategija čeka na usvajanje na Vijeću ministara BiH već dvije godine. Zbog čega se čeka na usvajanje pitali smo Nezira Pivića, zamjenika ministra pravde BiH.
- Neosporno je da dokument ima određene kvalitete, no ono što smo primjetili je da bi provedba revidirane Državne strategije bez elemenata koje smo ugradili u Aneks B izgubila veliki dio razloga zbog kojih se i donosi. Naime, Aneksu B sadrži određene zahtjeve prema pravosuđu kada je riječ o predmetima A kategorije, također tražena je izmjena sastava i funkcionisanja Nadzornog tijela, kao i iznalaženje načina za unaprijeđenje regionalne saradnje u procesuiranju ratnih zločina. Iako je Aneks B već bio dogovoren i potvrđen od strane svih zainteresiranih strana, uključujući i ministra Grubešu, ministar Grubeša je na posljednoj sjednici Doma naroda BiH iznio niz stavova koje nismo imali priliku čuti od njega ranije za vrijeme zajedničkih sastanaka, kaže Pivić i nastavlja:
- Iz njegovog izlaganja na sjednici može se zaključiti da nema prostora za unaprijeđenje regionalne saradnje, niti mogućnosti za unaprijeđenje vođenja evidencija predmeta A kategorije, niti volje da se žrtve, zbog kojih se ta strategija i provodi, saslušaju i uvaže. Ovakav stav ministra Grubeše je u potpunoj suprotnosti sa onim zaključcima koje smo dogovorili na prethodnim sastancima kada smo bili usaglasili tekst Aneksa B.
Pivića smo pitali šta bi u praksi na planu procesuiranja ratnih zločina značilo unaprjeđenje saradnje sa susjedima. Unaprijeđenje regionalne saradnje je prijeko potrebno, što pokazuje niz slučajeva u proteklih nekoliko godina, gdje je vidljiv jedan neprincipijelan i licemjeran odnos susjednih zemalja prema Bosni i Hercegovini kada je riječ o ratnim zločinima. Srbija na osnovu univerzalne jurisdikcije procesuira navodna krivična djela ratnih zločina sa kojima krivičnopravno gledano nema nikakve veze, jer su optuženi bosanskohercegovački državljani, optuženi za navodne ratne zločine počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine. U tim predmetima postavlja se pitanje načina prikupljanja dokaza, kao i njihove zakonitosti, ali to u konačnici srbijanskom pravosuđu nije ni bitno, jer im nije cilj postizanje principa pravde, nego su ti procesi politički motivirani sa ciljem stvaranja vještačkog balansa između strana u ratu, kaže Pivić.
Dodaje da, pored toga, i Srbija i Hrvatska rade na skrivanju ratnih zločinaca. Najsvježiji primjer je slučaj Mirka Vrućinića, koji je pobjegao u Srbiju, dok je srbijansko pravosuđe ignorisalo zahtjev Tužilaštva BIH za dostavljanjem podataka o eventualnom dvojnom državljanstvu sa Srbijom, kako bi se upravo spriječio njegov bijeg i skrivanje u Srbiji. Drugi primjer je Novak Đukić kojem se navodno sudi u Srbiji, iako je već osuđen u Bosni i Hercegovini, a u Srbiju je pobjegao kako bi izbjegao izdržavanje kazne zatvora, kaže Pivić i dodaje:
- Brojni su primjeri i kada je riječ o ponašanju vlasti Hrvatske u odnosu na bosanskohercegovačko pravosuđe što uključuje ne samo skrivanje i veličanje ratnih zločinaca, nego i njihovo puštanje na slobodu. Tu bih želio podsjetiti na ulogu ministra Grubeše u predmetu Marka Radića. Odobravanjem transfera Marka Radića Make u Hrvatsku rješenjem ministra pravde BiH radi izdržavanja kazne zatvora koju mu je odredio Sud BiH, zanemarena je činjenica da osuđeni Radić, pored državljanstva Hrvatske ima i državljanstvo Bosne i Hercegovine, sa aktivnim prebivalištem u Mostaru. To bitno mijenja činjenično stanje spisa i onemogućava udovoljavanje zahtjevu osuđenog za njegov transfer i izdržavanje kazne u Republici Hrvatskoj. U odnosu na ovog osuđenog ratnog zločinca, kao državljanina BiH, nikakvu pravnu snagu nema činjenica da je isti istovremeno i državljanin Republike Hrvatske, jer je to pravo izričito ograničeno odredbom Sporazuma (član 6.) koja nedvosmisleno isključuje mogućnost predaje vlastitih državljana u ovoj vrsti postupaka, što potvrđuje i dosadašnja praksa u sličnim predmetima. Dakle, radi se o diskrecionom pravu koje je ograničeno reciprocitetom, tako da je ministar pravde BiH u ovom predmetu bio ograničen i recipročnim postupanjem Hrvatske u sličnim predmetima. Pored toga morao je voditi računa i o krivičnom zakonodavstvu RH odnosno očitoj nesrazmjeri u kazni, zbog čega nije smio dopustiti predmetni transfer. Predajom Marka Radića na izdržavanje kazne, te preinakom kazne od strane pravosuđa Republike Hrvatske, ovom ratnom zločincu je omogućeno da ubrzo bude na slobodi, čime i ministar Grubeša i pravosudna tijela Republike Hrvatske svjesno narušavaju jedan od osnovnih principa krivičnog zakonodavstva, a to je svrha kažnjavanja, navodi Pivić.
S obzirom na dijametralno suprotne stavove, Pivića smo pitali znači li to da ćemo još čekati na usvajanje Državne strategije. Želim ponoviti da je proces donošenja revidirane Državne strategije za rad na predmetima ratnih zločina prolongiran isključivo radi zaštite interesa žrtava ratnih zločina i principa pravde i pravičnosti zbog kojih se u krajnjoj liniji ova Strategija i donosi. Strategija ne nosi prefiks nijednog naroda, nego treba da omogući zadovoljenje pravde svih žrtava. Politika relativizacije i nekažnjavanja ratnih zločina nije put koji vodi pomirenju u Bosni i Hercegovini. Stoga, pozivam ministra pravde BiH Josipa Grubešu da u duhu jačanja, ionako krhkog povjerenja, nastavimo graditi jedinu nam zajedničku domovinu Bosnu i Hercegovinu, na principima pravde, pomirenja, jednakopravnosti i zajedničke budućnosti, Pivić. (Vijesti.ba)