Nakon prvih poslijeratnih izbora bh. dijaspora se sistemski počela uništavati kao društeno politički faktor. 

Raznim smicalicama. Od obrazaca za registraciju do, kako sam čuo, i bacanja listica za registraciju u kante za otpatke. Poručio je ovo u razgovoru za Vijesit.ba Dževad Šaldić prvi predsjednik Zajednice ogranaka SDA Evrope i bivši generalni konzul BiH u Frankfurtu.Povodom 30.godina od osnutka SDA, prisjetio se i osnivanja ogranaka u Evropi i svijetu, ljudi, borbe ...

Gospodine Saldiću, poslije dugog društveno-političkog angažmana, sada ste u penziji kako ste i kako provodite dane?

ŠALDIĆ: Čovjek dok je živ želi biti aktivan i psihički i fizički. Živi primjer za to je uvaženi i neponovljivi poznavalac Bosne i Hercegovine rahmetli akademik profesor Muhamed Filipović koji je od objavljivanja prvog drustvenopolitičkog eseja pod naslovom „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“ koji je objavljen u časopisu Život davne 1967. godine, prije 53 godine, preko Bošnjačkog sabora 1993. godine kada je bosanskohercegovačkim muslimanima vraženo ime Bošnjak, pa sve do smrti ove godine stalno bio drustvenopolitički aktivan. Kad sam već spomenuo Bošnjački sabor iz 1993.godine, a da ne zaboravim doprinos mnogih za vražanje imena Bošnjak na Saboru 1993. godine, posebno rahmetli Alije Isakovića. Ovdje je neophodno istaci neponovljivu viziju rahmetli Alije Izetbegovića u tom vremenu s napomenom da se to dogodilo u ratu 1993.godine u opkoljenom Sarajevu. Ja sam davno otišao iz bivše Jugoslavije u gastarbajtere u Njemačku. Svi mi koji smo davno, prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, otišli u dijasporu smo upoznali demokratiju i živili smo demokratiju. Uvijek smo dio sebe davali za svoju domovinu prije rata za širu domovinu Jugoslaviju, a nakon demokratskih izbora 1990. godine smo snažno podržali nezavisnost naše domovine Bosne i Hercegovine. Dali smo veliki doprinos demokratskom procesu u Bosni i Hercegovini pošto smo već na Zapadu od Austrije kao prve demokratske zemlje sa kojom je graničila Jugoslavija pa sve do Amerike. Moj život je isprepleten stalnim mislima na nas i na našu domovinu Bosnu i Hercegovinu.

U prvom pitanju, na pitanje kako ste, već ste dohvatili mnogo tema ...

ŠALDIĆ: Nemoguće je meni stati ispred novinara i suho matematički odgovarati na pitanja. Misli krenu odmah i ja ne znam ni od kud bih počeo ni gdje bih stao sa svojom pričom i sa svojim prićama. Živi sam sudionik društvenopolitičkih zbivanja u Bosni i Hercegovini od prvog dana njene nezavisnosti. I još prije nezavisnosti ja sam sve svoje kapacitete u ljudskom i materijalnom smislu stavio na raspolaganje Stranci demokratske akcije prije prizanja Bosne i Hercegovine, a nakon priznanja Bosne I Hercegovine, i Bosni i Hercegovini i Stranci demokratske akcije. Možda Vi ne znate, ne bih se želio hvaliti, ali ja sam u ta davna vremena 1990.godine na raspolaganje Stranci demokratske akcije stavio svoje vlastite prostorije u Sutgartu gdje smo osnovali podružnice, udruženja, ogranke, koji su podržavali i pomagali u svakom smislu SDA i njen razvoj.

O čemu se radilo i ko su ljudi koji su to organizovali?

ŠALDIĆ: U tim prostorijama smo organizovali Zajednicu ogranaka, podružnica SDA za Evropu. Moj restoran u Stutgartu je bio Centar okupljanja građana Bosne i Hercegovine u Njemačkoj. To sam sve radio bez bilo kakve naknade, trošio sam svoj vlastiti novac. Moram napomenuti ovdje svoje prijatelje u Njemačkoj Sulju Kulauzovića u Frankfurtu, Salku Drocu i rahmetli Adema Alibalića u Hamburgu, rahmetli Abdulaha Nanića u Minhenu, Hasana Hadžihamzića u pokrajini Sjeverna Rajna Vestfalija. Neophodno je u ovom razgovoru s posebnim poštovanjem spomenuti rahmetli Teufika Tofu Velagića u Austriji, Zuhdiju Bešu u Švicarskoj gdje smo bili odlično povezani. Treba li uopšte spominjati da je SDA bila i u Americi gdje su bili Bećir Tanović i Šaćirbegović Nedžib. Ove godine se navršava 30 godina od osnivanja SDA. Osjećam potrebu da ovo napomenem i da se zna naša istorijska uloga. Sjećam se kad je jedne prilike austrijski vanjski ministar Alojz Mok, veliki prijatelj Bosne i Hercegovine, našem tadašnjem ministru vanjskih poslova, neponovljivom Harisu Silajdžiću, stavio na raspolaganje prostorije Ambasade Austrije u Njujorku. Tako smo mi u Evropi i svijetu svoje prostorije i sebe i svoj angažman, bez ikakvih naknada, stavili na raspolaganje Stranci demokratske akcije.

Cijeni li se to?

ŠALDIĆ: Mi koji smo živi i živi sudionici svega toga nećemo dozvoliti da nam bilo ko ovo skrnavi. Rado bih postavio pitanje sadašnjim članovima GO SDA, pa i nekim članovima Predsjedništva SDA, da li znaju ko je i kada osnovao SDA ko su bili prvi potpredsjednici SDA Jugoslavije, i nisam siguran da bi to znali. Mi brzo zaboravljamo, a skloni smo da zatiremo zasluge drugih pored nas, naročito onih nevidljivih a upornih i radnih, koji su dobar dio svog života dali za dobrobit Bosne i Hercegovine. Ponovo napominjem bez ikakvih naknada. Vođeni srcem i željom da imamo svoju državu, svoju domovinu. Sada to nije tako, nažalost.

Vaša iskustva su posebno cijenjena za vrijeme uspostavljanja višestranačja, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i nakon uspostavljanja mira u Bosni i Hercegovini, nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma?

ŠALDIĆ: Dok je rahmetli predsjednik Alija Izetbegoviž bio živ mi smo svi bez pogovora bili njegovi „vojnici“. Mi svi smo volili Aliju Izetbegovića kao velikog borca za svoj narod i za svoju državu Bosnu i Hercegovinu. Alija Izetbegović je volio iskrene savjetnike. Stotine demonstaracija, stotine tribina, stotine različitih skupova za pomoć Bosni I Hercegovini, stotine saopštenja i mnogo toga još vidljivog i nevidljivog smo uradili za Bosnu i Hercegovinu. Svojim sredstvima smo kupili prvu zgradu BH Konzulata u Stutgartu. Bili smo uz BiH stalno. Napomenut ću samo mali dio poslijeratnog perioda kada smo radili prve poslijeratne izbore. Za te izbore u Bosni i Hercegovini imali na primjer u Austriji 54.000 registrovanih birača građana Bosne i Hercegovine. Trebam li reći koliko smo stotina hiljada tada registrovali birača u Njemačkoj, u Evropi i svijetu. Prve opštinske izbore u Mostaru, to su bili prvi poslijeratni izbori u Bosni i Hercegovini, obilježila je snažno mostarska dijaspora. Sjećam se da su iz Austrije organizovani autobusi koji su prevozili organizovano Mostarce na izbore u Mostar. Pita li se neko ko je to organizovao. Svaka čast i hvala Safetu Oručeviću koji to ne zaboravlja, koji i ovih dana u izjavama to napominje, da je mostarska bh. dijaspora odigrala ključnu ulogu u prvim poslijeratnim izborima u Mostaru kada je on pobjedio za gradonačelnika Mostara. Nakon prvih poslijeratnih izbora bh. dijaspora se sistemski počela uništavati kao društenopolitički faktor. Raznim smicalicama. Od obrazaca za registraciju do, kako sam čuo, i bacanja listica za registraciju u kante za otpatke. Ponavljam, raznim smicalicama, bosnakohercegovačka dijaspora je svedena na najmanji društvenopolitički nivo od 1990. do danas.

Ove godine je 30. godišnjica od osnivanja SDA, hoće li se obilježiti ovaj jubilej?

ŠALDIĆ: Ovaj naš razgovor je mali skromni doprinos tom jubileju. Mi u BH dijaspori smo smjelo s ljubalju i odlučno pronosili SDA, bili smo možda dio najavangardnijeg SDA zato što smo u demokratskom okruženju na zapadu spoznali demokratiju. Nama je SDA s Alijom Izetbegovićem na čelu bila “sve”. Mi smo se u dijaspori organizovali kako smo znali i umjeli u skladu sa zakonima zemalja gdje živimo. Nikada nismo, ni na koji način, okaljali naš obraz u zemljama koje su nam pružile utočište u najtežim vremenima za našu domovinu Bosnu i Hercegovinu. Bh. dijaspora se na najbolji i na najljepši način oduzila i odužuje svim zemljama gdje boravi. Naša dijaspora je u zemljama gdje je najsvjetliji primjer prihvatanja svih zapadnih normi življenja uz uvažavanje svog identiteta. Najbolji smo radnici u tim zemljama, naša djeca su često najbolji učenici u osnovnim i srednjim školama i na fakultetima na zapadu. Niz naših uspješnih pojedinaca su na važnim pozicijama u velikim kompanijama u inostranstvu od Deutsche Telecoma do Mercedesa. Mi kao udruženja u dijaspori koja su promovisala SDA smo obustavili svoj rad preko udruženja. Bilo je dovoljno na taj način da djelujemo. Prestrojili smo se, i na prijedog jednog mog prijatelja punog političkih ideja, smo osmislili nas rad kroz Komisiju SDA za dijasporu. Ovu Komisiju smo na jednom od predhodnih Kongresa SDA ozvaničili i ubacili u Statut SDA. Ta komisija je imenovala povjerenike SDA za dijasporu i preko njih djelovala u dijaspori. Svi mi članovi te komisije smo se sastajali u Sarajevu dan prije održavanja svakog Glavnog odbora SDA, zauzimali stavove i mišljenja. Cilj Komisije je bio da SDA preko nje djeluje u dijaspori, da Komisija ima snagu jednog Kantonalnog ili Regionalnog odbora SDA, prema zaslugama koliko donese glasova SDA-u iz dijaspore. Da po tom možemo imati i svoje kadrove. Predsjednik te Komisije po statutu je bio član Predsjedništva SDA. Ponavljam, nikad niko od naših iz dijaspore nije naplatio ni jedan euro ni za svoj dolazak na sastanke u Sarajevo ni za svoj angažman u dijaspori.

Kakvo je stanje danas ?

ŠALDIĆ: Čuo sam, neko se sjetio, da je na zadnjem Kongresu SDA Komisija SDA za dijasporu izbačena iz Statuta SDA. Zašto? Ne može se nas iz SDA dijaspore odstraniti iz SDA. Nismo mi oni koji, kad se zapostavljaju, idu u druge stranke ili osnivaju nove. Mi smo uvijek SDA, pravi SDA-ovci, evo već 30 godina bez obzira i na nepravde koje nam se čine. Mi smo dio istorije SDA, prave istorije. Živi sudionici svih procesa od osnivanja SDA do danas. Puno smo političkih ideja ugradili u SDA i na to smo ponosni. Naša je skromna politička ideja i politička akademija SDA. I ovaj razgovor je doprinos stavljanju stvari i događaja na mjesta koja im istorijski pripadaju i koja su zaslužena.

Šta je to što bi danas možda moglo bolje i da li bi po Vašem misljenu moglo bolje?

ŠALDIĆ: Naši prijatelji su na Zapadu i na Istoku, ali prije svega na Zapadu zato što baštinimo sve vrijednosti Zapada. Opet ću napomenuti jednu izjavu pokojnog Alojza Moka velikog prijatelja Bosne i Hercegovine, koji je kazao “parafraziram”: Alija Izetbegović je kritikovao Istok da je zapuštan i ponekad neuredan i neuređen, a da je Zapad čist i demokratski organizovan i napredan i da Istok treba ućiti od Zapada. Pa da je Istok imao iskrenu namjeru da nas kao Bošnjake pomogne onda je to mogao učiniti na stotinu načina neuslovljavajući nam ništa. Moje je mišljenje da je Istok mogao zaustaviti agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Mogao je i Zapad zaustaviti agresiju na Bosnu I Hercegovinu, naravno. Agresiju na Bosnu I Hercegovinu je ipak zaustavio Zapad uz pomoć Istoka. To je velika razlika.

Gdje je budućnost?

ŠALDIĆ: Naša budućnost je na Zapadu sa svim njegovim dostignućima i vrijednostima. Kapitalizam i zapadna demokratija kao uređenje i društvo možda nisu savršeni, ali savremeni svijet ne zna ništa bolje od tog. Mi naše prijatelje trebamo prije svega traziti u Vašingtonu, Londonu, Berlinu, Parizu, Rimu, Beču pa i Moskvi, a tek onda i u Rijadu, Istanbulu i drugim demokratskim istočnim zemljama. Demokratija i savremeno zapadno kapitalističko uređenje najviše može i pomaže Bosni i Hercegovini i nama u Bosni i Hercegovini. Na političkim predstavnicima i na politici u Bosni i Hercegovini je da prepoznaje, da promovira i da stvara ambijent u Bosni i Hercegovini da joj pomgnu prijatelji u Svijetu da bude uspješna evropska Bosna i Hercegovina. Meni je nepojmljivo da za vjerske praznike u Bosni i Hercegovini bilo ko radi. Svi vjerski praznici, po uzoru na Zapad i na Istok, trebaju biti neradni za sve građane Bosne i Hercegovine.

Za one koji rade, imaju posao …

ŠALDIĆ: Nepojmljivo mi je da nije učinjeno dovoljno da u BiH svoje firme, zajedničke firme, uspostave firme iz Njemačke i sa Zapada, pa i sa Istoka prije svega Turske. Nama u BiH treba 200-300 ozbiljnih firmi sa Zapada i Istoka da zaposle po 1000 do 2000 radnika i da naši radnici u Bosni i Hercegovini rade u tim firmama. Da imaju platu 1000 do 2000 eura i da ne idu na Zapad da se iseljavaju iz Bosne i Hercegovine. Zapadnim firmama treba ponuditi povoljno naše resurse, struju na primjer, i reci im da im je struja najjefinija u Evropi. A struja je bosanskohercegovačka. Ako bi Tojota, ili Pežo ili Volksvagen imao značajno jeftiniju struju onda bi oni imali razloga da dođu u BiH i da otvore fabrike u BiH. Bolje je da im ponudimo jeftinu struju da oni otvore fabrike i zaposle radnike u BiH i da plaćaju obaveze na plaću i da tako BiH puni budžet. Bolje nego da izvozimo struju, kao što je bolje da izvozimo namještaj nego da izvozimo balvane.

Potrebno je da se uspostave robne rezerve koje će poljoprivrednim proizvođačima garantovati cijenu i otkup poljoprivrednih proizvoda koje će se dalje koristiti u svim intitucijama državnim, u vojsci za obroke, u bolnicama, u državnim firmama itd. Nama u Bosni i Hercegovini je potrebno isto krava, krupne i sitne stoke kao i Njemcima po glavi stanovnika. Treba nam pšenice, kukuruza, šećera, krompira i svega ostalog kao i Njemcima po glavi stanovnika. Bosna i Hercegovina je po resursima možda i nabogatiji komad Evrope. Zašto politika u Bosni i Hercegovini ne uspostavi ambijent da sve svoje resurse Bosna i Hercegovina stavi u funkciju. To je zadaća sadašnjih političara.    (Vijesti.ba)