"Šutnja na poruke Dodika i Putina je šokantna, to je beščašće!"

"Zapanjujuće je kako svjetski moćnici na primjeru BiH, i ne samo nje, podilaze siledžijama i agresorima jer upravo takve nagrađuju u BiH od 1992. godine".  Akademik Esad Duraković je u razgovoru za Vijesti.ba komentirao Dodikov sastanak s Putinom. Aktivnosti u Moskvi, tvrdi Duraković, imaju jasan cilj i podršku Rusije. Akademik Duraković je šokiran izostankom značajnijih reakcija.

Kako komentarišete Dodikove poruke Putinu da je Dejtonski sporazum propao, te očigledno traženje podrške Rusije za “ono što će u budućnosti učiniti u RS“?

DURAKOVIĆ: To je nastavak agresije na BiH koja je započela 1992. godine, ali sada se nastavlja novim sredstvima. U to nema nikakve sumnje. Agresija na BiH izvršena je i iz Srbije i iz Hrvatske s ciljem osvajanja teritorija BiH (nisu njima bitni narodi koliko teritorija). U toj agresiji Srbija i njeni izvođači radova u BiH oduvijek su imali podršku Rusije, a to ne treba potcjenjivati. Dakle, krajnji cilj nisu blokade nego secesija, a blokade predstavljaju samo metodu mrcvarenja BiH čiji krajnji cilj je otcjepljenje. To moraju znati svi politički subjekti.

Rusija tome negativnom razvoju može dati vrlo snažnu, možda i presudu podršku. Za ostvarenje toga cilja potrebno je proglasiti Dejtonski mirovni sporazum „mrtvim konjem“ da bi se „legalizirao“ akt otcjepljenja Republike koju je međunarodna zajednica – morbidno – utemeljila na genocidu i masovnim grobnicama. Bestidno! I sada isti ti subjekti Međunarodne zajednice šute na Dodikove akte destrukcije, šuti čak i onaj koji je postavljen kao Visoki predstavnik i čiji glavni zadatak jest upravo to da čuva Dejtonski mirovni sporazum. To je još veće beščašće od Dodikova, a mislili smo da većeg nema.

Je li Dodik na ovaj način potvrdio da je kod Putina išao da provjeri šta u slučaju da RS krene putem otcjepljenja ili u najmanju ruku većih blokada?

DURAKOVIĆ: Naravno. Dodik i ne nastoji da prikrije svoje namjere. Pa on cijelo vrijeme, svih ovih godina, govori kako je BiH neodrživa, on s najviših državnih pozicija – čak kao član Predsjedništva BiH – sve čini protiv države u čijem je Predsjedništvu bio i niko ga zbog toga ne sankcionira. Sad ja Vama postavljam kontra ili retoričko pitanje: Je li tu više kriv Dodik ili onaj koji je postavljen u BiH da onemogući takve kakav je Dodik ( i Čović, dabome!)?! Koga uopće više mogu začuditi Dodikove akcije?! Poenta je u tome što Međunarodna zajednica, posebno EU I SAD, toleriraju takvu vrstu bliskosti Dodika i Putina koji je izvršio agresiju na suverenu Ukrajinu i koji podržava agresiju na drugu suverenu zemlju – na BiH. To je šokantno, neetično, strateški i politički pogrešno jer će se takva politika razbiti oglavu EU kad-tad. Politika aktualnog Visokog predstavnika je najviši izraz političke smetenosti, štetnosti, licemjerja i dr., jer bi on morao vrlo odlučno reagirati kao predstavnik Međunarodne zajednice a njegova pasivnost, ili pogrešno djelovanje kad je već aktivan, pokazuje da je MZ zajednica politički dezorijentisana, dehumanizira i snažno birokratizirana. Sve se to stječe u njegovoj poziciji.

Kako komentarišete to da se sastao, prije Putina s jednim od glavnih obavještajaca Rusije – Petruševim? Šta uopšte može biti tema Dodika i Petruševa?

DURAKOVIĆ: Naravno, to je krunski dokaz zavjereničkog, antidržavnog djelovanja Dodika koji ima mentora u obavještajcu zemlje koja je nenaklonjena BiH. Jasno kao dan. I isto toliko sramno za sve one koji to mirno gledaju. Najzad, mogu biti ponosni oni iz aktualne Trojke koji bivaju presretni kada ih Dodik (ili Čović) potapše po ramenu, koji tvrde da je Dodik drugi čovjek, da se promijenio… Znate, u svemu tome ima toliko prljavštine da se čovjeku smuči, u najmanju ruku.

Uostalom, zapanjujuće je kako svjetski moćnici na primjeru BiH, i ne samo nje, podilaze siledžijama i agresorima jer upravo takve nagrađuju u BiH od 1992. godine. Naš svijet je na najvišim instancama postao veoma neetičan, fasciniran nasiljem, opakim desničarenjem, a to ne može proći bez teških posljedica. Štaviše, svijet u kome živimo stimulira pravo jačega koji svoju snagu pokazuje na slabijima i zato nasilje postaje dominantno obilježje našega svijeta i na mikro i na makroplanu. Potenciram: inercija dehumaniziranja našeg svijeta postaje sve veća i brža pa tako i BiH strada u tome općem trendu.

Reakcije na odlazak Dodika u Moskvu su prilično blage, kao da s nije sastao sa čovjekom koji je svijet doveo na rub globalnog rata?

DURAKOVIĆ: U cijelom našem razgovoru provlači se kao crvena nit to da ne reagiraju oni koji bi morali reagirati. Prije svega Visoki predstavnik, međunarodna zajednica općenito, ali itekako i naši politički subjekti koji tako slatko dijele vlast s osobom koja je najveći otrov za BiH. Dakle, ne reagiraju! Često kažem da se ne plašim za BiH ni Dodika ni Čovića koliko naše pasivnosti, neshvatljive otupjelosti. Država se ne poklanja nego se za nju mora boriti. Vrlina i Dobrota općenito nisu samodovoljne i nikada se „ne podrazumijevaju“ već je Dobrota i Vrlina u tome da se dobri ljudi BORE ZA DOBRO. Kada bi tako bilo, imali bismo mnogo manje zla u našem svijetu.

Posebno je razočaravajuća politika aktualne američke administracije. Ne govorim o SAD općenito nego o ovim misionarima iz Administracije koji stvaraju krizna žarišta u BiH, na Kosovu, u Crnoj Gori. Ja znam da u SAD imamo prijatelja, i bilo bi sjajno da se oni aktiviraju jer ovi misionari idu u pogrešnom smjeru. Uostalom, za povijesno pamćenje je politička orijentacija Bidena u vrijeme agresije na BiH. Ova njegova administracija, odnosno njeni misionari na Balkanu, iznevjerili su ne samo BiH nego i vlastitog Predsjednika. Trebalo bi da se prisjete i da osjećaju obavezu prema njegovim sjajnim stavovima humanosti koje je demonstrirao u vrijeme agresije na BiH.  slobodna-bosna.ba