U istrazi su nam zabranili da komuniciramo jedni s drugima,

jer su od mog daidže tražili da svjedoči protiv mog babe kao i protiv njegovih prijatelja Alije, Omera i Saliha. Ali smo mogli komunicirati s porodicama ostalih uhapšenih. Tako da smo se u početku sastajali u kućama i zajedno učili suru Ihlas za izbavljenje naših iz zatvora. Mama i ja smo u toku istrage svakodnevno kružile oko Centralnog zatvora učeći Ajetul-kursijju. Pretpostavljam da smo smorili udbaše koji su nas pratili, jer nisu razumjeli šta to radimo. Istraga je trajala do 18. jula 1983. Babu su jako loše i grubo tretirali. Isljednik Duško Zgonjanin ga je udarao po licu i, svaki put kad bi mu rekao da skine naočale, babo je znao šta ga slijedi. 

Biti kćerka i potomak pripadnika MM pokreta je velika čast i odgovornost. Kao najmlađa kćerka Ismeta i Azijade Kasumagić rođ. Serdarević, svjedočila sam susretima i poznavanju velikana našeg bošnjačkog muslimanskog naroda. Sve što se dešavalo prije mog rođenja je preneseno i utisnuto u moj odgoj da se istina ne zaboravi i da se prenese mlađim pokoljenjima.

Nakon strašnog, montiranog sudskog procesa 1949. izrečene su četiri smrtne kazne MM mladićima, a mom daidži Ismetu Serdareviću određena kazna 20 godina robije u KPD Zenica. Tog istog dana 12. augusta u ponoć hapse moju mamu Azijadu i odvode u istražni zatvor Ćemaluša i nakon tri mjeseca u Belediju zatvor. Tada je moja nana Ziba dobila srčani napad, a dedo Mustafa je dugo plakao jer se brinuo što je kao djevojku vode u gluho doba noći.

To je bio vrhunac terora komunističkog režima prema mojoj porodici. Daidža Asaf strijeljan je u martu 1945. jer je nosio humanitarnu pomoć našem narodu. Drugi daidža Ismet Serdarević osuđen je na 20 godina zatvora. Treći daidža Izet Serdarević još je ranije uhapšen i mama, četvrta žrtva UDBE, također uhapšena. Ona će odslužiti kaznu u trajanju od dvije godine u Kopanicama kod Brčkog na poljoprivrednom dobru, gdje je s ostalim djevojkama MM pokreta na prisilnom radu.

Nakon 1949. nastaje zatišje u MM pokretu. Mnogi su bili u zatvoru još odranije. Oni koji bi izašli iz zatvora nastavljali su studij ili bi našli posao. Mama je vanredno upisala studij ekonomije jer se morala zaposliti i pomoći porodici. MM članovi su se nastavili prijateljski i neformalno družiti pa su zajedno odlazili na izlete i veliki broj tih mladih ljudi je međusobno sklopilo brak, što je učinilo da se stvore jake muslimanske porodice s istim idealima i stremljenjima. Neki nisu bili te sreće kao Muniba Korkut i Halid Kajtaz jer je on ubijen 1949.

Moj babo Ismet Kasumagić je uhapšen u maju 1947. na kraju školske godine te po izlasku iz  zatvora biva primoran da ponovi čitavu godinu. Nakon toga odlazi u Ljubljanu na studij i u tom period se oženio i dobio prvu kćerku Amru. Po završetku studija moja porodica odlazi u Zenicu jer je babo, kao inžinjer metalurgije, bio vezan za Željezaru i kasnije Metalurški institut i fakultet. Slijedi njegova karijera i brojne specijalizacije u Evropi.

Godine 1965. odlazi u Beč, gdje se sastaje s Teufikom Velagićem i on daje savjet da se MM-ovci trebaju sastajati s ciljem jačanja svijesti bošnjačkog muslimanskog naroda o svom identitetu i vjeri. U to vrijeme naš narod se počeo gubiti u komunističkom miljeu. Nažalost, mnogi su ulazili u Komunističku partiju samo iz interesa kako bi ostali u zoni lažnog komfora. Takvi nisu išli u džamiju niti postili te djeci davali svakakva imena i često imena koja su pripadala drugim narodima i vjeroispovijestima.

Po povratku iz Beča babo se sastaje sa Salihom i Omerom Behmenom, Alijom Izetbegovićem i Vahidom Kozarićem. Nazvali su sebe ASOVI po njihovim inicijalima. Sastajali su se jednom sedmično u našoj porodičnoj kući u Sagrdžijama u Sarajevu. Moja nana Đula bi na prozoru pratila šta se dešava na ulici, pa bi im davala znak da jedan po jedan izlaze s vremenskom distancom. Njih peterica komuniciraju sa studentima iz arapskih zemalja i šalju svoju djecu na druženje s muslimanskom omladinom u Englesku. Tu su jedno ljeto provele moje starije sestre Amra i Azra, kao i Fatima i Šekib Avdagić iz Turske te Faris Gavrankapetanović. Babo i ostali pišu članke pod pseudonimom u Takvimu, IVZ Glasniku, Preporodu. Svi su bili jaki na peru poznavajući islam, pravo, filozofiju i književnost. Vrijedno rade na recenziji djela Islam između Istoka i Zapada, Islamska deklaracija i dr. Održavaju tribine u Carevoj džamiji i Tabačkom mesdžidu. Posebno angažuju naše mlade studente da drže predavanja omladini. Pripremaju se iftari za omladinu i organizuju se male ekskurzije po Bosni na kojima se posjećuju džemati i uči mevlud. Posebno se odvija mektepska nastava za tinejdžere i studente u džamiji Pod Takišom na Bistriku. 

Moja porodica godišnje odlazi u Istanbul, gdje boravi kod MM Ešrefa i Suade Avdagić. Oni su prebjegli u Tursku kao muhadžiri, ali su redovno bili u kontaktu s ostalim MM-ovima. Njima je u početku trebalo pomoći dok nisu stali na svoje noge. Također se kontaktira s Enisom Karabeg, koja se udala za turskog alima Sadiqa, koji je preveo Kur'an na turski.

Jednom godišnje za prvomajske praznike naša porodica zajedno s porodicom Munira Gavrankapetanovića boravi kod MM-ovca Mehmeda Arapčića u Bokavićima kod Tuzle. Tu se družimo i učimo o vrijednosti islama i islamskog načina života.

Iz Tuzle obilazimo prijatelje u Tešnju, porodice Hamzalije Hundura i Ismeta Turalić. Svi pripadnici MM-a i bivši zatvorenici.

Svi ovi MM-ovci će biti proganjani u „Sarajevskom procesu“ 1983. kako bi svjedočili protiv Ismeta Kasumagića, mog babe.

Iranska revolucija je pobudila nadu čitavom islamskom svijetu. To je bio šok za imperijalistički Zapad kao i za komunistički Istok. Strah od iranskog proislamskog snažnog utjecaja na muslimane širom svijeta je zavladao nad Evropom. Moj babo Ismet s Omerom Behmenom, Hasanom Čengićem, Edhemom Bičakčićem i Husom Živaljem odlazi u Iran u januaru 1983. na samit o ujedinjenju šiija i sunija s parolom LA ŠIIJE LA SUNIJE VAVHDA VAHDA ISLAMIJE. Alija Izetbegović je ostao u Istanbulu, gdje smo mama i ja čekale babu da se vrati iz Teherana. Alija se morao vratiti kući zbog porodičnih razloga. Ostao je s nama još nekoliko dana u Istanbulu i otišao nazad u Bosnu.

Odlazak u Iran je bila odlična prilika komunističkom režimu da izmisli tezu o grupi koja djeluje neprijateljski protiv Jugoslavije. Apsurd je još veći što su Iran i Jugoslavija imali prijateljske veze kao članice nesvrstanih zemalja.

Pored toga, režimu je trebao neki pisani tekst pa su odabrali Islamsku deklaraciju kao neku vrstu manifesta. U njenom tekstu se ni jednom riječju ne spominje Jugoslavija nego se ona odnosi na probleme islamskog svijeta u istočnim zemljama.

Progon i hapšenje nenajavljeno počinje 23. marta 1983. Tog dana moja porodica je bila raštrkana. Babo je bio na poslu na Metalurškom institutu u Zenici, a mama u Mostaru u posjeti svojoj starijoj sestri Asifi Balti. Sestre i ja smo bile u Sarajevu. Dan se odvijao kao i svaki drugi i ništa nije ukazivalo na tornado koji se približavao i politički linč kojim će moja porodica biti izložena na duži period. Tog kobnog jutra moja sestra Azra je usplahirano došla kod mene u našu porodičnu kuću u Sagrdžijama pitajući me jesam li se čula s babom. Kaže kako se ne javlja na telefon, a čula je kako su adžu Aliju odveli udbaši, a i adžu Omera. Bilo nam je savršeno jasno da su i našeg babu uhapsili. I tada slijedi nekoliko haotičnih i tegobnih dana u kojima moja porodica pokušava saznati gdje su udbaši odveli babu. Sestri i meni je bilo najteže obavijestiti mamu šta se desilo s obzirom na našu porodičnu historiju u kojoj smo mi na meti komunističkih diktatora što s babine strane, a pogotovo s mamine. 

Odlazimo u centralnu miliciju da saznamo gdje je babo odveden i je li živ, ali nikakvu informaciju ne dobivamo. Tog dana 23. marta 1983, kada je moj babo Ismet Kasumagić uhapšen u 10 sati u Metalurškom institutu u Zenici, bio je neprestano ispitivan 37 sati u zeničkom SUP-u, da bi ga sljedećeg dana navečer u 23 sata ugurali u auto i predali „Sarajlijama“. Sve vrijeme mu prijete kako su mu cijelu porodicu uhapsili i da će je pustiti ako bude odgovarao na njihova pitanja. Mama i ja odlazimo u Zenicu i u praznom stanu nalazimo rješenje o oduzetim stvarima. Odlazimo u javno tužilaštvo Zenica po bilo kakvu informaciju, a oni nemaju nikakvu obavijest o njegovom statusu. Tužilaštvo poziva SUP i saznaje da se moj babo Ismet nalazi u pritvoru te da neće reći nikakvo obrazloženje i da je on prebačen u Sarajevo.

Kako su neki od uhapšenih bili naši porodični prijatelji, tako se mi, porodice, ubrzo povezujemo. Od njih smo saznali da se oni nalaze u Centralnom zatvoru u Sarajevu te da se mora tražiti propusnica za posjetu kod istražnog sudije Hadžikarića. Angažujemo sarajevskog advokata Tataragića kako bismo mogli doći do propusnice. On je pristao da brani babu i rekao da nam može pomoći oko pravnih formalnosti, ali da nema iskustva s političkim procesima. Napokon dobivamo propusnicu i odlazimo u Centralni zatvor. Tu je moja borbena i ponosna mama Azijada, najstarija sestra Amra, srednja sestra Azra i ja, najmlađa Amila.

Prolazimo kroz središnji dio zatvora pored zatvorenika koji su licem okrenuti prema zidu. Konačno počinje razgovor koji teče u prisustvu Vlade upravnika zatvora i još nekog službenika zatvora, a upravnikove izbuljene oči dodatno stvaraju nemir kod nas. Babo je govorio u šiframa tako da smo mi morali poslije analizirati šta nam je htio poručiti. On je zapravo sve vrijeme pokušavao reći da se čuvamo. Vlado je pratio svaki naš mig i sva je atmosfera bila napeta. Ubrzo se našem advokatu pridružuju beogradski advokat Rajko Danilović i njegov pomoćnik Orhan Nevzati. Ove beogradske advokate je angažovao Nedžad Latić za svog brata Džemala i oni su izrazili želju da brane još nekog iz ove grupe uhapšenih.

Daniloviću je izgledalo kao izazov da uzme slučaj mog babe Ismeta Kasumagića, te da podigne suđenje na internacionalni nivo. Jedino je babo u toj grupi bio UN ekspert i akademski je imao najviše zvanje. Tako da su odbranu sada činila tri advokata, jedan sarajevski i dva beogradska. Rajko Danilović nam je odmah rekao da će svi optuženi dobiti visoke kazne jer se radi o politički montiranom procesu, ali da možemo učiniti da sav svijet sazna o tome. Također smo znali da će nas angažovanje advokata koštati pa su nam na tom finansijskom planu svesrdno pomogli naši najbliži. Tetka Neziha Ćerimović i daidže Ismet i Izet Serdarević su sve vrijeme brinuli o mami i meni, a starije sestre su bile udate i imale su svoje porodice. Istraga traje dugo, od marta do jula 1983. To je vrijeme terora za sve nas i nama najbliže. Hiljade ljudi je pozivano na informativni razgovor u Državnu bezbjednost, gdje su ih agenti iscrpljivali mučnim ispitivanjima tjerajući ih da potpišu neistine na teret mog babe i ostalih u ovom procesu. Moju mamu ispituje Mirko Subotić i između ostalog pita da li kupujemo halal-meso. Nekoliko dana pred suđenje opet je pozivaju, a ovaj put DB Zenica, gdje joj isljednik Sead Topčagić prijeti da će pohapsiti cijelu porodicu, čak i udate kćeri.

Moju porodicu su uvijek udbaši pratili, što se pokazalo u ovoj istrazi. Tada su nam pokazali gdje su nas sve uslikali, pa su čak za mog zeta rekli da je Iranac jer je tada nosio bradu. U tom istražnom periodu svi su bježali od nas na ulici bojeći se da ih udbaši ne dovedu u vezu s nama. Ja sam bila prva godina na fakultetu i u početku me nisu povezivali s babom, jer jednostavno nisu znali te mi je moj profesor Srđan Janković čestitao na ispitu iz arapskog jezika. Kasnije, kad sam završila studij u roku i tražila da me prime za asistenta na fakultetu, otvoreno mi je rečeno da sam ja nepodoban elemenat društva i da me ne smiju angažovati. Isti odgovor sam dobila kad sam tražila da se zaposlim u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, mada je taj odgovor bio drugačije upakovan.  

Činjenica da smo mama i ja ostale bez ikakvih primanja i da je mom babi ukinuta plata odlaskom u zatvor te da je dobio trajnu zabranu da se bavi akademskim poslom nije tangiralo zajednicu. Inače se Islamska zajednica držala po strani vezano za ovaj proces kao što je to učinila 14. augusta 1949, kada je Rezolucijom izopćila „Mlade muslimane“ iz svoje zajednice. Slično su učinile Ujedinjene nacije jer je moj babo trebao početi novu ekspertsku misiju 31. marta 1983. u Nigeriji, a uhapšen je sedam dana ranije. Njihove dopise su zadržavali udbaši, ali je UN ipak uspio kontaktirati s nama. Ja sam očekivala da će UN nešto poduzeti kao što su to ranije učinili 1981, kada sam s roditeljima boravila u Iraku. Tada su babu, mamu i mene povukli iz Basre zbog ratnih dešavanja u Iraku te godine i smjestili nas u Bagdad.

U tom periodu ja sam pomagala babi u realizaciji njegovog ekspertskog rada pa smo dobili mogućnost da radimo u iračkom Ministarstvu za inostrane poslove kao i u institutu. Taj rad je pohvaljen u sjedištu UNIDO u Beču kao jedinstven i odlično urađen. Tako da je nama sve oko hapšenja bio veliki šok. Mi smo još uvijek imali plavi pasoš UN, ali nam to nije ništa pomoglo. Babo je cijeli život predano radio za bosanskohercegovačko društvo u izgradnji Jugoslavije i dobio Orden sa srebrenim vijencem za rad od Josipa Broza i plaketu počasnog građanina grada Zenice. I nas je odgajao zajedno s mojom mamom da budemo korisni i da postižemo najbolje rezultate u školi. Ali, činjenica je da smo mi po svom odgoju, obrazovanju i načinu života bili neprijatelji socijalističke komunističke stvarnosti. Pokazalo se da oni nisu mogli mirno posmatrati da moj babo, kao svjetski priznat i tražen naučnik, odlazi u džamiju, kupuje halal-meso, druži se s ljudima sličnih pogleda i svojim primjerom pokazuje da je islam sveukupan način života. Posebno je komunističkom režimu smetalo što je moja porodica s babine i mamine strane uvijek živjela islam.

Cijela porodica Ismeta Kasumagića bila je na meti komunističkog režima i isljeđivana u „Sarajevskom procesu“ 1983. U istrazi su nam zabranili da komuniciramo jedni s drugima jer su od mog daidže tražili da svjedoči protiv mog babe kao i protiv njegovih prijatelja Alije, Omera i Saliha. Ali smo mogli komunicirati s porodicama ostalih uhapšenih. Tako da smo se u početku sastajali u kućama i zajedno učili suru Ihlas za izbavljenje naših iz zatvora. Mama i ja smo u toku istrage svakodnevno kružile oko Centralnog zatvora učeći Ajetul-kursijju. Pretpostavljam da smo smorili udbaše koji su nas pratili, jer nisu razumjeli šta to radimo. Istraga je trajala do 18. jula 1983. Babu su jako loše i grubo tretirali. Isljednik Duško Zgonjanin ga je udarao po licu i, svaki put kad bi mu rekao da skine naočale, babo je znao šta ga slijedi.

Primao je strahovite udarce u glavu i grudi, udarali su ga u cjevanice i koljena, a babo je bio oslobođen služenja vojske zbog tuberkuloze kosti u koljenu. Morao je stalno stajati, i to okrenut leđima DB-ovcima i primati udarce straga. Odmor za spavanje je trajao samo dva sata u ćeliji koja je bila pored tzv. ćelije smrti, koja je služila za posebna mučenja. Tokom cijele noći su se čuli užasni krici tako da se nije moglo zaspati. Stalno su mu govorili tokom saslušanja: “Ubit ćemo te! Ako si htio biti šehid, evo mi ti pružamo priliku!” Tu su i isljednici Džubur i Munir Alibabić, a to su oni muslimani s velikim M. Upravo ta sorta muslimana je i pristala da odradi ovaj montirani proces. To je bila identična matrica kao i 1949. godine. Na 32. sjednici Centralnog komiteta Hamdija Pozderac iznosi informaciju o djelovanju neprijateljskih snaga s pozicija nacionalizma, panislamizma i islamizacije Bosne i Hercegovine. To što je Branko Mikulić želio da nas sve osudi i pobije nije nimalo čudno, ali muslimani, na pozicijama u komunističkom režimu, kao Raif Dizdarević i Hamdija Pozderac, žrtvovali su babu i ostale u procesu kako bi sebe spasili. Parola tog režima jeste: “Ko nije s nama, taj je protiv nas!”

Suđenje je počelo 18. jula, a sudom predsjedava Rizah Hadžić. Naši, a i ostali advokati preuzeli su tekst optužnice pred samo suđenje i nisu imali vremena da sve pročitaju i da se pripreme, dok je tužiteljica Edina Rešidović bila prisutna tokom istražnog postupka. Njen neugodni glas tokom čitanja optužnice još mi odzvanja u ušima. Ona je bila tipični primjer režimskog laktaškog čovjeka koji bi i vlastitu majku prodao radi profesionalnog napretka. Naš advokat Danilović se jednom našalio s njom rekavši joj kako to da nosi zelenu haljinu. Ona se na te riječi brecnula, rekavši da je i ona muslimanka, na šta smo se svi ironično nasmijali. 

Dobili smo tri propusnice kao i ostale porodice. Ostali prisutni u sudnici su došli po zadatku. Puno je bilo milicionera i sve je bilo haotično na početku. Dva puta je prekinut postupak i pravila se pauza. U holu suda pored nas, članova porodica, stajali su doušnici i pratili naš razgovor. Tu je bio neki udbaš Devedlaka, koji će kasnije biti na srpskim barikadama u martu 1992. pred samu agresiju. Taj isti udbaš je dobio nov trosoban stan nad Kovačima u mahali vjerovatno po zasluzi, u istom ulazu gdje sam ja, kao udata, doselila s porodicom. Kad smo se susreli, on mi reče da zaboravimo prošlost jer sad smo komšije, a to je bila 1988. godina. Na to sam ja rekla da se s takvima nikad neću ni pozdravljati, a kamoli družiti. Što se suđenja tiče vezano za mog babu Ismeta Kasumagića, bilo je vrlo mučno jer su dovodili našu najbližu porodicu i prijatelje da svjedoče protiv njega. Svi su bili stariji i pripadnici MM pokreta koji su u mladosti prošli torture i mučenja komunističkog režima. Zbog pritiska koji je vršen na njih, mnogi su zapali u teško psihičko stanje.

Moj daidža Ismet Serdarević se nije vraćao kući i bio je sav izbezumljen. Ranije je proveo teških deset godina u KPD Zenica i sve ovo ga je vratilo na to vrijeme. Mehmed Arapčić, naš prijatelj, pao je u tešku depresiju tako da je izuzet kao svjedok. Sreto Tomašević, kolega inžinjer, nije imao ništa da kaže što bi išlo na teret mog babe. Izvan sudnice mama i ja smo se sastajale s advokatima i komentarisale tok dešavanja. Čitavo suđenje je prošlo neočekivano, jer su svjedoci govorili istinu braneći optužene. Tužiteljka i sudija nisu znali kako da se ponašaju i bili su zatečeni. Bez obzira na to, u presudi su uzeti samo iskazi svjedoka iz istrage pa su donesene drakonske kazne. Moj babo je dobio četiri godine za verbalni delikt i sedam za neprijateljsko udruživanje, članovi 133 i 136. Ukupna kazna je bila 10 godina. Taj dan presude je bio posebno težak za nas.

Sve je bilo puno milicije i ljudi kojima je plaćeno da aplaudiraju. Čak su uzvikivali bravo i smijali se. Neki od njih su kasnije priznali da su bili dobro plaćeni da aplaudiraju. Za sudiju Rizaha je sve ovo bilo toliko sramotno da je poslije presude u „Sarajevskom procesu“ prešao u advokate i nije napredovao kako se očekivalo. Vjerovatno se i njemu sve skupa zgadilo. Tužiteljka Edina je vjerovatno bila nagrađena, ali o tome nemam informaciju. Vidim da se sada javlja iz Haga braneći Bošnjake i pokušava očistiti savjest.

Nakon presude 20. augusta 1983, u kojoj su optuženi ukupno dobili zatvorsku kaznu od 90 godina, mi, porodice osuđenih, krećemo u akciju da ih spasimo i da potražimo pomoć gdje god možemo. Babo ostaje u Centralnom zatvoru do pravosnažnosti presude krajem oktobra 1983, kada ga prebacuju u KPD Foča zajedno s Alijom i Edhemom. 24. januara 1984. mama i ja s nekoliko članova drugih porodica odlazimo u Beograd da nas primi Stane Dolanc, sekretar SUP-a SFRJ. Danima dolazimo i čekamo, ali nas nije htio primiti. Kasnije je proširio priču o etnički čistoj BiH i Kosovu, što dotad niko nije spomenuo. Taj pojam smo svi shvatili nakon Agresije na BiH 1992. kako se čisti zemlja od Bošnjaka ubijanjem, silovanjem i protjerivanjem. Mama i ja nakon toga odlazimo u Zagreb kod Sulejmana Mašovića, također pripadnika MM-a i boravimo kod njega.

On nam pomaže da stupimo u kontakt s pravnicima koji će nam dati pravni savjet šta dalje poduzeti. Tada nam preporučuju da odemo u Ljubljanu, što smo i učinile 28. januara 1984. Tamo nas je primio profesor i ekspert krivičnog prava Ljubo Bavcon. On nas je vrlo lijepo primio i objasnio da su politički montirani procesi izvan regularnih postupaka gdje se ljudi kažnjavaju za mišljenje, a ne za djelo. Poenta cijelog procesa i jeste u tome da su babo i ostali kažnjeni s visokom zatvorskom kaznom jer su drugačije mislili a nikakvog djela nije bilo. Ovaj isti profesor će kasnije učestvovati u postupku ukidanja člana 133, što podrazumijeva verbalni delikt. Naša posjeta je dobrim dijelom to inicirala jer je „Sarajevski proces“ protiv muslimana bila velika sramota bivšeg režima. 4. februara 1984. 18 članova porodica su primljeni u Predsjedništvo BiH. Mama, sestra i ja smo bile u toj grupi kada nas je primila Hajra Marjanović u ime Predsjedništva. Saslušala nas je i rekla da je bitno da sve napišemo u žalbi i ako su nepravedno optuženi da će ih Vrhovni sud osloboditi. Mi još uvijek polažemo nade da živimo u pravnoj državi.

Dvanaestog marta 1984. zasjeda Vrhovni sud u predmetu „Sarajevski proces“. Samo jedan član porodice može biti prisutan i ja sam bila ispred naše. Babu i ostale su dovezli maricama, a obezbjeđenje je bilo ogromno kao da su oni neki okorjeli zločinci. U holu suda je nastalo veliko komešanje. Milicioneri su bili jako grubi i gurali su nas kako bi sproveli osuđene. Nisam se uspjela ni poselamiti s babom jer su me skoro ugušili od silnog odgurivanja. Sudom je predsjedavao Sead Hodžić, još jedan u nizu ambicioznih režimskih sudija koji je na račun mog babe želio da ostvari uspon u karijeri. Ima JEDAN koji sve bilježi. 14. februara 1984. Presudom Vrhovnog suda babo je dobio 8 godina po članu 136, stav 2 za neprijateljsko udruživanje s pozicije muslimanskog nacionalizma i panislamizma na osnovu ideja mladomuslimanstva i propagiranja islamizacije BiH. Ponovo smo prevareni i iskorišteni kao žrtve kako bi se oni Muslimani s velikim M spasili od nadolazeće srpske i hrvatske agresije.

Nakon ovoga dolazi porodicama poziv od kardinala Kuharića kako bi i sam Papa želio da nas sasluša. Naravno da smo taj poziv ignorisali. Dobili smo i poziv od Dobrice Ćosića, koji će 6. juna 1986. potpisati Peticiju za puštanje na slobodu svih optuženih zbog kršenja ljudskih prava. U Odboru za odbranu slobode misli i izražavanja nalazili su se srpski akademici, a u ime odbora obratio se Ljubomir Tadić. Sličnu peticiju su akademici iz Beograda poslali Predsjedništvu SFRJ i BiH 4. oktobra 1986, a u ime Odbora obratio se Borislav Mihajlović-Mihiz. Obje peticije su slijedile nakon donošenja presude Saveznog suda 31. oktobra 1985, kada je mom babi smanjena kazna samo za jednu godinu i ona je iznosila 7 godina. Po ovoj presudi odbačen je član 136: neprijateljsko udruživanje i ponovo vraćen član 133: verbalni delikt jer nije dokazano stvaranje neprijateljske grupe nego su svi oni individualni propagatori.

Tokom babinog boravka u KPD Foča mi imamo pravo na posjetu jednom mjesečno u trajanju od sat vremena. Mogu doći samo najbliži, supruga, kćerke, sestra i maloljetna unučad. Kada sam se trebala udati 1986, dozvolili su budućem zetu posjetu od pola sata. Prije svakog razgovora su nas pretresali, pa čak i malu djecu pitajući ih je li nose nešto svom dedi sakriveno. Pisma su nam prvo bila pročitana pa onda tek uručivana. Babo je radio na traci fizički posao pa je često obolijevao od toksičnih isparavanja. Njima nisu dozvoljavali u početku da između sebe komuniciraju, a i ostali zatvorenici su se udaljavali jer se smatralo da su oni opasni za okolinu. U njihovim kasnijim zajedničkim šetnjama razmišljali su o formiranju stranke u budućem višepartijskom sistemu. Babo je uspio nekog Albanca vratiti u islam pa su se dogovarali da po izlasku iz Foče zajedno odu u džamiju na namaz. Ovaj je prije izašao pa je plan propao.

U vrijeme Olimpijade nismo mogli doći u posjetu pa se babo jako brinuo šta nam se desilo. Brinulo ga je i što mama i ja moramo dobivati pomoć od familije jer su nam ukinuta primanja. Htjeli su konfiskovati porodičnu kuću, ali kako je dio kuće pripadao mom amidži, od toga su odustali. Kad su svi slavili Olimpijadu i kad se Branko Mikulić šepurio pred svijetom, moj babo je zbog njega truhnuo u zatvoru. Te 1986. sam se udala dok je babo bio u zatvoru. Ostali zatvorenici su izlazili na vikende, a babo nije mogao doći meni na svadbu. Unučad se rađala, četvero tokom babinog robovanja, pa smo mi s bebama dolazili u posjetu da ih njihov dedo vidi. A ta soba za razgovore je jako mala i skučena tako da smo jedva mogli stati. Njega su posebno pregledali prije i poslije razgovora.

I hvala Bogu, osvanuo je taj dan kada je babo pušten iz zatvora i kazna mu skraćena 29. novembra 1987. Tri zeta Uzeir, Nasih i Faris su otišli po njega i s tekbirima ga izveli iz zatvora. Tako je i dočekan kod kuće s tekbirima i svojim najmilijima. Poslije nastaje muka traženja posla. Niko ne želi da ga zaposli iako je on ekspert UN-a za čelik. Na urgenciju nekih profesora, uspijeva dobiti posao u Energoinvestu. Tu ostaje do penzije. Kada je formirana prva višestranačka vlada, babo postaje ministar za nauku, ali ubrzo počinje Agresija. Kasnije je bio prvi rektor Univerziteta u Bihaću 1997-1999.

Bitno je znati da su Alija i babo još u zatvoru razmišljali o mogućnosti formiranja političke stranke. Prva okupljanja su se dešavala u našoj porodičnoj kući, u kojoj su se i ranije njih peterica sastajali. U prvim godinama stranke najvažnije je bilo dobiti saglasnost i podršku MM-a za bilo koji politički, pravni ili ekonomski potez. Birani su pouzdani i sposobni ljudi. Agresija je to prekinula i nakon rata utjecaj MM-a u stranci je sve više slabio.

Ovo je kratki opis onoga što smo mi kao porodica proživjeli tokom „Sarajevskog procesa“. Smatramo se idejnim i moralnim pobjednicima. Ovaj proces je urušio komunistički režim. Mi se i dalje borimo za islam i, ako damo život na tom putu, mi smo na dobitku, a ako ostanemo živi, na dobitku smo jer postajemo jači i hrabriji.

P. S.

Nisam napisala da Ejub Ganić nije htio pomoći babi nakon izlaska iz zatvora nego mu je pomogla Biljana Plavšić, koja je cijenila mog babu kao naučnika. Nažalost.

Sarajevo, 5. april 2023.  stav.ba