Washington djeluje isključivo u interesu Beograda i Zagreba, Biden je izdao Bosnu!

Bidenova administracija vjeruje da mir na Balkanu zahtijeva usmjeravanje interesa jakih nad slabima, usmjeravanje interesa onih koji će najvjerovatnije izazvati nestabilnost nad onima koji se žele braniti“, dodaje autor, i pojašnjava kako se radi o vrsti realpolitičke računice koja je decenijama vodila američku politiku u nestabilnim regijama. 

Zašto se Washington našao u sprezi s Beogradom, pitanje je koje se postavlja u analizi politike američkog predsjednika Joe Bidena na Zapadnom Balkanu, koju je objavio ugledni politički magazin Foreign Policy. Ističe se kako su Sarajevo, Priština i Podgorica očekivale da će Sjedinjene Države i Europska unija kojnačno vidjeti Srbiju i predsjednika Aleksandra Vučića u pravom svjetlu - kao satelitsku državu Kremlja koja sije razdor u regiji, ali suprotno tome Washington je produbio predanost ka srbijanskom predsjedniku i okrenuo regionalnu poziciju ka Beogradu i njegovim vanjskopolitičkim prioritetima. Američka bosanskohercegovačka zajednica bi mogla, smatra autor, kazniti "izdaju Bidenovog zaokreta prema BiH i Balkanu" na narednim predsjedničkim izborima. Ipak, dodaje, to će biti slaba utjeha onima koji su prepušteni nacionalističkim vladama u Srbiji i Hrvatskoj.

Od niza predviđanja o efektima ruske invazije na Ukrajinu koja je počela u februaru 2022., s jednim od najizraženijih na Zapadnom Balkanu kao drugoj velikoj geopolitičkoj granici Europe postojala je nada da će to označiti konačni kraj zapadnih iluzija o mogućnosti dogovora s autoritarnim i šovinističkim režimima, navodi se u uvodu analize magazina Foreign Policy posvećenoj ulozi američke administracije pod predsjednikom Joe Bidenom na Zapadnom Balkanu, s naglaskom na BiH, Kosovo i Crnu Goru kao, kako se navodi, “žarišnim tačkama”.

“U Sarajevu, Prištini i Podgorici očekivalo se da će Sjedinjene Države i Europska unija konačno vidjeti Srbiju i režim Aleksandra Vučića onakvima kakvi jesu: kao satelitsku državu Kremlja koja sije razdor kroz mrežu regionalnih posrednika s ciljem širenja vlastitih kvaziimperijskih mahinacija i, u koordinaciji s Moskvom, zaustavlja težnje Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore za članstvom u NATO-u i EU. A kao rezultat, konačno bi uslijedile posljedice za Beograd“, navodi se u analizi, uz zaključak kako se to nije desilo nego su Sjedinjene Države još i produbile predanost prema predsjedniku Srbije, a istovremeno preusmjerivši regionalnu poziciju ka Beogradu i njegovim vanjskopolitičkim prioritetima.

Sprega Washingtona s Beogradom

Osvrćući se na nedavni sastanak američkih ambasadora i predsjednika Srbije u Beogradu, tekst ističe kako se tamo razgovaralo o “nestašlucima secesionističkog potporučnika - entitetskog predsjednika Milorada Dodika u BiH”, te kako se usput istaknula “važnost podrške (bosanskohercegovačkom) suverenitetu, teritorijalnom integritetu i multietničkom karakteru i funkcionalnim institucijama na državnom nivou”, ali bez prisustva ijednog bh. zvaničnika.

Članak analizira i pregovore između Beograda i Prištine uz zaključak da su Sjedinjene Države popustljive prema Vučiću koji ne poštuje odredbe nedavno postignutog sporazuma, ali kritiziraju Kosovo zbog nepridržavanja Briselskog sporazuma iz 2013.

Također, dodaje se, u Crnoj Gori su se Sjedinjene Države pojavile uz Srbiju kao “glavni strani pokrovitelj heterodoksne koalicije navodnih reformatora čije najznačajnije članove čini blok srpskih nacionalističkih i klerikalističkih stranaka za koje čak i Washington priznaje da su izravno na ruskom platnom spisku”.

"Zašto se Washington našao u sprezi s Beogradom? Nije teško objasniti, ali to je politika koja je potpuno u suprotnosti sa stavom Bidenove administracije prema Ukrajini. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Bidenova administracija ispravno je prepoznala da je ukupna politička i sigurnosna situacija na Zapadnom Balkanu postala neodrživa. BiH, Kosovo i Crna Gora bile su najvjerovatnije žarišne tačke, a sve bi ih Moskva lako mogla izabrati za stvaranje poslovične druge fronte u Europi – možda ne u kinetičkom smislu, ali svakako u političkom. Kao takvo, u interesu Sjedinjenih Država bilo je da brzo zatvori Zapadni Balkan nakon dvije decenije prepuštanja administracije regije Briselu – s katastrofalnim rezultatima“, navodi se u analizi.

Bidenov State Department, pojašnjava se u nastavku, je kako bi postigao taj cilj zaključio da su mu potrebni partneri koji bi mogli ispuniti obećanja, a na Zapadnom Balkanu to uglavnom znači oslanjanje na najmanje pluralističke režime. Ovdje se spominje i stav više saradnice za politiku pri Europskom vijeću za vanjske poslove Majde Ruge, koja je primijetila da zapadne vlade tretiraju Beograd kao nezamjenjivog igrača u glavnim pitanjima s kojima se regija suočava.

“O kakvom god pitanju da je riječ, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prva je osoba koju zovu. Dijelom je to razumljivo: moć u Srbiji koncentrirana je kod Vučića, koji je sebi prikupio značajnu kontrolu”, dodaje Ruge.

Autor teksta napominje da to također znači instantno odbacivanje Sarajeva, Prištine i Podgorice, uprkos tome što su sve tri prijestolnice jasno prozapadno orijentirane, a Crna Gora je i članica NATO-a.

“To je zato što je politika sve tri države iznutra previše razjedinjena, velikim dijelom zbog izravnog uplitanja vanjskih sila: Srbije, prije svega, ali i Hrvatske, barem u slučaju BiH. Očito, Bidenova administracija vjeruje da mir na Balkanu zahtijeva usmjeravanje interesa jakih nad slabima, usmjeravanje interesa onih koji će najvjerovatnije izazvati nestabilnost nad onima koji se žele braniti“, dodaje autor, i pojašnjava kako se radi o vrsti realpolitičke računice koja je decenijama vodila američku politiku u nestabilnim regijama.

Rezultati, ističe se, govore sami za sebe.

Pogrešni koraci predsjednika Bidena u regiji

Autor podsjeća i na riječi analitičara Danijela Serwera koji je upozorio na manjkavost ovakve politike,

“Oni se oslanjaju na Srbiju kao ključnu državu u regiji da donese stabilnost, u suradnji s Hrvatskom i Albanijom. Ali Srbija je revizionistička sila. Želi da vlada svim Srbima u regiji. Hrvatska i Albanija imaju manje ambicije, ali u istom smjeru: kontrolirati svoje sunarodnjake u susjednoj BiH i na Kosovu”, rekao je Serwer.

Ipak, smatra autor analize, prava je nevolja u tome što čak i kad bi Bidenova administracija preispitala svoju politiku, nejasno je da li bi to u ovom trenutku učinilo značajnu razliku.

“Pogrešni koraci američkog predsjednika Joea Bidena u regiji bili su toliko posljedični da on možda neće moći spasiti svoju reputaciju među zajednicama koje su najviše pogođene njegovim odlukama, a koje su također najproamerički nastrojenije stanovništvo u regiji. To je posebno slučaj u BiH, gdje je autorska uloga Washingtona u drskom, neliberalnom i stranačkom tzv. “gerrymanderingu” od strane Ureda visokog predstavnika, u ime hrvatskog nacionalističkog HDZ-a BiH i njegovih partnera koji uključuju Dodikov secesionistički SNSD, smanjila povjerenje u Sjedinjene Države do najnižeg nivoa nakon rata“, naglašava se, uz podsjetnik na nedavne odluke visokog predstavnika Christiana Schmidta i podršku SAD-a “demokratski sumnjivim ustavnim promjenama u bh. entitetu Federacija”.

“Svaki pokušaj da se radi na ostvarenju održivih, demokratskih, liberalnih reformi u BiH i njenom ustavu koji su izradile SAD je nestao. Washington sada djeluje isključivo u interesu svojih obaveza prema Beogradu i Zagrebu, a time i političkih interesa njihovih bosanskih i regionalnih opunomoćenika,” zaključuje autor.

Na kraju osvrt i na moguće posljedice ovakve politike, ali u samim Sjedinjenim Državama.

“U neobičnom historijskom obratu, ako Bidenov tim požali zbog svog stava prema Balkanu, to će, barem kratkoročno, biti zbog izborne stvarnosti u SAD-u. Mali, ali izborno značajni džepovi bh. Amerikanaca, na primjer, u državama kao što su Georgia, Michigan, Sjeverna Karolina i Arizona, između ostalih, dovoljno su brojni da sljedeće predsjedničke izbore u SAD-u prepuste republikanskom kandidatu. Od 2015., na primjer, procjenjuje se da je 10.000 Bosanaca živjelo u američkoj saveznoj državi Georgiji, u kojoj je Biden pobijedio za manje od 12.000 glasova 2020. Postoji sličan broj Bosanaca u Sjevernoj Karolini. U Michiganu, koji ima približan broj bosansko-američkih Amerikanaca u državi, guvernerka Gretchen Whitmer proglasila je 1. mart “Bosansko-američkim danom”. Samo je grad Phoenix u Arizoni prihvatio nekih 7000 bosanskih izbjeglica tokom 1990-ih i ranih 2000-ih, a zajednica je od tada značajno porasla. Sve ove brojke su samo dodatak na otprilike 50.000 do 70.000 bosanskih Amerikanaca koji žive samo u širem području St. Louisa u državi Missouri“.

Autor smatra kako je osjetan osjećaj “izdaje Bidenovog zaokreta prema BiH i Balkanu”, te da kako Bosanci u SAD-u čak i ne moraju glasati za republikance da bi osujetili Bidenove šanse za ponovni izbor, nego samo trebaju ostati kod kuće.

Ipak, i u tom slučaju to će biti slaba utjeha za one ranjive populacije u regiji koje su prepuštene na milost i nemilost nacionalističkim vlastima u Srbiji i Hrvatskoj, a nada u predanost političkog Zapada odbrani demokracije i prava malih natoda da budu slobodni “pretvorila su se u pepeo”, zaključuje se u analizi.  (SB)