Izetbegović je ocijenio da je “nesreća Srebrenice i Žepe imala snažan utjecaj na dalje događaje”, da su se “apeli i prigovori”

od zvaničnika RBiH, posebno njegovi (Izetbegovićevi), “naizgled bezuspješni, gomilali i dostigli kritičnu granicu”, što su bili utjecaji prema kojima je 30. augusta 1995, “nepuna dva mjeseca nakon Srebrenice, uslijedila zračna intervencija NATO-a na srpske položaje širom Bosne” i da je neposredni povod za NATO napade “bila granata ispaljena 28. augusta na sarajevsku tržnicu Markale”. U vezi s tim, Izetbegović je izrazio mišljenje “da je pravi razlog” za NATO-vu zračnu intervenciju “bila Srebrenica”, te da je “Srebrenica neposredno utjecala i na hašku optužbu protiv Karadžića i Mladića”. Ocijenio je također da “za sve nas tragedija Srebrenice ostaje najveća nesreća koja se mogla dogoditi u našim životima. Prevelika nesreća za premalu Bosnu”

IZETBEGOVIĆ O PLANU, CILJU I IZVOĐENJU NAPADA NA SREBRENICU 1995. GODINE

U Sjećanjima je Alija Izetbegović naveo da je “iz svih informacija do kojih se kasnije došlo vidjelo jasno” da je napad na Srebrenicu jula 1995. godine izvršen po “ranije donesenom srpskom planu likvidacije sve tri podrinjske enklave – dakle, pored Srebrenice, i Žepe i Goražda” i da je “genocid” nad Bošnjacima Podrinja “planiran”. Napad je “počeo 6. jula, ali” da je “prvih dana sličilo na sve one ranije upade sa ograničenim djelovanjem”, da se “tek 8. ili 9. jula moglo zaključiti da se radi o masovnom napadu na grad”, da su 7. jula “Srbi napali jedan posmatrački položaj holandskog kontingenta u Srebrenici i uzeli 55 holandskih vojnika za taoce”, da je “međunarodna zajednica odbila izvršiti zračne napade i praktički žrtvovala Srebrenicu”, da su, prema svjedočenju “francuskog policijskog komesara Jeana Renea Rueza, pred Misijom francuskog parlamenta za ispitivanje 'slučaja Srebrenica' (...) masakri nad civilima u Srebrenici izvršeni 14, 15. i 16. jula”, da su “sve grobnice bile 17. jula zatvorene”, a da su “upadi četničkih snaga u zaštićenu zonu Srebrenice bili svakodnevna stvar, što je navelo UNPROFOR da napusti pet punktova i povuče se u dubinu zaštićene zone”.

Izetbegović je ukazao da su “srpsku odluku da napadnu Srebrenicu i Žepu, prema općim procjenama, ubrzale vijesti o raspoređivanju Snaga za brze reakcije, koje su trebale pojačati UNPROFOR i vratiti mu poljuljani kredibilitet nakon uzimanja talaca i ponižavajućeg vezivanja vojnika UNPROFOR-a za stubove”, pa da su iz tih razloga “Srbi odlučili da ovu akciju” pojačavanja UNPROFOR-a “preduhitre”, imajući pri tome u vidu da se tada na Igmanu “našla združena saveznička artiljerija, slavne haubice 155 mm, lahke britanske samohotke i teški francuski minobacači”.

U vezi s ponašanjem UNPROFOR-a, Izetbegović je pomenuo da je “hendikep” branitelja Bosne i Hercegovine, odnosno branitelja Srebrenice, bio “nedostatak pouzdanih informacija o snazi i namjerama neprijatelja”, a da je “UNPROFOR sigurno imao podatke o koncentraciji Mladićeve vojske, ali su o namjerama mogli samo nagađati”, te da se po ponašanju UNPROFOR-a “moglo zaključiti da su bili zatečeni”, što se “vidi i po neodlučnosti naređenja za zračnu akciju” jer je avijacija NATO “dobivala dva različita naređenja u roku od jednog sahata”, što su okolnosti koje su “četnici u cijelosti iskoristili”. U tom kontekstu Izetbegović je pomenuo izjavu generala Joulwana, datu jula 2000. godine: “Da smo bili odlučniji, srebrenička tragedija mogla se izbjeći.”

IZETBEGOVIĆEVE MJERE ZA SPAS SREBRENICE

Vidjevši da je uslijedio neuobičajen napad jer je bio radikalno masovniji od svih ranijih, 8. 7. 1995. Izetbegović je “zatražio akciju zračnih snaga NATO-a”, vjerujući da “međunarodna zajednica neće dozvoliti da snage UNPROFOR-a i zaštićena zona budu pregažene”, te da se, “s druge strane, više očekivalo i od same odbrane Srebrenice jer je raspolagala sa značajnim protivoklopnim naoružanjem, između ostalog sa skoro 300 projektila RPG i desetak 'crvenih strijela', što je bilo sasvim dovoljno da se zaustavi tenkovski napad”, ali da, “koliko je znao” Izetbegović, ta sredstva “u općoj panici (...) nisu upotrijebljena ili nisu adekvatno upotrijebljena”.

Tokom napada na Srebrenicu američkom predsjedniku Clintonu Izetbegović se obratio pismom 9. jula 1995. godine. Podsjetio ga da je Srebrenica, Rezolucijom Vijeća sigurnosti 824, proglašena zaštićenom zonom UN-a, da je na “osnovu sporazuma s UNPROFOR-om” Srebrenica demilitarizirana, ali da je, uprkos tim činjenicama, taj grad “izložen granatiranju” a da je “jučer srpski agresor otpočeo i masovan mehanizovano-pješadijski napad”, da malobrojne trupe UNPROFOR-a u “ovoj enklavi nisu ni voljne ni sposobne da grad zaštite od napada” i da se “u smrtnoj opasnosti našlo preko 60 hiljada civila, uglavnom žena, djece i starih osoba”. Prema navedenim činjenicama, Izetbegović je Clintona “zamolio” da upotrijebi utjecaj koji ima “da međunarodna zajednica ispuni svoje obaveze prema ovoj zaštićenoj zoni UN-a i da spriječi nove akte terorizma i genocida protiv civilnog stanovništva Srebrenice”. Na kraju pisma je istakao: “Molim Vas za hitan postupak.”

Za spas Srebrenice Izetbegović je 9. 7. 1995. telefonom razgovarao s turskim predsjednikom Demirelom i iranskim predsjednikom Rafsandžanijem.

Zbog katastrofalnih posljedica napada na Srebrenicu, posebno zato što UN i NATO nisu učili ništa od onoga što su bili obavezni prema “zaštićenoj zoni Srebrenice”, 12. 7. 1995. godine Izetbegović je objavio saopćenje za javnost zahtijevajući: da “UN i NATO upotrebom sile uspostave sigurnosnu zonu Srebrenice u granicama prije napada, tj. sa stanjem u maju 1993”; da, ako UN i NATO to “ne mogu ili neće, neka to javno kažu”; da NATO “svim sredstvima, uključujući bacanjem iz zraka, u zajednici s UNHCR-om, osigura šatore, hranu i lijekove u pravcu zaštićene zone za stanovništvo koje se povlači, uključujući evakuaciju bolesnih i ranjenih civila” – ponavljajući u vezi tog zahtjeva da, ako UN i NATO to “ne mogu ili neće, neka to javno kažu” jer “najmanje što duguju” Bosni i Hercegovini, “ravnopravnoj članici UN-a i ovom narodu jest jasan i nedvosmislen odgovor na gornje zahtjeve”, ističući da “sadašnja konfuzija u izjavama” zvaničnika međunarodne zajednice “samo otežava ionako tešku situaciju”; da će “konačno njihov negativan odgovor značiti njihov javni pristanak na legalizaciju sile u međunarodnim odnosima i prihvatanje genocida kao svršenog čina, kao i prihvatanje ratnih zločinaca kao ravnopravnih partnera”, ukazujući čitavoj svjetskoj javnosti da je upravo to razlog što UN i NATO “izbjegavaju jasan odgovor” koji je Bosni i Hercegovini i njenom “narodu potreban”.

Na naprijed predstavljeno Izetbegovićevo saopćenje za javnost od 12. 7. 1995. “jedini je reagirao” francuski predsjednik Jacques Chirac. Podržavajući Izetbegovićeve zahtjeve, on je insistirao da UN i NATO “razmotre mogućnost da se vojnim sredstvima Srebrenica vrati pod kontrolu snaga UN-a”. Šutnja svih osim Chiraca Izetbegoviću je bila jasan znak da ni po francuskom zahtjevu “neće biti nikakve akcije” UN-a i NATO-a.

U takvim okolnostima Izetbegović je Chiracu “uputio pismo zahvalnosti” u kome je naveo da je njegova “izjava primljena ovdje s odobravanjem i nadom da će međunarodna zajednica konačno početi izvršavati svoje obaveze koje je prema Bosni preuzela”, da je sve što Bosna i Hercegovina “traži jeste da se dosljedno i bez kolebanja provedu rezolucije Vijeća sigurnosti o kojima je postignut međunarodni konsenzus”, te da “Francuska kao velika sila i stalna članica Vijeća sigurnosti ima u tom pogledu posebna prava i obaveze”. U tom obraćanju francuskom predsjedniku Izetbegović je zaključio: “Zaista je, gospodine predsjedniče, krajnje vrijeme da Srbija i Srbi prestanu diktirati politiku Evrope. Molim Vas da ustrajete u Vašim naporima da se nasilje na Balkanu zaustavi.”   

Dok se početkom augusta 1995. godine nalazio u Zenici, Izetbegoviću je javljeno da će ga posjetiti “francuski ministar vanjskih poslova Herve de Charette”. On je ubrzo zatim došao te Izetbegoviću uručio “ličnu poruku” francuskog predsjednika Chiraca – njegov “prijedlog da se izlaz iz sukoba potraži u direktnom kontaktu s Beogradom” i njegov poziv da Izetbegović dođe u “zvaničnu posjetu Francuskoj”.

Na tu poruku Izetbegović je Chiracu odgovorio pismom 7. 8. 1995. godine, u kome je naveo da je “naš narod pozdravio sa simpatijama i zahvalnošću”, Chiracova “lična nastojanja za spas Srebrenice, a potom i Žepe”, ali da je, “nažalost, ravnodušnost međunarodne zajednice omogućila i ovog puta još jedan masovan genocid nad nedužnim ljudima”, da, uprkos takvom ponašanju međunarodne zajednice, “mi nastojimo da prepoznamo svaki signal koji vodi obustavljanju sukoba”, da je “siguran” da će gospodin De Charette “biti vjeran tumač naše spremnosti da otvorimo vrata miru, ma s koje strane on bio najavljen”, jer “u tom smislu mi nemamo predrasuda ni prema prijedlozima iz Beograda”, ali da, “nažalost, mora naglasiti da Milošević, uz pisma i pozive za obustavljanje rata, istovremeno u Bosnu šalje svoju vojsku i ratnu tehniku”, navodeći primjer kako je “samo u posljednjoj ofanzivi na Bihać učestvovalo 6.000 vojnika iz Srbije i Crne Gore”; da je “u stalnom kontaktu s g. Carlom Biltdom, čiju misiju iskreno podržavamo”, da “vjerujemo da bi uzajamno priznavanje Bosne i Srbije”, odnosno da bi “međunarodno priznavanje svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije cijelu krizu usmjerilo u pravcu pravednog i trajnog rješenja”, te da “takvom raspletu Francuska, kao velika sila, može mnogo doprinijeti neposrednim djelovanjem, ali i utjecajem na svoje partnere u Evropskoj uniji i Vijeću sigurnosti UN-a”.

Komentirajući svoje naprijed citirano pismo Chiracu, Izetbegović je ukazao da će “Francuska uskoro odigrati značajnu ulogu u donošenju odluke o zračnoj akciji NATO-a (20. augusta), koja će značiti početak kraja rata u Bosni i Hercegovini”.

S francuskim predsjednikom Chiracom Izetbegović je razgovarao “29. ili 30. augusta 1995, dakle nešto više od mjesec dana nakon srebreničke katastrofe”. Tom prilikom Izetbegović je Chiracu rekao da za “nesreću” u Srebrenici “smatra odgovornim i francuskog generala Janviera”. Predsjednik Chirac je “bio iskreno začuđen i odbacio je tu mogućnost”, odgovarajući: “Ne, on je vrlo korektan oficir.” Izetbegović je pomenuo da “ima pouzdanu informaciju da je upravo Janvier zaustavio zračnu akciju, a uz to se u vrijeme krize sastao s Mladićem”. Chirac je ostao pri svome da ne vjeruje u ono što mu Izetbegović govori, ali da će “stvar ispitati”, pa je “mjesec dana kasnije Janvier povučen”. Izetbegović je u Sjećanjima naveo izuzetno važnu činjenicu da je, “kada se dogodila Srebrenica”, Chirac “predložio vojnu akciju da bi se ponovo uspostavila pregažena zaštićena zona UN-a”, ali da su “Amerikanci i Britanci smatrali da plan nije realan” i da “do akcije nije došlo”.

TRAGEDIJA ŽEPE

Posljedicom Genocida u Srebrenici pojačana je direktna prijetnja narodu i braniteljima Žepe, posebno zato što je, “ohrabren pasivnošću svijeta u slučaju Srebrenice, Mladić krenuo na Žepu”, a u “planu mu je bilo i Goražde, ali je zaustavljen”. O tome je Izetbegović 17. 7. 1995. godine razgovarao s “komandantom UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu generalom Rupertom Smithom, ispitujući mogućnost evakuacije civila iz Žepe uz pomoć UNPROFOR-a”. U tom razgovoru Izetbegović je “ponudio direktne pregovore na vojnom nivou s neprijateljskom stranom o ovom pitanju”.

Istovremeno, Izetbegović je dao “instrukcije ministru vanjskih poslova Muhamedu Šaćirbegoviću da pitanje sigurne evakuacije pokrene pred Vijećem sigurnosti UN-a i drugim međunarodnim institucijama”, insistirajući da pri tome ministar Šaćirbegović “posebno istakne odgovornost međunarodne zajednice za sudbinu stanovništva zone koju je Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo zaštićenom”.

Tri dana nakon razgovora s generalom Smithom i ministrom Šaćirbegovićem, 20. 7. 1995. godine, Izetbegović se pismom obratio britanskom premijeru Johnu Majoru, zahtijevajući od njega da isto pismo “predoči ministrima vanjskih poslova zemalja Kontakt-grupe na sastanku koji se upravo održavao u Londonu”. U tom je pismu upozorio, dok traje taj sastanak, da se nastavlja “drama naroda takozvane zaštićene zone Žepa”; da se “pet hiljada žena i djece i iscrpljenih ljudi suočava sa smrtnom opasnošću”; i da “nakon Srebrenice i ubistava nekoliko hiljada ljudi u ovoj demilitariziranoj enklavi niko nema pravo da, ostajući pasivan, omogući srpskim teroristima novi masovni zločin”. Izetbegović je pozvao britanskog premijera da se “upotrijebe sva raspoloživa sredstva i spriječi pokolj nad nevinim narodom Žepe”. Premijera je Majora zamolio da učesnike prije početka pomenutog sastanka Kontakt-grupe upozna s njegovom “porukom”.

Pet dana nakon naprijed pomenutih razgovora, “pošto su se napadi nastavljali”, Izetbegović je 22. 7. 1995. “uputio pismo Vijeću sigurnosti UN-a” u kome je naveo da je “zaštićena zona Žepa i dalje predmet brutalnog napada”, da je “zbog neprekidnog granatiranja stanovništvo napustilo grad i nalazi se u zbjegu u okolnim šumama”, pa da “zahtijeva da Vijeće sigurnosti naredi sigurnu evakuaciju žena, djece, bolesnih i ranjenih osoba iz Žepe”, te da od Vijeća sigurnosti “traži da se evakuacija izvrši pod punom zaštitom trupa UN-a i da se generalu Smithu odobri upotreba svih sredstava, uključujući i upotrebu sile ako konvoj sa civilima bude napadnut”; i da je nakon “onoga što se dogodilo sa zaštićenom zonom Srebrenica i nakon što ste (Vijeće sigurnosti UN-a, op .a.) odbili da branite Žepu, koju ste svojom rezolucijom proglasili zaštićenom zonom UN-a, spašavanje žena i djece minimum  koji ste dužni osigurati”.

Na kraju tog pisma Izetbegović je istakao: “Učinite to bez odlaganja i bez ikakvih dvosmislenosti i rezervi. Tražim da ovo moje pismo bude pročitano na početku današnje sjednice i da bude uručeno svim članovima Vijeća sigurnosti.”

NAJTEŽI DANI

Nekoliko dana poslije Dejtonskog sporazuma, u intervjuu (28. 12. 1995) za španski El Mundu, Izetbegović je rekao da je u toku rata imao “mnogo 'najtežih' dana”. Pominjući neke od njih, prvo je naveo “tragediju Srebrenice”.

Pominjući činjenicu da je “Žepa pala 25. jula 1995”, na osnovu širih razmatranja o agresorskim napadima i njihovim genocidnim posljedicama na području Srebrenice i Žepe, Izetbegović je u Sjećanjima ocijenio da su, “općenito, i vojska i civili Žepe iskazali u ovoj nevolji više discipline nego u Srebrenici”; da u pogledu takve ocjene “velika zasluga pripada dvojici hrabrih ljudi, komandantu Žepe pukovniku Avdi Paliću i načelniku grada Mehmedu Hajriću”; da se “od onih tragičnih dana za sudbinu ove dvojice istinskih junaka ništa ne zna” osim da su “u pokušaju da nađu spas za civilno stanovništvo Žepe otišli na pregovore s Mladićem i nisu se više vratili”.

Izetbegović je ocijenio da je “nesreća Srebrenice i Žepe imala snažan utjecaj na dalje događaje”; da su se “apeli i prigovori” od strane zvaničnika RBiH, posebno njegovi (Izetbegovićevi), “naizgled bezuspješni, gomilali i dostigli kritičnu granicu”, što su bili utjecaji prema kojima je 30. augusta 1995, “nepuna dva mjeseca nakon Srebrenice, uslijedila zračna intervencija NATO-a na srpske položaje širom Bosne” i da je neposredni povod za NATO napade “bila granata ispaljena 28. augusta na sarajevsku tržnicu Markale”. U vezi s tim, Izetbegović je izrazio mišljenje “da je pravi razlog” za NATO-ovu zračnu intervenciju “bila Srebrenica”, te da je “Srebrenica neposredno utjecala i na hašku optužbu protiv Karadžića i Mladića”. Ocijenio je također da “za sve nas tragedija Srebrenice ostaje najveća nesreća koja se mogla dogoditi u našim životima. Prevelika nesreća za premalu Bosnu”.

Istakao je da, “kako vrijeme prolazi, interesiranje svijeta za srebreničku tragediju ne opada nego raste”. Taj rast interesiranja za događaje u Srebrenici, Žepi i šire u cijeloj Bosni i Hercegovini Izetbegović je ilustrirao činjenicom da je radi razgovora o tim događajima 16. jula 1999. godine, dakle, četiri godine nakon Genocida u Srebrenici i Žepi, primio “načelnika za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu Davida Harlanda”. Taj razgovor s Izetbegovićem Harland je obavio po osnovu odluke Generalne skupštine UN-a da se “ispitaju okolnosti pada Srebrenice u ljeto 1995”, a da je, postupajući po toj odluci, “generalni sekretar UN-a uputio misiji UN-a za BiH verbalnu notu” kojom je Davida Harlanda “ovlastio da pomogne u pripremi izvještaja, u skladu s paragrafom 18 Rezolucije”. Da bi ispunio ovlasti dobivene od generalnog sekretara UN-a, Harland je Izetbegovića zamolio da mu “odgovori na jedan broj pitanja o nekim okolnostima pada Srebrenice” koje su mu “možda poznate”.

Po osnovu odluke Generalne skupštine UN-a da se “ispitaju okolnosti pada Srebrenice u ljeto 1995, (...) generalni sekretar UN-a je uputio misiji UN-a za BiH verbalnu notu” kojom je “načelnik za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu Davida Harlanda (...) ovlastio da pomogne u pripremi izvještaja” o tome. Da bi ispunio ovlasti dobivene od generalnog sekretara UN-a, Harland se obratio Izetbegoviću s molbom za razgovor u kome je 16. jula 1999. godine zamolio da mu Izetbegović “odgovori na jedan broj pitanja o nekim okolnostima pada Srebrenice” koje su mu “možda poznate”. Na Harlandovo pitanje da li su vlasti Republike Bosne i Hercegovine smatrale da bi u Goražde mogli ući Srbi u njihovoj ofanzivi u aprilu 1994. godine i da li su te vlasti smatrale da je “NATO-ov ultimatum od 22. aprila 1994. godine odigrao jedan dio u odluci Srba da ne nastave sa ofanzivom protiv Goražda”, Izetbegović je odgovorio da je “postojala realna opasnost” ulaska agresorske vojske u Goražde, ali da se na strani branitelja vjerovalo “da će se Goražde održati i ono se, krajnjim naporom, održalo”, da je ultimatum od 22. aprila odigrao jedan dio u odluci Srba da ne nastave s ofanzivom protiv Goražda, ali je “ključna bila odbrana Goražda”, da je agresorska “ofanziva trajala gotovo mjesec dana prije ultimatuma” pa je zaključio: “Da jedinice Armije RBiH nisu bile sposobne braniti Goražde taj mjesec dana, ultimatum bi vjerovatno zakasnio.”

UTJECAJ PADA SREBRENICE I ŽEPE NA MIROVNI SPORAZUM U DAYTONU

“Ispitujući”, po odluci Generalne skupštine UN-a, “okolnosti pada Srebrenice u ljeto 1995, (...) načelnik za civilne poslove misije Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu David Harland”, u razgovoru 16. 7. 1999. godine Izetbegovića je pitao da li je “osvajanje Srebrenice i Žepe učinilo konačni mirovni sporazum lakšim”. Na ta pitanja Izetbegović je odgovorio da “ne misli da je tako, osim u jednom drugom smislu: naš strah da se ne dogodi još jedna Srebrenica, pa još jedna, pa još jedna, itd.”, a da ga, povrh toga, “ponašanje svijeta nije ohrabrivalo” već naprotiv. 

Na Harlandovo pitanje da li je “Dejtonski mirovni sporazum imao više prednosti za Bošnjake nego ranija predložena rješenja prema kojima bi Srebrenica i Žepa ostale u područjima kojima bi upravljale bošnjačke vlasti (npr. Vance-Owenov plan, plan Kontakt-grupe, plan HMS Invincible i sl.)”, Izetbegović je odgovorio da “misli da je za nas Vance-Owenov plan bio povoljniji od Dejtonskog, upravo zbog većinskih bošnjačkih područja u Podrinju”, ali da su “Vance-Owenov plan Srbi odbacili i rat se nastavio”, da je “međutim Dejtonski sporazum imao jednu drugu, veoma važnu prednost pred Vance-Owenovim” jer su “sastavni dio tog plana bile međunarodne vojne snage za njegovo provođenje”, a da bi Vance-Owenov plan, po njegovom mišljenu, “čak i da su ga Srbi formalno prihvatili (...), ostao mrtvo slovo na papiru u svim onim dijelovima koji Srbima ne bi odgovarao”.

U tom kontekstu, zanimljivo je Harlandovo pitanje da li su “vlasti RBiH bile svjesne bilo kakve uključenosti, direktne ili indirektne, Savezne Republike Jugoslavije u napade na Srebrenicu i Žepu”, na šta je Izetbegović dao kratak komentar da je “na to pitanje” Harlandu “već odgovorio, (...) dakle, u nekoj mjeri da”.

ULOGA BEOGRADSKOG REŽIMA U PLANIRANJU I REALIZACIJI GENOCIDA U SREBRENICI I ŽEPI

Dominantan utjecaj raznih faktora iz Beograda na ratna zbivanja u BiH, pored ostalih, ilustriraju i sljedeće činjenice genocidne operacije za okupaciju Srebrenice i Žepe:

 - Pred ofanzivu na okružene teritorije Srebrenice i Žepe, krajem juna i početkom jula 1995. godine, u Karadžićeve i Mladićeve štabove na teritoriji BiH iz Beograda su dolazili lideri raznih srbijanskih političkih partija. Podrška Karadžiću i Mladiću među njima je bila važna za dokazivanje partijskog velikosrpskog patriotizma. U tom pogledu teško su se mogle izdvojiti razlike između vladajuće i opozicionih partija. Naprimjer, 4. 7. 1995. godine Srpski radio je javljao da su najviši funkcioneri – Karadžić, Krajišnik, Ostojić i Buha – na Palama primili delegaciju Demokratske stranke Srbije, u kojoj su bili potpredsjednik te stranke Miodrag Perišić i profesor dr. Miroljub Labus. Raspravljali su o planovima za integraciju “RS i RSK”. Lideri iz Beograda su istakli da predstavljaju nacionalnu stranku koja djeluje radi jačanja “svesrpskog jedinstva”. Ekstremista Velibor Ostojić je pohvalio političko djelovanje lidera Demokratske stranke. Tri dana nakon ove posjete, odnosno drugog dana julske ofanzive na Srebrenicu, 7. 7. 1995. godine, Srpski radio i TV su javljali da je predsjednik Demokratske stranke Srbije Zoran Đinđić rekao da “međunarodno priznata BiH predstavlja veštačku tvorevinu koja za godinu-dve više neće postojati”.

- Ofanziva prema Srebrenici i Žepi je izvedena u uslovima snažnih ideoloških i političkih utjecaja iz Beograda s ciljem ujedinjenja srpskih zemalja. Brojne posjete iz Beograda, pred ofanzivu na Srebrenicu i Žepu, odredile su sadržaj djelovanja Vlade paradržave RS i liderskih struktura SDS. Srpski radio je 2. 7. 1995. godine javio da je tog dana “održana sjednica Vlade RS na kojoj je, između ostalog, razmotrena informacija o pripremama neophodnih zakona o ujedinjenju RS i RSK”. Ta politička aktivnost usmjeravana je i koordinirana s najvišeg političkog nivoa u Beogradu.

- Kad je ofanziva na Srebrenicu intenzivirana, predsjednik Izvršnog odbora SDS “svih srpskih zemalja” Velibor Ostojić je obznanio da će se “Skupština SDS srpskih zemalja”, zakazana za Petrovdan, odložiti za 21. juli, jer je stanje na ratištu takvo da članovi SDS-a ne mogu prisustvovati sjednici na kojoj će se razmatrati tekst konvencije “ujedinjenja SDS-a svih srpskih zemalja, a narodu predočiti koncept ujedinjene nacionalne srpske države”.

         - Srpski mediji su javljali da je početkom jula 1995. godine, upravo u završnoj fazi priprema za ofanzivu na Srebrenicu, lidere RS na Palama posjetio i patrijarh Pavle. Razgovarali su o tada aktuelnoj vojnoj situaciji, što znači i o predstojećoj ofanzivi prema Srebrenici i Žepi. Ova posjeta izazvala je pažnju najutjecajnijih medija u svijetu. Srpski mediji su ih demantirali u pogledu informacija da je patrijarh Pavle s Karadžićem razgovarao o vojnoj situaciji i o vojnim planovima. Ubrzo se pokazalo da su, u vezi s tim, strani mediji bili u pravu, jer je patrijarhova posjeta imala značaj moralnih, motivacionih priprema za predstojeću zločinačku ofanzivu prema Srebrenici i Žepi.

         - Iz tog vremena naročito su važne aktivnosti iz Generalštaba Vojske Jugoslavije s ciljem da se jedinice pod neposrednom komandom Ratka Mladića osposobe za odbranu od zračnih udara NATO-a. Komandant Ratnog zrakoplovstva i protivzračne odbrane Vojske Jugoslavije generalpotpukovnik Ljubiša Veličković 7. 7. 1995. godine, dakle, drugi dan julske ofanzive na Srebrenicu, ohrabrio je učesnike te ofanzive u pogledu mogućnosti za borbu protiv zračnih udara NATO-a. Radio i TV Srbije i RS su prenosili sljedeću izjavu generala Veličkovića: “Avijacija NATO ranjiva je kao i sve druge avijacije, a vojnici Republike Srpske imaju sredstva, srce i ponos, i ne žele da budu poniženi, a to je odlučujuće u svakom ratu.” Prema tome, teroristička formacija pod nazivom “Škorpioni” samo je jedan mali dio u širokoj lepezi raznovrsnih snaga i mjera, poduzimanih iz Beograda radi priprema i izvođenja ofanzive na okružene teritorije Srebrenice i Žepe.

 - Kao problem strategijskog maskiranja, bilo je pitanje mobilizacije na teritoriji Srbije i Crne Gore radi angažiranja ljudi, jedinica i materijalnih resursa na ratištu u BiH. Potrebe u tom pogledu su rasle srazmjerno jačanju borbene inicijative Armije RBiH. U tom pogledu su se javljale brojne prepreke, jer je stalna mobilizacija po Srbiji i Crnoj Gori demaskirala agresiju, a vojni rezervisti su izbjegavali mobilizaciju radi odlaska na ratište u BiH. U kulminaciji takvih problema, skraćivanje frontova bi omogućilo da se, uz manje mobilizacijske napore, u Srbiji i Crnoj Gori ispune sve veće potrebe za ljudstvom i ratnim materijalnim sredstvima. Pored širih političkih, to su bili glavni vojni razlozi da autoriteti iz Beograda, od Karadžića i Mladića zahtijevaju radikalno eliminiranje enklava Srebrenice i Žepe, da bi se vojni potencijali s tog prostora preusmjerili na druge dijelove ratišta.

         - Dok su dnevno komunicirali s nadređenima u Beogradu, od početka jula 1995. godine Karadžić i Mladić su svakodnevno boravili u Zvorniku, gdje su pripremali tamošnje vojne i političke strukture za predstojeću ofanzivu. Tada su srpski mediji, radi maskiranja težišta borbenih djelovanja prema Srebrenici i Žepi, izvještavali da Karadžić i Mladić borave na drugim dijelovima ratišta.

         - Ideološki, politički i vojni razlozi su uslovili da se lično Karadžić, boraveći u Zvorniku, maksimalno angažirao u pripremama ofanzive prema Srebrenici i Žepi. Vojni plan za eliminiranje “enklava” Srebrenice i Žepe je podržan opsežnim političkim mjerama. Srpski radio i TV su javljali da je u Zvorniku 5. 7. 1995. godine, dan uoči početka julske ofanzive na Srebrenicu, održana sjednica zvorničkog odbora “SDS srpskih zemalja”, na kojoj su prisustvovali Karadžić, Ostojić i Krajišnik. Raspravljali su o vojnim i političkim pitanjima. Karadžić je govorio o disciplini unutar srpskih političkih faktora, “da se ne može ništa raditi od svoje volje”, te da se mora iskazati “lojalnost i odanost narodu”. Taj sastanak je bio završnica ideoloških, političkih i vojnih priprema za zločinački, genocidni pohod na Srebrenicu i Žepu.

         - U cilju motiviranja Miloševićeve i Karadžićeve vojske za izvršenje zločina u Srebrenici, koristile su se institucije i događaji u oblasti kulture i sporta. U takvim događajima, isto kao u političkim i vojnim, Bosna i Hercegovina se također smatrala kao dio ukupnog prostora na kome se ostvarivalo “svesrpsko jedinstvo”. Radio i TV Srbije i RS, u najvećem intenzitetu priprema za ofanzivu na Srebrenicu i Žepu, 4. 7. 1995. godine, prenosili su čestitke Karadžića i Mladića Košarkaškom savezu Jugoslavije, jer je košarkaška reprezentacija na prvenstvu Evrope u Atini osvojila Zlatnu medalju. U Karadžićevoj čestitci se, između ostalog, ističe da za srpski narod nema “granica” koje ga mogu “rastaviti”. Mladić je u svojoj čestitci naglasio: “(...) izražavam čvrsto uverenje da ćemo uspeti (...) da srpski narod živi u miru, slobodi i jedinstvenoj srpskoj državi...”

 - Već 3. jula 1995. godine, putem Srpskog radija i TV, general Ratko Mladić indirektno je nagovijestio ofanzivu prema “enklavama u Istočnoj Bosni”. Pravdajući se srpskoj javnosti za gubitke na frontovima širom BiH, Mladić je rekao da Armiju RBiH “međunarodni sponzori snabdijevaju novim količinama oružja i municije”, a zatim je zaključio da više nema mjesta njegovoj taktici “ograničenog” djelovanja. Tako, Mladić je nagovijestio da predstojeća ofanziva prema Srebrenici i Žepi neće imati karakter “ograničenog”, već naprotiv, da će imati karakter radikalnog djelovanja, što se i obistinilo. Slično je govorio i Karadžić. On je poslije sjednice općinskog SDS-a, održane u Zvorniku 5. 7. 1995. godine, tokom ofanzive na Srebrenicu o kojoj su tada srpski mediji šutjeli, govorio da će Srbi preći iz “pasivne u aktivnu odbranu, pa i kontraofanzivu”. Krajišnik je ukazivao na obaveze prema srpskim žrtvama, da se “bivša BiH mora podeliti po šavovima po kojima je prethodno popucala... To je već urađeno i na tome se mora istrajati.”  stav