Nedavno je na bolji sviiet preselio čuveni ratni komandant Fočanske brigade,

Zaim Bešović; u spomen na "planinskog vuka" objavljujemo reportažu o Zaimu Bešoviću koju je 1995. godine u Oslobođenju objavio slavni ratni reporter Šefko Hodžić   Kao pilot nadzvučnih aviona Zaim Bešović je u pokojnoj Jugoslaviji dva puta proglašavan "herojem mira". Oba puta to herojstvo je zaradio u vazduhu i oba puta pilotirajući "migom 21". Prvi  put mu je u letu otpao poklopac kabine, drugi put jastreb je uletio u motor aviona i zaustavio ga. Oba puta Bešović je sretno aterirao.

Ali, pravo junaštvo Bešović je pokazao u ovom ratu. On je sve ovo ratno vrijeme, bio ratnik pješadinac od rodnog Tjentišta, pa Zelengore, Treskavice, Igmana, Bjelašnice, Rogoja, Grepka, pa planina srednje Bosne i Hercegovine. Dakle, pravi planinski vuk.

Zaim Bešović je sada član Komande Prvog korpusa, ali opet sa ratnim rasporedom na IKM u podnožju jedne planine.Tako mu sudeno. Nećete dovoljno upoznati ovog „planinskog vuka“ ako se još malčice ne vratimo u ono predratno vrijeme.

Kao vrhunski pilot, pripadnik elitne izviđačke eskadrile u Bihaću, Bešovic, igrajući fudbal, doživljava infarkt i uz podršku generala Tusa, 1989. godlne odlazi u penziju. Postao je penzioner u 37. godini.Dobija veliki stan u Beogradu, koji mijenja za stan u Sarajevu. U Sarajevu se povezuje sa zemljakom Hasanom Čengićem, koji ga predaje "u nadležnost" Halilu (Seferu Haliloviću) i Muji (Mustafi Hajrulahoviću Talijanu). Tako je postao član Patriotske lige februara 1992.

Preko svog brata Envera (sada pripadnik Gardijske brigade ), koji je u to vrijeme bio magaciner u kasarni u Lukavici, izvlači oružje. Ishod te tajne operacije su popriličan broj naoružanih članova PL i Zaimova dva "podrezana prsta" lijeve ruke. "Dabogda mi ovo sve rane bile", rekao je Zaim svojoj supruzi Milici. I bile su.

I još je, kao pripadnik PL organizovao jednu četu u Hrasnici, pa organizovao Štab TO, a onda su četnici napali njegovu Foču. Prema naredbi predsjednika Izetbegovica na čelu sedamdesetak boraca Zaim Bešović kreće 8. aprila u pomoć Foči. „Mene je tada iznenadilo što se malo dobrovoljaca javilo“, priča Bešović. „Imali smo 240 pušaka, ali nismo imali toliko dobrovoljaca.“ Medu dobrovoljcima bio je i mladi kapetan i njegov imenjak Zaim Imamović i njihove će se ratne sudbine od tada često ispreplitati.

U međuvremenu, 12. aprila Bešovićev drug, pilot Milivoj Popović, specijalnim avionom "lirdžet" dolijece iz Batajnice u Sarajevo da bi iz "sarajevskog pakla" izvukao Zaima i njegovu četvoročlanu porodicu. Zaim je vec na ratištu, a njegova supruga, inace Čačanka, odbija tu pomoć. Čitava porodica ostaje, eto, sve do danas u Sarajevu.

Ali, vratimo se Bešoviću i njegovoj grupi koja tih prvih aprilskih dana prve ratne godine hita u pomoć Foči. Stigli su 11. aprila u Ustikolinu. Foča je već bila pala. A i da nije, pitanje je koliko bi mogli pomoći, jer ih je na cilj stiglo svega 48. U Ustikolini je, sjeća se Bešović, našao Halida Čengica Hadžiju, Senada Šahinovića Šaju i novinara Šemsu Tucakovica koji je bio i predsjednik Ratnog predsjedništva Foče.

Foči, dakle, nisu mogli pomoći, ali su mogli stanovništvu ostalih slobodnih dijelova fočanske opštine i Goraždu. Četnike je, priča Šemso Tucaković, Bešovićeva grupa toliko zbunila da su oni odgodili napad na Goražde, najmanje za desetak dana. Jer, nisu znali kolika je snaga ovih "hajduka", kako su ih zvali.

Zanimljivo je da su dva Zaima, Bešović i Imamović već 16. aprila 1992. godine u selu Borovićima formirali Prvu drinsku brigadu koja je imala tri bataljona. Bešović je bio komandant, Imamović načelnik štaba. I onda slijede bitke za odbranu slobodne teritorije Podrinja. Imamović brani linije prema Goraždu, Džemo Omerbašić u Ustikolini, a Bešovic na Tjentištu. Organizuju jedinice, a i život naroda u zbjegovima.

Bešović kaže da je u tim danima najrealnije situaciju procijenio Hadžija. I tako je i bilo kako je on predvidio. Bešović je bio i prvi komandant Prve fočanske brigade, koja je formirana 10. avgusta 1992. godine. Fočanski borci su već tada bili pravi ratnici i svi dobrovoIjci, kaže Bešović. „Mi smo tada bili prava proleterska brigada“, kaže on. „Spavali smo u planini, u šatorima, kolibama, pa i pod vedrim nebom. Niko ni jednog borca nije mogao zadržati ako je htio pobjeći, jer je to bilo nemoguće. I zato i jeste naša jedinica postala kasnije viteška. Čitavo vrijeme rata borila se i bori viteški.“

Bešović je učestvovao i u operaciji deblokade Sarajeva pod nazivom "Koverat" 19. i 20. decembra 1992. Tada je bio samo komandant bataljona. Medutim, kaže on, a Šemso Tucaković to i potvrđuje, da je jedino bataljon kojim je Bešović komandovao izvršio u potpunosti zadatak. Izbili su na šest kilometara do Pala. I onda su se, zbog drugih, morali povući. Zbog drugih su se povukli i sa Grepka, a i Proskoka, objašnjava Bešović.

Zaim Bešović je ponovo bio komandant fočanske brigade, koja sada nosi naziv 182. viteška. Bilo je to u vrijeme onih čuvenih bitki za oslobađanje Treskavice. A bio je i komandant 43. konjičke, pa komandant nastavno-regrutnih centara Šestog i Četvrtog korpusa naše Armije. Bešović je iz one armije penzionisan kao kapetan, ali, kada je početkom rata stigao na slobodnu fočansku teritoriju, borci i narod su ga prozvali Majorom. Tako mu je i ostao nadimak. I sada ga svi zovu Majorom, iako ima čin pukovnika Armije R BiH.

Možda više od svega ovog ocrtava lik Zaima Bešovića  jedan detalj koji mi je ispričao Šemso Tucaković. U jesen 1992. godine u jedno tek oslobođeno srpsko selo, ušla je jedinica sa Bešovićem na čelu. Šljive su bile rodile i zrele. Bešović nije htio da pojede ni jednu, jer nisu njegove.

Pukovnik Bešović piše i poeziju. Prije rata štampana mu je zbirka poezije " Ikarov let". U ratu je završio novu zbirku "Sjevernjačo, bistra suzo". Razumije se, u zbirci imaju i dva ratna ciklusa - drinski i sarajevski. Poruka ove knjige je, kaže, da smo se u ovom ratu uvjerili da u Bosni džehennem ne postoji. Pa, šta je ovo što nas je zadesilo? Odgovor je jasan džennet! Ili, da parafraziram drugu Bešovićevu misao: ovo je nemilosrdno pravedni rat. A u ovom nemilosrdno pravednom ratu Bešović je dao od sebe sve što je mogao i izvršavao sve što mu je naređeno. stav.ba