Komunistička vlast branila je da se priča o stradanju Bošnjaka, branila je porodicama da tragaju za svojim nestalim, branila je ekshumacije žrtava i podizanje bilo kakvih spomenika za ubijene. Navedenim mjerama htio se postići potpun zaborav. U toj nakani komunisti su poprilično uspjeli, a u prilog tome ide činjenica da se genocid u Ljutočkoj dolini ponovio 1992. godine po identičnom scenariju i da danas, uprkos svim slobodama koje uživamo, niko ne obilježava ovaj značajan datum.   Zaborav nam pomaže da ne poludimo, stara je zabluda koju govore samodopadljivi mudraci. Loše stvari ponekad je dobro malo potisnuti iz sjećanja, ali ih nikad ne treba potpuno zaboraviti. Zaborav je poput opijuma koji otupi osjećaje i učini ljude hladnokrvnim na dešavanja oko njih. A šta reći za pamćenje? Ponekad zna biti neugodno, ali nam pomaže da preživimo! To znaju i mnoge životinje. Pamte mjesta na kojima nađu hranu, a kad se jednom izbave iz opasnosti, zapamte svoju grešku i ne ponavljaju je više. Stečeno iskustvo životinje čuvaju za sebe i ne prenose ga drugima, zato se i ne mogu uzdići na viši nivo. Ljudi napreduju zahvaljujući učenju, pamćenju i prenošenju znanja i iskustava na nove generacije. Da kroz svoju historiju čovjek nije učio, pamtio i prenosio znanje, ostao bi tek puka, primitivna životinja.

Koliko zaborav može biti opasan i štetan, posebno se uvjerio bošnjački narod. Ubijan je, ponižavan, iskorištavan, ali je praštao i zaboravljao, pa mu se sve opet ponavljalo. Primjer za to jeste Kulen-Vakuf, prelijepi gradić na obalama Une koji je masovno stradao nekoliko puta.

U jednom pismu pravoslavnog popa Jovana Trkulje stoji da su pobunjeni Srbi 1873. godine počinili strašan zločin nad Bošnjacima Kulen-Vakufa i okoline: “Isjekli su Turke a kule popalili... koliko samo znam da su ih mjesec dana kašnje psi razvlačili, i smrad je čak amo (do Nebljusa u Lici) zaudarao.” Ovaj zločin Bošnjaci su zaboravili pa im se desio genocid 1941. godine, kada je u samo dva dana ubijeno približno 60 posto tamošnje bošnjačke populacije. Nakon genocida iz 1941. godine, a nakon zaborava, ponovo se dogodio genocid u Ljutočkoj dolini juna 1992. godine.

Obilježavanje stradanja bošnjačkog stanovništva Ljutočke doline u Drugom svjetskom ratu, tokom socijalističkog perioda, bilo je zabranjeno. Danas je stanje potpuno drugačije. Vlast u Unsko-sanskom kantonu pripada najvećim dijelom Bošnjacima, a obilježavanje najvećeg zločina nad tim narodom u ovom dijelu Bosne i Hercegovine svjesno se zanemaruje. Dok na jubilarnu, osamdesetu godišnjicu genocida u Kulen-Vakufu 5. i 6. septembra kantonalni premijer, gradonačelnik Bihaća, ministri, zastupnici u skupštinama, vijećnici, prosvjetni radnici, razna udruženja i većina medija šute, dotle se na Garavicama kod Bihaća održava još jedna parada velikosrpstva. Parada, koja, umjesto da sačuva sjećanje na nevino stradale, ponovo budi strasti i duhove rata, a bošnjačku elitu, čini se, ne pogađaju mnogo ove činjenice.

Ali, tamo gdje podbace institucije, uvijek se nađu grupice ili pojedinci da isprave greške. Ovaj put, ekipa magazina Stav potrudila se da, za razliku od mnogih, evocira sjećanje na stradanje i patnje bošnjačkog stanovništva u Kulen-Vakufu i okolini u septembru 1941. godine.     U prvim danima julskog ustanka 1941. godine, koji su podigli pobunjeni Srbi i komunisti, zbog zločina ustaškog režima, na udaru ustanika našla su se brojna mjesta čije stanovništvo nije podržavalo ustašku vlast i koje je nesebično pomagalo progonjeno srpsko stanovništvo. Takvo je bilo stanovništvo Kulen-Vakufa i okolnih sela. Njihova miroljubivost, altruizam i dobra volja nije im bila mnogo od koristi kad su razjareni ustanici prodrli u bošnjačka sela. Prvi napadi na ova sela desili su se već 20. augusta 1941. godine i nastavljani su u narednim danima sve do 6. septembra, odnosno do pada Kulen-Vakufa. Znatan broj Bošnjaka napadnutih sela uspio je izbjeći u Bihać. Bijegom iz napadnutih sela u Kulen-Vakuf slilo se 2.131 izbjeglica. Loš smještaj izbjeglica i higijenski uvjeti doveli su do pojave zaraznih bolesti. Vladala je velika nestašica hrane i ostalih potrepština. S obzirom na to da je Kulen-Vakuf sa svih strana bio okružen srpskim selima, grad nije mogao dobiti nikakvu pomoć. Ustanici su napadali sa svih strana.

Kulen-Vakuf “branila je” domobranska satnija Blagomira Webera. Mještani su sarađivali s domobranima i s veoma slabim naoružanjem držali okolne straže. Uvidjevši da je grad nemoguće odbraniti u ovakvim okolnostima, satnik Weber, zapovjednik 12. satnije 11. pješačke pukovnije smještene u Kulen-Vakufu, kao zapovjednik mjesta, donosi odluku o evakuaciji katoličkog i muslimanskog stanovništva u pravcu Bihaća, udaljenog nekih pedesetak kilometara. Evakuacija je otpočela u jutro 6. septembra 1941. godine. U koloni se nalazilo približno 5.600 izbjeglica, uglavnom Bošnjaka. Na čelu kolone bila je vojska, a za njom su nastupali civili. Zbjeg je krenuo ujutro iz Kulen-Vakufa pravcem Čovka – Prkosi – Vrtoče – Ripač. Veliki dio zbjega sačinjavala su kola s konjskom zapregom na kojima su bili članovi domaćinstava, starije osobe, žene i djeca.

Nakon povlačenja domobrana, ustanici zauzimaju Kulen-Vakuf. Za komandanta mjesta imenovan je Đoko Jovanić, kasniji Titov ađutant i general JNA. Glavnina partizansko-četničkih ustanika krenula je za zbjegom koji su sustigli na Prkosima, visoravni udaljenoj desetak kilometara od Kulen-Vakufa u smjeru Bihaća. U blizini sela Prkosi i Čovka ustanici su iz šuma i zasjeda otvorili žestoku vatru po izbjegličkoj koloni. Tom prilikom ubijeno je približno 500 ljudi, skoro sve samih civila. Kolona je prekinuta. Njen prednji dio, na čijem je čelu bila vojska, uspio se probiti do Bihaća. Drugi dio bio je prisiljen da se vrati u Kulen-Vakuf, gdje su uglavnom svi ubijeni. Prema istraživanjima prof. dr. Muje Begića objavljenim u studiji Zločini ustanika u Ljutočkoj dolini 1941. godine, ubijeno je približno 2.300 ljudi.

Iako su se uglavnom znali naredbodavci i izvršitelji, za ove rijeke prolivene bošnjačke krvi nikad niko nije odgovarao. Komunistički vlastodršci zabranili su traganje za nestalim, a državna komisija za utvrđivanje broja žrtava nije se čak ni udostojila popisati imena 2.300 nedužno pobijenih Bošnjaka, među kojima su polovina bili žene i djeca. Zločin koji su počinili ustanici ima razmjere genocida. Preživjele žrtve morale su šutjeti i trpjeti nepravdu i bol za svojim najdražim. Ogroman procent bošnjačke djece rastao je poslije rata bez roditelja, a najveći broj njih nikad nije upoznao djedove i nene. Genocid nad Bošnjacima Ljutočke doline ostavio je velike traume nad preživjelima. Neki od njih, iako u dubokoj starosti, žive i danas i svjedoče o zlim ljudima i vremenima.    U namjeri da otkrije koji detalj više, ekipa Stava uputila se u Orašac kod Kulen-Vakufa kako bi posjetila nekolicinu preživjelih svjedoka ove tragedije. Jedan od njih jeste i Zarif Hrnjica, osamdesetšestogodišnji starac kojeg zdravlje i pamćenje itekako služe. Potražili smo ga kod kuće u Vojića Mahali, gdje živi sa suprugom, sinom i njegovom porodicom. Upravo se vraćao s pašnjaka, gdje je išao da provjeri stado ovaca. Zarif je zanimljiv sagovornik, pamti bolje od dosta mlađih od sebe. Kaže da se i danas sjeća svih drugova s kojima je služio vojsku, te pamti njihova imena i adrese: “Kakvo sam dobro pamćenje imao, da me je bilo školovati, samo Bog zna dokle bi doguro.” Na zamolbu da nam ispriča svoje sjećanja na rat i napad ustanika, starina Zarif otpoče svoje kazivanje:

“Pred rat su zavladali nekakav strah i nesigurnost. Ljudi su išli na straže jedno vrijeme, a oružja nije ni bilo. Čuvali su selo sikirama i roguljama. Naši ljudi bili su nepismeni, nisu znali šta se sprema, a Srbi su se spremali vavik. Imali su oružje. Kad im se ukazivala dobra prilika, napadali su. Pa Vakufska džamija je sedam puta rušena i gorila i podizana svaki put...” Zarifu glas iznenada promuknu i zadrhta. Savladaše ga emocije. Grlo mu se stegnu pa kratko zaplaka, onako tiho, starački, bez suza. Zašuti za časak pa nastavi: “Kad će rat početi, naši živili doli ispod Strane. Ova šuma bila je sitna da si mogo viditi kozu i jarad kako hodaju. Onda kad je u ratu narod izbjego tu se šuma podigla, a lugari su branili ispašu pa je zato sad ovakva. Oni su (Srbi) onda znali uzeti štange i poluge, odvaljivati kamenje i otiskivati ga na naše selo vičući: ‘O, Muhareme Zuliću, eto ti šalje Ante Pavelić Paket!’ Poslije, kad su počeli napadati i kad su četnici navalili od Knina i od ovih srpskih sela, mi smo morali ići. Nismo mogli ponijeti ništa osim odjeće i obuće na sebi.

Moja mati nosila je moju sestru, koja je imala samo petnes dana. Krenuli smo za Vakuf, ali smo noćili u Klisi. Na nas su pucali od kuće onog starog Vuje Darića. Ujutro, kad je svanulo, krenuli smo prema Prkosima. Ondje su nas napali. Pucali su po nama. Bili su naoružani mitraljezima. Kad je pala stara Jugoslavija, oni su sebi odvukli municiju i naoružanje. Pucali su iz šume. Zasjeda. Puno je, brate, izginulo ljudi, žena, djece...”

Stari Zarif opet zaplaka, starački, nemoćno, bez suza, jer ih je davno isplakao žaleći za izginulom rodbinom i porodicom. Malo se smiri pa nastavi boreći se da ponovo ne zaplače: “Kraj puta je bilo puno mrtvih žena i djece. Ja to nisam vidio jer sam ranije pobigo, ali Abaz Mušeta pričao je da je vidio mrtvu ženu kraj puta, a kraj nje malo dijete uz mrtvu majku. Na Dulibici su nam presjekli kolonu. Ovi što su bili odsječeni vraćeni su u Vakuf i kasnije su pobijeni, 1.200 duša je tu ubijeno...”

Na pitanje da li je neko stradao od njegovih bližnjih, stari Zarif nastavio je svoje kazivanje: “Ubili su Begu, sina strica Smaje. Ubili su i Zemku, kćer strica Džafera. Poginuo je i očev stričević Redžo. Ubili su ga na Dulibici. Iza njega su ostala tri sina: Šerif, Mahmut i Rešid...” Htjede još nešto reći, ali starom Zarifu iznenada glas zamuknu i on nemoćno zaplaka.

Slušajući ga, jasno se moglo osjetiti koliko su se događaji kojima je svjedočio kao dijete duboko urezali u njegovu psihu. “A mojoj materi su sve pobili. Ubili su joj oca Beću, mog dida. Pobili su moje daidže Redžu, Derviša i Smaju. Oni su bili poćerali puna kola žita... i cesta je bila prikopana i nije se moglo proći s kolima. Ovi koji su išli pjehe mogli su proći. Ovi s kolima vozili su stare osobe, djecu i stvari pa su sporije išli. Zarobili su ih s ostalima u koloni. Daidža Redžo bio je tek momčić. Zaklali su ga i bacili u jamu Golubnjaču kod Martinbroda. S njim je žicom bio vezan i Mujo Dervišević iz Klise. On se odvezao i pobigo. Ubili su i materinu sestru, moju tetku i njene dvi ćeri. Njena četiri sina ostala su siročad. A Šabana je prije toga, dok je čuvao koze i ovce u Strani, sleđa ubio neki njegov poznanik Srbin.

 I tako, dok su oni napadali na kolonu, došli su domobrani da pomognu. Tukli su se š njima. Nakon toga nas više nisu napadali. Stigli smo u Begovac kod Vrila. Golema kolona. Bila je velika vrućina, a narod je bio dosta žedan. Tu nas je dočekala vojska i otpratila do Ripča gdje smo stigli uvečer. Kasnije smo produžili za Bihać. Na putu je izginulo dosta svijeta. Znam da su poginuli Mujo, Bećo i Redžo Omanović, Mehe Dizdarevića sin Ibrahim, Muharem Dizdarević, Huse Dizdarević, Mehmed Šehić, Muratov otac, Dizdarević Redžo s Grada, Šehić Huska, Šaban Alivuk Vehabov i Smajilov otac. Šabana je zaklao njegov neki dost. Reko mu je: ‘Šabane, preče je da te ja zakoljem nego neko drugi!’, a onda je uzeo nož i zaklao ga. Selo je ostalo pusto. U selu niko nije osto nit je ostala čija kuća da nije izgorila. I ćumes i pasija kuća, do temelja je sve izgorilo. Kad smo se četrdeset i šeste u maju vratili, niko nije donio ni kokoši, a kamoli da je dotjerao ovcu ili kravu. Dobivali smo malo pomoći u hrani i od toga smo preživljavali”, ispričao je svjedok Zarif Hrnjica, koji je više puta, dok je kazivao svoja sjećanja, savladan emocijama prekidao razgovor.    Stradanja Bošnjaka Ljutočke doline dobro se sjeća i osamdesetčetverogodišnja Zlate Behrem, djevojački Alivuk. Tvrdi da je mnogo starija jer ju je otac kasnije upisao kako bi mogla duže primati socijalnu pomoć koju su, po oslobođenju, primali stradalnici rata. Živi sa sinom i snahom, te unukom i njegovom porodicom. Staračke dane razveseljavaju joj praunučad. Zlate se s porodicom nalazila u koloni smrti koju su ustanici napali na Dulibici 6. septembra 1941. godine.

“Rat sam zapamtila kao da je bio danas. U nas je kuća bila gore pod Stranom prije rata. Kad se zaratilo, nismo smili noćivati u kući. Brat stariji, umro je, on je nas svaku noć vodio u Gajeve da noćivamo. Mi smo bili u Brižinama. Otac nam je bio u Njemačkoj u zarobljeništvu. Svaku noć nam je brat nosio robu vamo u gaj. A Srbi su bili vamo dole, njihovo selo Lončići. Oni pale vatre svaku noć. Kad se rat zametno, mi smo izbjegli. Blago je ostalo po Strani, riče, niko ga ne zatvara. Onda ćemo mi otale doći u kuću Sulejmana Mešića, a poslije smo krenuli bježati. Išli smo za Vakuf, pa prema Prkosima. Kuruzi su taman bili zarudili, onako za peći.

Kad smo došli gore kod Dulibice, bili smo svi žedni. Djeca žedna, traže vodu, a vode nejma. Onda stric Redžo ode tražiti vode i pogine. Napali su nas. Tu je njegovu mater, moju nanu, ranilo. Ona je išla u kolima. Moja mati Melka ostavila je najmlađeg brata Mehmeda, koji je bio malehan i u povojcu. On je preživio, umro je ima godina dana. Od brata Ibrahima punica, Delićka, vodila me je za ruku, a ja sam išla pješice. Mi smo se rastavili od njih. Brat Husein, koji je kasnije poginuo u partizanima, ošo je prije nas u Bihać, a mi smo ostali, ja i ota snaha ostali smo u Ripču na konaku. Ujutro je rečeno da ćemo mi u Bihać. A ta Ibrahimova punica Džehva ostavila je ćer Mejru, ja ne znam je li sad živa. Ostavila ju je u povoju kod malog Mehmeda. Osto je i Dedo, brat mu. On je bio pogolem, al osto je. Pa će onda ići kamionom tražiti djecu. Našli su ih i doćerali. Šta je god djece ostalo, našli su ih i doćerali. Od jedne žene s Brižina, Zejne, ostala su dva sina. Pokupio ih je kamion i doćero u Bihać. E tako, mi smo onda odselili u Krajinu. Dali su nam kuću. Otac mi je kasnije došo iz Njemačke. Kad je rat završio, vratili smo se ovdje”, podijelila je s nama neka svoja sjećanja Zlate Behrem iz Orašca.

Na svega pedesetak metara od Zlatine kuće živi Rahmane Alivuk, djevojački Zulić. Iako joj u ličnoj karti kao godina rođenja stoji 1933, Rahmane tvrdi da je starija jer su i nju upisali kao mlađu osobu kako bi, kao dijete stradalnik rata, duže primala socijalnu pomoć. Danas živi sama u svojoj kućici u naselju Brižine bez ikakvih primanja. Iako u dubokoj starosti, sitna, mršava i lahka kao perce, nanu Rahmane zdravlje još služi. Brigu o njoj vode Mirsad Alivuk i njegova supruga. Rahmane, kako nije imala svoje djece, s mužem je podigla i othranila Mirsada. Danas, eto, on se brine o njoj i pazi je kao rođenu majku, a i ona Mirsada i njegovu suprugu voli i doživljava kao najbliže i najvoljenije osobe. Rado je pristala da s nama podijeli svoja sjećanja. Kaže da se rata i stradanja stanovništva Ljutočke doline sjeća tako kao da je bilo jučer.  “Mi smo bili ovdje u Orašcu kad su u Ćukovima počeli paliti kuće. Sve su redom palili, ništa ostavljali nisu. Što je moglo da gori, oni su palili. Plamen se svezo za nebo. Mi smo bježali za Vakuf. Oni su nas dočekali u Rajinovcu. Pucali su na nas. Opet smo nekako prošli i došli u Vakuf. Tudi smo i prenoćili, onda smo iz Vakufa krenuli za Bihać preko Čovke. Neki Veber, tako su ga zvali, vodio je kolonu. Tako smo krenuli pjehe. Išli smo, išli i došli do blizu Vrtoča. Na njeku ledinu smo došli i tudi smo se zadržali. Sjedili smo bar neka dva tri sahata, nismo nikud išli. Putovala sam s materom, otac se prije rata zadesio u Njemačkoj, jer je tamo radio. Ja sam bila s materom, naske bilo tri sestre i brat. Najstarija sam ja, pa sestra, pa brat. Ja sam sve znala, imala sam nekih 9-10 godina. U koloni sam išla za nekim topom. Prva bila. Mati je mislila da sam poginula, nije znala za me dok nismo izašli u Bihać. Ja vajk letila za njima, za onim topom i tako sam došla. Išli smo preko Čovke i sjedili kod Vrtoča tu dugo. Zašto smo se tu zadržali, ne znam ni ja. Otalena smo krenuli. Cesta je bila prekopata. Kola nisu mogla ići. Neko je prošo, neko nije mogo. Ja sam mogla trčati i vajk sam trčala uz top sve do Ripča. Top je prošao preko ceste, a druga vozila nisu mogla. Nas četvoro djece smo izašli. S nama je bio i stric Sulejman. On je naske vodio. Kod Vrtoča su pucali po nama. Dosta je moga roda tada izginulo. Stričević mi je pogino tu. Kakav je to momak bio, Ahmet mu bilo ime.”

Starica Rahmane malo zastade i uzdahnu, kao da priziva u misli lik dragog stričevića i ostale stradale rodbine. “Ahmet je bio momak da ga se oči ne mogu nagledati. Bio se zaručio s curom, trebo se uskoro ženiti. Kad je pogino, u džepu su mu našli struku (rubac) kojim se bio zaručio. Još je tude poginulo mladih ljudi. Puno je bilo mrtvih, al ja im ne znam imena. Za me niko nije znao. Mati mislila da sam ja poginla. Našli su pored kolone mrtvu neku curicu. Bila je ista ja. Ne znam joj ime, znam samo da je ovdalena, ispod Basače. Moja mati, kad je vidila, zapomagala je i rekla: ‘Aaaj, ubiše moju curicu!’ Ljudi su tu ginuli, a i robili su toga naroda. Stričevića Hamdiju su zarobili. Srbin što ga je zarobio, Vasilj se zvao, bio je iz Polja. Ti iz Polja su tad bili dobri s mojim ocem. Bili su dostovi, a tada su ti dostovi najviše činili gareta. Hamdija je osto živ i preživio je rat. Kad smo došli do Ripča, tu smo prenoćili. Kad je osvanulo, Sulejman nas je odveo u Bihać. Tamo nam je onda našao stan đe ćemo biti. Stric Sulejman bio je s nami i vajk nas je pazio dok je otac bio u Njemačkoj. Kad je stao rat, došao je otac. Onda smo bili na Gnjilavcu. Tamo je moja mati imala mater. Tamo smo bili kod te svoje nane duže vrijeme. Poslije je otac našao neki drugi stan gdje smo preselili. Nakon toga, vratili smo se ovamo i sticali sve od početka”, ispričala je svoja sjećanja Rahmane Alivuk.

Po dolasku u Kulen-Vakuf ustanici su zarobljene Bošnjake podijelili u dvije grupe. Jednu, koju je činilo približno 900 žena i djece, odveli su na obližnju livadu, dok je preostalih 400-450 zarobljenih Bošnjaka smješteno u blizini redarstvene postaje. Zarobljene su muškarce vezane žicom iz Kulen-Vakufa ustanici sproveli u Martinbrod i tamo ih poklali. Ubijanje su vršili nad jamom zvanom Golubnjača, u koju su bacali ubijene žrtve. Kao podstrekač, naročito se istakao Pero Đilas, nekadašnji žandarmerijski narednik, koji je jahao duž kolone govoreći da su svi muslimani ustaše i da ih sve treba pobiti. Uz njega, među vođama ubojica, bio je i Mane Rokvić. Po zauzimanju Kulen-Vakufa, ustanici su otpočeli s pljačkom svega što im je došlo pod ruku, a nakon toga s paljenjem bošnjačkih kuća. Kulen-Vakuf i okolna bošnjačka sela za tili čas pretvoreni su u zgarište. Divljačko iživljavanje ni tada nije stalo, nakon pljačke i paljevine bošnjačke imovine, ustanici su napali nezaštićene žene i djecu koje su držali kao zarobljenike. Neke od njih ubili su i bacili u Unu, a neke zarobljene žene su se s djecom same bacale u hladnu rijeku kako bi se spasile od mučenja i silovanja.

U zločinu su učešće uzele i srpske žene. Jeka Ugarković ćuskijom je ubijala trudnice. Tijela nesretnih žrtava bacana su u jame, jarače i u Unu. Komunistička vlast branila je da se priča o stradanju Bošnjaka, branila je porodicama da tragaju za svojim nestalim članovima, branila je ekshumacije žrtava i podizanje bilo kakvih spomenika za ubijene. O stradanju se malo pisalo, a ono što je zabilježeno prošlo je kroz razne cenzure. Navedenim mjerama htio se postići potpun zaborav. U toj nakani komunisti su poprilično uspjeli, a u prilog tome ide činjenica da se genocid u Ljutočkoj dolini ponovio 1992. godine po identičnom scenariju i da danas, uprkos svim slobodama koje uživamo, niko ne obilježava ovaj značajan datum u povijesti Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda.  stav.ba