Poznata TV voditeljica Dalija Hasanbegović Konaković
prisjetila se 2. maja 1992. godine i općeg napada na Sarajevo, kada je nadljudskim naporima Sarajlija, golih i bosih branilaca grada,agresorska vojska spriječena da zauzme prijestonicu BiH. Život piše romane. Drugi maj 1992. Dan kada je snajper na vrhu Dalmatinske izrešetao sve oko mene. Imala sam 11 godina, bila visoka, jako žgoljava i šepala. I zaledila se u mjestu kad su meci počeli sijevati oko mene. Drugi maj 1992, dan kada sam upoznala doktora Ismeta Gavrankapetanovića. Drugi maj, 1992, dan kada me spasio Vikićev i Kemin specijalac. Predivan, sunčan, skoro ljetni dan koji se pretvorio u horor, početak stvarnih krugova pakla i našeg PTSP-a, ali i podsjetnik ko smo, šta smo i koliko smo nevjerovatno jaki i posebni.
Dva dana ranije, 30 aprila, jureći navečer u podrum zbog još jednog noćnog granatiranja uganula sam nogu. Živjeli smo u ljubičastoj prekrasnoj zgradi odmah do Olimpijskog muzeja i od samog početka opsade bili svaku noć granatirani. Muzej su zapalili 25. aprila, nevjerovatni vatrogasci pod granatama uradili čudo i spriječili da vatra zahvati našu zgradu. Ali nismo znali šta nosi naredno noćno granatiranje.
Noga mi je prilično natekla, telefoni su još radili, pa je deda 2. maja ujutro došao po mene da me vodi na Ortopediju. Tamo me pregledao, snimio i fiksirao zglob, pronašao neku dječiju štaku da mogu odšepati od bolnice nazad kući predivan mladi doktor koji je vidio da se plašim i da me boli, pa me tokom cijelog pregleda nasmijavao. Istraumirano dijete takav pristup ne zaboravlja. Doktor je bio Ismet Gavrankapetanović.
Deda i ja smo polako išli nazad. On spor zbog godina, ja zbog štake i noge. Prije raskrsnice na vrhu Dalamtinske, deda je zastao, ne sjećam se zašto. Prva sam počela prelaziti ulicu (do tog 2. maja još nismo pretrčavali raskrsnice i bježali sa brisanih prostora) stigla do sredine ceste kada me sa Trebevića valjda “heroj” snajperista spazio. Nije to bio metak, ispalio je rafal, zujali su meci svuda oko mene, čula sam ih kako se zabijaju u metalni gelender na trotoaru, u asfalt, zgradu iza. Paralizovana od straha, nisam vidjela, samo sam osjetila kako me neko diže u naručje i trčeći me nosi prema mom dedi koji me panično dozivao. Bio je to član Specijalne policije koji je krenuo da se javi na dužnost. Moja štaka je ostala na sred Dalamtinske.
Ubrzo poslije snajpera, počelo je do tada najžešće granatiranje Sarajeva. Mama i sestra su mi bile sa druge strane Dalmatinske, dedu i mene su divni ljudi iz žute zgrade uz samu raskrsnicu uveli u svoj podrum. Uspjeli smo se javiti mami i nani, a onda su pogodili i zapalili Glavnu poštu na Obali i sve telefonske linije su prekinute. Cijeli taj dan i cijelu dugu noć bili smo u podrumu sa ljudima koje nikad ranije nismo vidjeli, svi zajedno izbezumljeni od straha, na svaki minut je odjekivala eksplozija. U jednom momentu na radiju su javili da su zloglasni Beli orlovi ušli na Grbavicu i sjećam se dobro da su žene počele plakati, grlile su svoju djecu i govorile kako ćemo svi biti silovani i zaklani. I dan danas to mi je jedan od najstrašnijih ratnih momenata.
Nekoliko sati kasnije, muž jedne od tih žena uletio je u podrum da vidi jesu li svi dobro i na panično njihovo pitanje o Belim orlovima, rekao da nisu ušli dalje od Grbavice, Vikićevci su ih zaustavili. I opet je bio plač u podrumu. Ovaj put od olakšanja. Sigurno su Orlove zaustavile i druge jedinice naše odbrane, ali ovaj čovjek je spomenuo Vikićevce i poslije svega tog dana i noći meni su cijeli rat Vikićevci bili ekvivalent za superheroje.
Bombardovanje je stalo tek nekad ujutro 3 maja. Nisam znala jesu li mi žive mama i sestra, nana, majka, deda, tetka, rodica. Tatu sam već izgubila. Iz kuće sam izašla oko 8 ujutro drugog maja. Kući sam došepala nazad nekad u to vrijeme 3. maja. Hiljadu godina starija. Saznala da su svi potpuno istraumirani, ali hvala Bogu živi, legla i počela plakati. Nisam ni slutila da najgore tek počinje.
Dobro došli u naše djetinjstvo – životopisno je napisala Dalija u svojoj objavi na Facebook-u. (Vijesti.ba / Azra)