Bosna i Hercegovina je preživjela, nije nestala, ona je trebala da nestane. Prvi koji su zaslužni za to jesu branioci Bosne
i Hercegovine, oni su branili i odbranili državu. Kada nas nisu mogli izbrisati, onda je došlo pitanje “šta sad”. Željeli su da nam se klanja dženaza, a mi se još uvijek bavimo s nekim našim građanima koji su postali dosta antagonistični prema našim liderima i optužuju nas da smo dopustili genocid. Na kraju, dr. Silajdžić i ja, iako smo imali nekada neke nesporazume, mi smo znali i imali zajedničku strategiju s predsjednikom Izetbegovićem i svim drugim liderima, uključujući Hrvate i Srbe u našim redovima, da treba da se gura ili da Zapad i UN prihvate ili pravu intervenciju da se završi rat ili da podignu embargo na oružje da se mi možemo braniti. Na kraju, mi smo pokazali da se možemo odbraniti, ali se nismo mogli osloboditi jer nismo imali takvu vrstu oružja, vojna ofanziva traži vrstu oružja koju mi nismo imali, a krv i hrabrost da odbranimo većinu Bosne i Hercegovine smo imali.
Muhamed Sacirbey rođen je u Sarajevu 1956. godine kao Muhamed Šaćirbegović. Njegova porodica morala je 1963. godine odseliti zbog toga što je njegov otac Nedžib bio dio pokreta “Mladi muslimani”. U Sjedinjene Američke Države doselili su 1967. godine. U SAD-u je Muhamed završio srednju školu i fakultet, za koji je dobio sportsku stipendiju kao talentiran igrač američkog fudbala. Kasnije je Muhamed postao pravnik i investicijski bankar, a devedesetih godina uključio se u bosanskohercegovačku diplomatiju.
“Iskreno, to nije bila moja ideja, to je više bila ideja rahmetli predsjednika Alije Izetbegovića i doktora Harisa Silajdžića, koji su već 1991. došli u Washington i tražili sastanke s američkim političarima i Svjetskom bankom. Ja sam po struci i advokat i investicijski bankar, moja uloga je bila više u kontekstu ekonomske revizije Bosne i Hercegovine, da ide od komunizma prema sociodemokratskoj zajednici. Moj otac je već bio uključen i kao prijatelj dr. Harisa Silajdžića i predsjednika Alije Izetbegovića i drugih koji su bili povezani ne samo s ‘Mladim muslimanima’ nego koji su bili povezani s vizijom neke demokratske Jugoslavije, tada je, naravno, bila riječ o Jugoslaviji. U to vrijeme nije bila ni nada, ni, mislim, zahtjev da Bosna i Hercegovina postane nezavisna, međunarodno priznata država. Tu su stvari dosta brzo tekle 1991. i početkom 1992. i dosta toga je bilo povezano s onim što se dešava u Hrvatskoj najviše, a i drugim susjednim državama. Dosta kasnije, sjećam se, kada smo imali više sastanaka s gospodinom Miroslavom Tuđmanom, on je zamjerio Aliji jer nije išao za nezavisnošću prije, da nije prije pomogao protiv tog projekta da se sačuva neka Jugoslavija u kojoj bi dominirala Srbija. Tako da su predsjednika iz jedne perspektive osuđivali da je krenuo previše rano u nezavisnost, a i iz druge da je krenuo suviše kasno. Po mom mišljenju, najvažnija stvar je bila kako da se Bosna i Hercegovina ekonomski razvija, iskreno, to i danas smatram, mada je to sada mnogo drugačija priča”, kaže Sacirbey.
Neformalni ambasador u UN-u: Kada je počelo pitanje referenduma, predsjednik Izetbegović me imenovao za ambasadora, predstavnika BiH u New Yorku specijalno po pitanju prijema BiH u Ujedinjene nacije, iako nisam formalno bio ambasador BiH. To je bilo već početkom 1992. Bio sam prisutan na svim tim sastancima s Cyrusom Vanceom, Boutros-Ghalijem i bila je jasna poruka da Bosna i Hercegovina ne samo da treba da ide naprijed s referendumom, iako smo već tada znali da će neke strane u BiH pokušati da to koče, već su urgirali da idemo što brže i što jače s referendumom. Zato me malo iznenadilo kada su neki počeli da govore protiv nezavisnosti BiH i pokušali su da sve to koče.
Antibosansko raspoloženje Mitterranda: Nisam baš bio upoznat sa svim perspektivama u Parizu i Londonu u to vrijeme, ali u Washingtonu, u Americi, u vrhu Ujedinjenih nacija, na nezavisnost BiH gledalo se pozitivno, ali kasnije su neki počeli da miniraju taj proces. Saznao sam sredinom maja 1992. da su neki čak pokušali da miniraju našu aplikaciju i da kažu da nije zadovoljavajuća jer je poslata faksom. To je dolazilo iz kabineta Boutros-Ghalija. Mnogi su optužili generalnog sekretara UN-a Boutros-Ghalija da je bio protiv Bosne i Hercegovine, a ja nisam baš siguran u to, ja mislim da su neki koji su bili u njegovom kabinetu radili protiv BiH. Bio je jedan iz Indije, iako se prikazao moderno, imao je neku vrstu hinduske nacionalističke perspektive, a Indijci i Pakistanci su nas gledali očima vlastitog iskustva, bio je također jedan Englez koji je bio protiv toga. Mogu kazati da je gospodin Mitterrand (predsjednik Francuske, François Mitterrand, op. a.) bio najviše protiv toga. Tokom kasnijih sastanaka s gospodinom Mitterrandom ja sam vidio da on ima velike predrasude i on je uvijek govorio o vlastima u Bosni i Hercegovini kao o muslimanskim vlastima. Često sam pričao da je jednom na sastanku optužio našeg ambasadora u Parizu Tomu Kovača da je izdajica srpskog naroda. A kada malo pogledamo Mitterrandovu historiju, to je bilo sasvim prirodno, jer on je bio izdajica Francuske, bio je dio višijevske vlade Francuske i sarađivao je s nacistima. Kada su pobijedili saveznici, on je brzo promijenio boje. Imao je i antisemitske poteze.
Dokumenti o etničkom čišćenju. “Tokom pregovora često sam osjećao da nismo imali dovoljno zadovoljavajućih zaključaka. Najvažnije je da se jako mnogo krilo, krilo se u Ujedinjenim nacijama, u Parizu, Londonu, pa čak i Washingtonu, oni su znali da su etničko čišćenje i genocid ranije počeli nego što smo čak i mi znali, jer su oni imali posmatrače na terenu koji su već bili tu da prate mirovni proces u Hrvatskoj. Ja sam dobio prvu informaciju početkom augusta 1992. kroz tajne izvore. Jedan prijatelj iz Hrvatske, koji je bio u štabu UNPROFOR-a u Zagrebu, poslao mi je dva dokumenta s datumom april 1992. Niko ih nije vidio do augusta 1992, kada sam ih ja primio. U tim dokumentima bili su podaci o ubistvima i etničkom čišćenju. Saznao sam da su ljudi na visokim funkcijama u Londonu, Parizu, UN-u i Washingtonu to znali. Kad sam ja to otkrio novinarima, oni su pokušali da mene optužuju da radim s tajnim dokumentima UN-a, a ja kažem da nije bitno odakle sam to primio nego je pitanje zašto oni to niste dali u javnost da se zna šta se dešava u Bosni i Hercegovini.
Oni su tada već pokušali da traže način ne samo da izbjegavaju neku intervenciju nego da izjednače odgovornost svih snaga. Ja sam tu počeo da guram jaku diplomatsku ofanzivu, tada je postalo jasno da se situacija krije, da njima nije stalo da pomognu, nego da Bosna i Hercegovina tiho umre. Sada neću da ih optužim da im je stalo da milioni ljudi budu ubijeni, ali za njih je bilo već presuđeno da Bosna i Hercegovina ne može preživjeti. Oni su željeli da o nama fino govore u javnosti, ali iza zatvorenih vrata kažu da ne mogu učiniti ništa za Bosnu, neka se priča Bosne i Hercegovine završi što brže, što tiše i da Zapad ne bude krivac za sve što se dešava, što se manje zna šta se dešava, Zapad će biti manje kriv za to. Već u maju 1992. Bosna i Hercegovina je bila dio porodice nacija svijeta. Mi smo imali i formalno pravo, a da ne govorim da su građani BiH imali pravo na život, slobodu i imovinu, to se sve ignoriralo.
Podvala Mitterranda: Gospodin Roy Gutman i još nekoliko hrabrih novinara su nakon tih pisama koje sam dao javnosti počeli da istražuju zločine. Oni su pokušali da spriječe da to postane dokument Vijeća sigurnosti jer bi onda ono što se dešava u BiH bila i njihova odgovornost. Odmah nakon tih medijskih izvještaja Englezi su pozvali na sastanak, Londonsku konferenciju. Ja sam saznao mnogo kasnije da je ta Londonska konferencija bila Mitterrandova jer je on osjećao da se previše pokazao kao prijatelj Beograda i Miloševića. Njegova inicijativa da dođe u Sarajevo u junu 1992. nije bila da pomogne, to je bila inicijativa da se spriječi američka intervencija i intervencija NATO-a. To sam čuo od Milana Panića, s kojim sam imao dobre odnose da je to bila Mitterrandova ideja.
Panić je tada bio premijer Jugoslavije, ja se sjećam te konferencije, gdje je Milan Panić, koji je sebe smatrao srpskim nacionalistom, a ujedno je bio i čovjek koji razumije Zapad i Ameriku (školovao se i odrastao u Americi, gdje je izgradio uspješan biznis, razišao se s Miloševićem jer je zagovarao mir i priznavanje teritorijalnog integriteta susjednih zemalja, op. a.), pokušavao da isposluje da mu svijet dadne priznanje prvog čovjeka Srbije i Crne Gore, male Jugoslavije, i da zamijeni Miloševića, koji je također bio prisutan na toj konferenciji. Dobro se sjećam da lideri nisu željeli da idu u tom pravcu jer su smatrali da Milan Panić nije pravi lider, ali s druge strane, mnogi su bili šarmirani Miloševićem i on se uvijek pokazivao kao čovjek koji može da donese ono što se traži. Tako se prodavao kroz cijeli rat i na kraju u Daytonu je to i Richard Holbrooke kupio i zato je Milošević ostao na vlasti još toliko dugo i to je mnogo koštalo Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i cijelu regiju. Iako je bio veoma sposoban političar i znao da drži duge sastanke s pijanim diplomatima i da ih šarmira, govorio je sve što je trebao govoriti, on je na kraju bio čovjek koji je dao podršku, snagu toj ideji velike Srbije, koliko je na kraju bio odgovoran za svaki potez, ko zna, ali je znao sve što se dešava i sve je to plaćao sredstvima Srbije.
Dženaza spremna, mrtvaca još nema: Bosna i Hercegovina je preživjela, nije nestala, ona je trebala da nestane. Prvi koji su zaslužni za to jesu branioci Bosne i Hercegovine, oni su branili i odbranili državu. Kada nas nisu mogli izbrisati, onda je došlo pitanje “šta sad”. Željeli su da nam se klanja dženaza, a mi se još uvijek bavimo s nekim našim građanima koji su postali dosta antagonistični prema našim liderima i optužuju nas da smo dopustili genocid. Na kraju, dr. Silajdžić i ja, iako smo imali nekad neke nesporazume, mi smo znali i imali zajedničku strategiju s predsjednikom Izetbegovićem i svim drugim liderima, uključujući Hrvate i Srbe u našim redovima, da treba da se gura ili da Zapad i UN prihvate ili pravu intervenciju da se završi rat ili da podignu embargo na oružje da se mi možemo braniti. Na kraju, mi smo pokazali da se možemo odbraniti, ali se nismo mogli osloboditi jer nismo imali takvu vrstu oružja, vojna ofanziva traži vrstu oružja koju mi nismo imali, a krv i hrabrost da odbranimo većinu Bosne i Hercegovine smo imali.
Kako su izdate Srebrenica i Žepa: Stvari u Daytonu uopće nisu izgledale kako sam ja zamislio. Mi smo prije toga imali proces koji nas je trebao voditi prema miru, ja sam želio da se taj proces produži što je moguće dalje, prije svega zato što smo u tom momentu imali vojnu akciju koja bi možda mogla dovesti do boljih rezultata na diplomatskom stolu. Bilo je jasno da će ono što se dešava na terenu vojno oni pokušati da nekako prihvate i zalede na diplomatskom stolu. Bila je jedna velika mana toj strategiji, to smo svi znali, a i predsjednik Izetbegović je to znao, što rat duže traje, iako pobjeđuješ, opet ljudi ginu, nema normalnosti u državi, ljudi traže da idu van države, da budu izbjeglice u drugim državama, da traže edukaciju, posao i mir. Iako je počeo rat da ide u našu korist, dvije su stvari bile bitne, ljudi ginu i rat je velika nepravda. Ne možeš da podržavaš rat. Iako je rat za pravdu, on je istom velika nepravda. Cijeli taj mirovni proces je počeo 1994. godine mapom Kontakt grupe za Bosnu i Hercegovinu. Ja sam bio prisutan kao ambasador u UN-u u Ženevi 1994, kada je američki predstavnik predao zadnju kartu, ta karta se više ne može pregovarati, kako bi unutrašnja raspodjela mogla izgledati između srpskih, hrvatskih i bošnjačkih sredina. Mi smo u međuvremenu dosta uspješno, tu je dr. Silajdžić dosta zaslužan, dogovorili Vašingtonski sporazum, koji je zaustavio rat s Hrvatima.
Tu kartu 1994. godine su Milošević, Karadžić i Mladić odbili i rat se nastavio još godinu dana. U međuvremenu, nakon smrti doktora Irfana Ljubijankića, ja sam postao ministar vanjskih poslova. Bio je ogroman pritisak da se prihvate promjene na toj karti koja je trebala biti posljednja karta, ali mi nismo željeli da zamijenimo teritorije Srebrenice, Žepe i Goražda za neke druge teritorije. To je bilo nemoralno i neprihvatljivo, nije to naša zemlja da je mi sada mijenjamo, a i zašto bismo mi sada dali neku vrstu prednosti u pregovorima Beogradu i Palama za ono što su oni zahtijevali?! Zato je došlo do toga da oni izdaju Srebrenicu i Žepu, imali su namjeru da isto urade s Goraždem i Bihaćem, imali su tajni sporazum s Miloševićem, koji nikada na papiru nije potpisan, ali je došao u javnost kroz tajne dokumente. Cijela ideja je bila da puste da Goražde, a da Srebrenica i Žepa padnu, da bi onda doveli novu realnost na terenu. Ideja je bila vođena s Mitterrandom i njegova dva generala.
U međuvremenu je Mitterrand napustio, ali su ostala dva njegova generala koji su nastavili voditi tu politiku u dogovoru s Miloševićem. U to vrijeme već su dolazili ljudi kao Holbrooke, koji je dobio indikaciju o sporazumu u maju 1995. godine. Možda je on bio protiv toga, ali neko mu je naredio i on je ispunio te instrukcije. Neki ljudi u Washingtonu su to prihvatili, ne znam koliko je to bilo poznato samom predsjedniku SAD-a Billu Clintonu, ali na kraju, iako ga smatram prijateljem, smatram da on treba da traži oprost od građana Srebrenice i Bosne i Hercegovine jer je i on dopustio da se desi genocid.
Odgovornost NATO-a: Danas svako optužuje Ujedinjene nacije, i to je lahko, jer Ujedinjene nacije su tu da donesu reda koliko mogu, njih svi optužuju kada nešto ide loše, ali Ujedinjene nacije mogu biti efikasne onoliko koliko velike sile dopuste. NATO je imao odgovornost da, kada ga pozovu UN, dođe u pomoć. Mi smo saznali nekoliko godina poslije toga, jer smo tražili istragu dok sam još bio ambasador u UN-u, zašto NATO nije došao u pomoć. Saznali smo da su Holanđani sedam ili osam puta, prema riječima istražioca tog slučaja, tražili da zračne snage NATO-a dođu u pomoć Srebrenici i nisu dobili nikakav odgovor. Svako je šutio i to je bio sporazum, to je bilo žuto svjetlo, možda čak i zeleno, jer je odgovaralo da padnu Srebrenica i Žepa. Meni je jasno da su se neki u američkoj administraciji, kao državna sekretarka SAD-a gospođa Madeleine Albright, protivili tom sporazumu. Kada je vidjela da se ta ubistva dešavaju, ona je pokazala satelitske snimke da spriječi dalju izdaju tih sigurnih zona, ali je problem da je ona kao dio te administracije prešutjela tu izdaju. Mi i dalje patimo zbog te izdaje iako je ona jasna.
Ime Republika Srpska: Iza toga je počeo taj mirovni proces jer je u tom momentu Holbrooke mogao da dadne Miloševiću Srebrenicu i Žepu. Cijeli taj proces, uključujući i da se prihvati ime Republika srpska, vodio je Holbrooke. Kako je došlo do toga? Predsjednik Izetbegović i ja smo bili u Ankari i Holbrooke od mene traži da ja idem na sastanak s turskim vojnim šefom zajedno s američkim ambasadorom. To je već bio august 1995, kada je NATO počeo bombardirati Mladića, da dogovorimo s Turcima kako će oni prebaciti oružje Bosni i Hercegovini, ali u međuvremenu je Holbrooke izašao s tog sastanka i otišao predsjedniku Aliji, koji je bio sam u hotelu kasno navečer. Holbrooke je rekao predsjedniku Izetbegoviću da Milošević traži da se prihvati ime Republika srpska i rekao je da neće pristati na mirovne pregovore ako se to ime ne prihvati. I onda Holbrooke kaže: Možda je Milošević blefirao, ali mi nismo bili sigurni i trebalo je onda da uvjere Izetbegovića da prihvati ime Republika srpska. Ja mislim da je to sve tako bilo jer su pokušali da nas uvjere da prihvatimo nove granice, nove karte, gdje bi Srebrenica i Žepa bile u RS-u. Ja sam bio protiv bilo kakvih pregovora o kartama jer sam smatrao da je to podvala, šarena laža, jer na kraju, kada mi pristanemo da pregovaramo o kartama, prihvatamo neku vrstu praktične podjele Bosne i Hercegovine jer nismo dogovorili kako ta Bosna i Hercegovina treba da funkcionira i tu se odvajam i od predsjednika i od premijera Silajdžića. Tu sam dao svoju ostavku.
Rizik da Dayton propadne: Ja sam u diplomatiju došao kao čovjek izvana, imao sam najmanje da izgubim i nisam želio da njima kažem da moraju ili da ću ih ja nekako ucijeniti. Meni je bilo stalo da napravim što je najbolje, ali podsjetit ću vas na jednu istinu, rizik da Dayton propadne, rat se nastavi i da mi budemo optuženi za to je ogroman, mnogo veći za nas koji predstavljamo cijelu Bosnu i Hercegovinu i njeno stanovništvo nego za neke koji predstavljaju svoje lične interese i interese Srbije. Zato neću kazati da je predsjednik u tome bio kriv, ali hoću kazati da nismo trebali ići jer je Holbrooke vidio da pregovori ne idu u pogledu toga kako kvalitativno politički treba BiH da izgleda. Njegov je rezon bio veoma jasan, ne mogu dovesti Bošnjake da se slože s Miloševićevom i Karadžićevom vizijom Bosne i Hercegovine, onda ću ih dovesti u pregovore o kartama, kada staviš liniju u te karte, to je već gotovo. RS je primila prava autonomne jedinice i pravo da sve negira i osporava. To nema nijedna autonomna regija. A ona to radi sada na instrukcije ne samo Beograda nego i Rusije i Kine. Mi smo sada postali novi diplomatski ratni teren velikih sila. U Daytonu 1995. sam vidio da su moje američke vrijednosti izdate, sada vidimo da su izdati i američki i evropski interesi. Mi smo bili uvjereni od 1992. do 1995. da je ono što se dešava u Bosni zadnji rat 20. stoljeća, ali jasno je sada da je to bio prvi sukob 21. stoljeća i da se dalje nastavlja.
Kandidat za predsjednika BiH: Ne znam da mogu kazati da je rahmetli predsjednik Izetbegović ponudio, ali ja sam to smatrao ponudom, rekao je: ‘Muhamede, bi li ti bio kandidat za predsjednika iza mene?’ Mislim da je tačno tako rekao. I Bakir (Izetbegović, op. a.) je bio tu. Da vam pravo kažem, Bakir i ja smo često imali neke razlike, ali u jednom razgovoru koji ja neću ponoviti, pustit ću neka Bakir ispriča ako hoće, on je mene u jednom momentu bio razočarao nekim svojim odgovorom, a onda nakon nekog vremena vidjeli smo se u New Yorku i ja sam ga podsjetio na taj razgovor. Tada mi je rekao da je bio u krivu. Ja sam to smatrao veoma pozitivnim. Ne znam šta je Alija imao u vidu za svog sina, ali moja razlika s Bakirom je da sam ja odrastao u posve drugačijoj zajednici i sredini, vidim Bosnu i Hercegovinu mnogo više sličnu Americi. Je li to realno, ko zna. Naša budućnost napisana je u Bruxellesu, u Evropskoj uniji i NATO-u. Ja vidim da smo se vrlo lahko prodavali u momentima kada su velike carske imperije bile u vidu. Na kraju, nemam ni sumnje da bi nas neki u Americi lahko prodali, ali ideja je da ćemo tu biti partneri. I zapamtite, bez obzira na to što sam bio protiv Daytona, ja sam ga potpisao jer sam dobio pisane i usmene potvrde da je Dayton put integracije Bosne i Hercegovine u NATO i evropsku zajednicu, to je jedini zaključak Dejtonskog sporazuma i to je jedini pravi mir za Bosnu i Hercegovinu. Mnogi govore o Daytonu 2, ali on podrazumijeva ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju i NATO. To nije nešto što sam ja izmislio.
Preko reda u Evropsku uniju: Onaj dan kada je Srebrenica pala ja sam putovao za Strasbourg na sastanak s velikim brojem parlamentarnih predstavnika, uglednih ljudi u Evropi, koji su željeli da otvore put Bosni i Hercegovini da tada odmah postane članica Evropske unije. Neko će reći kako nije ispunila nikakve uvjete, ali svako razumije da se to neće desiti ako se ne desi na jedan vanredni način. Ta vizija nije bila samo moja nego mnogih u BiH, to je bila vizija velikog dijela američkog i evropskog leadershipa i oni su, nažalost, pustili da taj jedan Milošević koči taj proces, a nažalost, sada tu snagu da koče imaju i Rusija i Kina. Nažalost, pustili su da Bosna i Hercegovina bude neprirodna zemlja za one koji u njoj trebaju živjeti i da bude žulj Evropi i Americi. Je li to zato što ne znaju ili zato što ignoriraju i hoće da govore da smo mi odgovorni za to? Rješenje za Bosnu je važan strateški interes za Evropu, Ameriku i NATO. Nemojmo više govoriti šta je važno za Bosance i Hercegovce, to smo govorili 25 godina i niko nas nije slušao. Ubuduće treba pitati ne šta Evropa i Amerika mogu učiniti za Bosnu nego šta Bosna može učiniti za Evropu i Ameriku kao partner. Ako hoće da mi igramo pozitivnu ulogu, trebamo biti prihvaćeni kao partneri, a to je bilo spremno još prije 25 godina. Sada smo se opet vratili nazad na onu poziciju gdje neko čeka na našu dženazu, a niko neće da bude okrivljen za našu smrt.
Šta mi možemo dati EU i SAD-u: Mnogi muslimani u Evropi i danas traže svoj evropski put, a mi smo uvijek bili na tom evropskom putu, i to ne samo zato što smo dio kontinenta. U našoj politici i kulturi mi smo više dio Evrope nego oni protiv kojih smo se borili od 1992. do 1995. Zato ja kažem svojoj braći izbjeglicama u Americi: Vi ste bili Amerikanci prije nego što ste došli ovdje jer ste se vi borili za američke vrijednosti i za američke strateške interese, iako ste mislili da se samo borite za svoju porodicu i da Bosna preživi. Mi nikada nismo izdali te vrijednosti. Ja znam da predsjednik Izetbegović, iako nije posve razumio Ameriku i Evropu, on nije izdao koncept da svi imaju pravo u Bosni. Mi nikada nismo izdali zapadne vrijednosti.
O Aliji: Neću pretjerati ako kažem da je on jedna vrsta Georgea Washingtona za Bosnu i Hercegovinu. On je bio veoma hrabar lider, znao je šta se od njega očekuje na terenu. Razgovarao: Jakub SALKIĆ stav.ba