“U svom tom užasu počnete sažaljevati one koji vas u pritvoru maltretiraju”
Nakon što je 25 dana provela u srpskom zatvoru 22. marta 1995. godine iz zatočeništva je puštena jordanska novinarka bosanskog porijekla Šanat Naruand. Rođena je u Sarajevu, od majke Hercegovke i oca Jordanca. Porodica je sve do marta 1992. godine stanovala u sarajevskom naselju Mokro, odakle je prebjegla na slobodni teritorij, kod svoje nane i tetke. U novembru 1992. godine sa porodicom pokušava otići u Jordan, ali kako je njezin pasoš istekao u avion nije mogla ući. Ostavši u Bosni i Hercegovini htjela je da da svoj doprinos u borbi i dijeljenju stvarne slike o dešavanjima u zemlji koja se našla na udaru srpske agresije. U toku rata postaje stalni dopisnik jordanskog dnevnog lista “Dustur”. Krajem februara 1995. godine odlazi u Hrvatsku da napravi priču o Jordanskom bataljonu UNPROFOR-a, koji je bio stacioniran u mjestu Novska, koja se u to vrijeme nalazila na liniji razdvajanja hrvatskih i srpskih snaga. Poslije urađene priče avionom se iz Splita vratila u Sarajevo. Kako nije bilo redovnog prijevoza, pripadnik UNPROFOR-a ju je službenim vozilom poveo prema jednoj osmatračnici UN-a. Nakon što je vozilo skrenulo u Kasindolsku ulicu biva zaustavljeno od strane srpskih vojnika.
Kako navodi Šanat, Karadžićevi vojnici su joj tražili potvrdu o dozvoli prolaska kroz teritorij koji je bio pod njihovom kontrolom. Obzirom da se potvrda odobravala na Palama putnici je nisu imali. “Zaista je čudno koliko se vojnika tu odjednom sjatilo. Vozaču su pištoljem zaprijetili da nikom ništa ne javlja preko ‘motorole’, a kada su vidjeli moj bosanski pasoš, odlučili su da me privedu u policijsku stanicu na Ilidži. Kasnije, u razgovorima s njihovim inspektorima saznala sam da su oni zapravo i znali da ja treba da dođem tu. Trebao im je neko da ga razmijene za Svetlanu Bošković, službenicu UNHCR-a koja je uhapšena na našoj strani, i to je tako bilo isplanirano. Čak su i znali da imam dva državljastva”.
Iako uplašena i sa sumnjom da će joj se nešto loše desiti, srpski vojnici i policajci su bili korektni prema njoj i nisu je ni na koji način maltretirali. “To su trenuci kada imate osjećaj beznadežnosti i ne znate šta će se desiti, sve zavisi od ljudi koji su oko vas. Prostorija u kojoj sam bila nije bila zaključana i, što je najgore, u svako doba tu je mogao ući ko je htio. Neki bi vrijeđali, posebno vaše porijeklo i jezik, a neki bi opet ušli samo da me vide i mirno popričaju. Posebno sam se prepala kada su na Grbavici snajperom ubijene dvije djevojčice. Tada je neko izvana nasumice pucao u prozore moje sobe. Tada je neko izvana nasumice pucao u prozore moje sobe. Bila sam prestravljena, nisam znala šta da radim. Njihova je ekipa poslije došla na ‘uviđaj’ pa se ispostavilo da je to učinio neki pijani dobrovoljac.”
“Kada su saznali da interveniše jordanska vlada, počeli su pričati i o novčanoj ucjeni. Tada sam se jadno osjećala, ali mi je najteže bilo kad bi navečer došao pijani oficir i svašta mi pričao. Ja ga pustim da priča a onda ga pitam kakav im je to rad kad se preko žene bore! Tada bi vikao… Neki bi dolazili samo da me vide pitali bi imam li sve ekstremitete, jer zaboga, ja sam ‘balijka’ i meni mora da nešto fali. Neki su opet htjeli da me udaju. Bilo je bračnih ponuda, ali pod uslovom da se pokrstim.” “Našli su mi i značku ljiljana i govorili kako je to ‘zlatni ljiljan’ dobijen za zasluge u ratu. Čim ste na našoj strani, za njih ste ratni zločinac, a kad sam im rekla kako sam iz Mokrog protjerana kažu: ‘Pa moralo je, iz političkih razloga!’ Kažu, to je učinjeno da bi nas Muslimane zaštitili i da ne snose odgovornost ako im ko naudi! U tim trenucima izgubite osjećaj za vrijednost vlastitog života i jedino što vas drži je ono da mislite na familiju. U svom tom užasu, na kraju krajeva, počnete sažaljevati one koji vas u pritvoru maltretiraju. Shvatite koliko su, zapravo, slijepi i izgubljeni. Ali, ima i korektnih, pravih ljudi koji su prinuđeni da budu tamo jer su živjeli tamo”.
Navodi da je prema njoj posebno korektan bio jedan srpski vojnik koji je preživio strijeljanje od strane Jukinih jedinica (Jusuf Prazina). “Što je neobično, on uopšte nije kivan. Mlad je i željan da prošeta čaršijom, željan zajedničkog života. Zajedno bismo plakali.” Kada je postalo sve izvjesnije da će biti razmijenjena za Svetlanu Bošković i kod nje se pojavila nada da će sve proći u najboljem redu. To je očigledno znala i Svetlanina porodica, jer ju je posjetila njezina sestra i donijela joj garderobu. Ipak, kada su je poveli na razmjenu nije vjerovala. “Uvijek se bojite da će se nešto desiti što ne valja. Bio je to hladan dan, ali sam ja gorjela. Kad su nas ukrcali u transporter na mostu prepala sam se da nas opet ne vrate nazad”. IZVOR: List “Oslobođenje”; 23. III 1995. godine