.

 

 

 

 

 


.

Udruženi zločinački poduhvat (3) – Naredbodavac Tuđman… Haški sud je utvrdio da su svi pripadnici udruženog zločinačkog poduhvata 
djelovali zajedno i da su individualno ili putem svojih položaja i ovlaštenja učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu Sud je također utvrdio obim i sadržaj zločina, te način na koji su zločini izvršeni, a što je definirano paragrafom 17. Optužnice. Ti zločini su sistematizirani:
 
(a) osnivanje, organizovanje, upravljanje, finansiranje, omogućavanje, podržavanje, održavanje i/ili vođenje struktura vlasti i političkih struktura i procesa u Herceg-Bosni/HVO-u (ili raznih njihovih elemenata), uključujući organe vlasti ili organe nalik na državne, koji su kontrolisali stambene i imovinske odnose, status izbjeglica i raseljenih lica, pružanje javnih usluga i humanitarnu pomoć, ograničenja slobode kretanja i/ili razmjenu zarobljenika, koji su korišteni u cilju ostvarivanja i provođenja udruženog zločinačkog poduhvata;
 (b) osnivanje, organizovanje, komandovanje, naređivanje, upravljanje, finansiranje, omogućavanje, učestvovanje, podržavanje, održavanje i/ili vođenje vojnih, policijskih, obavještajnih i/ili drugih snaga Herceg-Bosne/HVO-a, preko kojih su ostvarivani i provođeni ciljevi udruženog zločinačkog poduhvata i pomoću kojih su počinjeni razni zločini kao što su progoni, ubistvo, prisilno premještanje, deportacija, protivpravni prisilni rad, pljačkanje, otimačina i uništavanje imovine;
 
(c) pokretanje, promovisanje, planiranje, priprema, učešće, podržavanje i/ili podsticanje razvoja, formulisanja, širenja i/ili provođenja politike, programa, planova, uredbi, rješenja, propisa, strategije ili taktike političkih, vladinih i/ili vojnih organa Herceg-Bosne/HVO-a, koji su korišteni kao osnova ili sredstvo za razne postupke usmjerene protiv ili na štetu bosanskih Muslimana, kao što su uskraćivanje temeljnih ljudskih prava, smještaja, imovine i/ili humanitarne pomoći, a sve u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata;
(d) pokretanje, podržavanje, podsticanje, omogućavanje i/ili učešće u širenju informacija i propagande među bosanskim Hrvatima koje su imale za cilj provođenje udruženog zločinačkog poduhvata izazivanjem njihovog straha, mržnje i nepovjerenja prema bosanskim Muslimanima, ili dobijanje podrške i obezbjeđenje učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu, kao što su informacije da bosanskim Hrvatima neizbježno prijeti ugnjetavanje i istrebljenje od strane bosanskih Muslimana, da su razne teritorije na kojima žive bosanski Muslimani hrvatske teritorije, te da je Mostar zakonita prijestonica Herceg-Bosne;
 
(e) planiranje, podsticanje, komandovanje, upravljanje, učešće, omogućavanje ili podržavanje preuzimanja raznih opštinskih organa vlasti od strane HVO-a i nastojanja da se izvrši “kroatizacija” bosanskih Muslimana i drugog nehrvatskog stanovništva na područjima za koja su čelnici Herceg-Bosne/HVO-a tvrdili da su dijelovi Herceg-Bosne;
(f) podsticanje, kontrolisanje, finansiranje, omogućavanje, pomaganje i/ili učestvovanje u proizvodnji, sticanju i/ili raspodjeli vojne opreme, naoružanja, municije, finansijskih sredstava, logističke podrške i drugih sredstava koja su korištena za provođenje udruženog zločinačkog poduhvata;
(g) traženje, dobijanje, organizovanje, omogućavanje i/ili koordinacija učešća i pomoći elemenata organa vlasti, oružanih snaga, policije i/ili obavještajnih službi Republike Hrvatske, uključujući finansijsku i/ili logističku podršku, u provođenju udruženog zločinačkog poduhvata;
 
(h) osnivanje, organizovanje, upravljanje, finansiranje, omogućavanje, podržavanje, učešće, održavanje i/ili vođenje sistema zatvora, koncentracionih logora i drugih objekata za zatočenje u Herceg-Bosni/HVO-u koji su korišteni za zatvaranje i zatočenje bosanskih Muslimana u sklopu i u cilju provođenja udruženog zločinačkog poduhvata;
(i) osnivanje, organizovanje, upravljanje, finansiranje, omogućavanje, podržavanje, učešće, održavanje i/ili vođenje sistema za deportaciju ili prisilno premještanje bosanskih Muslimana u druge zemlje ili dijelove Bosne i Hercegovine na koje Herceg-Bosna nije polagala pravo niti ih je kontrolisala, u sklopu i u cilju provođenja udruženog zločinačkog poduhvata;
 
 (j) naređivanje, podsticanje, promovisanje, bodrenje, omogućavanje i/ili provođenje sistema korištenja zatočenih bosanskih Muslimana za protivpravni prisilni rad od strane snaga Herceg-Bosne/HVO-a;
(k) promovisanje, podsticanje, stimulisanje i tolerisanje činjenja zločina protiv bosanskih Muslimana propuštanjem da se prijave i/ili istraže zločini ili navodni zločini protiv njih i/ili da se poduzmu daljnji koraci u vezi s tim istragama i/ili da se izreknu kazne ili disciplinske mjere podređenima i drugima iz organa vlasti i snaga Herceg-Bosne/HVO-a za zločine počinjene protiv bosanskih Muslimana ili drugih nehrvata;
(l) sudjelovanje u nastojanjima, te podsticanje, omogućavanje ili podržavanje nastojanja da se poreknu, prikriju i/ili minimiziraju zločini koje su nad bosanskim Muslimanima i drugim nehrvatima počinili organi vlasti i snage HercegBosne/HVO-a, uključujući davanje lažnih i nepotpunih informacija, ili informacija koje obmanjuju, međunarodnim organizacijama, posmatračima, istražiteljima i javnosti.
 
Svi stavovi paragrafa 17. Optužnice, prihvaćeni su i u Pretresnom i u Žalbenom vijeću Suda ”bez razumne sumnje”, što znači da ih obrana optuženih i u dokaznom i u žalbenom postupku nije mogla oboriti.Također, ono što je Tužilaštvo Suda dokazalo a sudska vijeća prihvatila, jeste činjenica da su svi nabrojani zločini počinjeni u periodu od 1992. do 1994. godine, da su bili dio provođenja zločinačkog cilja koji je postavljen formiranjem Herceg-Bosne. Taj cilj je bio, po zaključku Žalbenog vijeća, ”stvoriti hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda”. Po mišljenju Petresnog vijeća, a što je prihvatilo Žalbeno vijeće u cjelini, ”ovaj UZP je kao zajednički zločinački cilj imao dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.”  Daljnja analiza dokumenata Suda, posebno konačne presude, pokazuje ”van svake sumnje” da su pojedinačni zločini počinjeni u okviru ostvarenja ideje Herceg-Bosne.
 
Jadranko Prlić je bio predsjednik HVO-a, vrhovnog izvršnog, upravnog i obrambenog organa Herceg-Bosne. Nakon formiranja HR H-B (u avgustu 1993. godine) imenovan je za premijera HR H-B, s tim da su mu dužnosti uglavnom ostale iste. Kao premijer, imao je de jure i de facto svu vlast, efektivnu kontrolu i bitan utjecaj na vladu i vojsku Herceg-Bosne/HVO. Potpisivao je odluke i uredbe koje su činile zvaničnu politiku HVO-a.  Bruno Stojić, kao načelnik Odjela (kasnije Ministarstva) obrane HVO-a bio je vrhovni politički i rukovodni funkcioner tog organa, nadležan za oružane snage H-B/HVO. Također, bio je nadležan i odgovoran za sigurnost, vojnu policiju HVO-a, obavještajne službe HVO-a, vojnu proizvodnju i logistiku.  Valentin Ćorić je imao centralnu ulogu u formiranju, upravljanju i radu vojne policije HVO-a. On je i formalno i stvarno rukovodio i komandovao Vojnom policijom HVO-a, koja je imala važnu ulogu u upavljanju zatvorima i objektima za zatočenje Herceg-Bosne/HVO-a, te u borbenim operacijama etničkog čišćenja. Berislav Pušić je bio visoki funkcioner u sistemu Herceg-Bosne/HVO-a, odgovoran za zatočenja, razmjenu, premještanje i deportacije bosanskih Muslimana (Bošnjaka).
 
Slobodan Praljak, pomoćnik ministra obrane Republike Hrvatske, član Savjeta za nacionalnu obranu Republike Hrvatske, imenovan od predsjednika Franje Tuđmana, visoki časnik Hrvatske vojske, predstavnik hrvatske vlade u oružanim snagama Herceg Bosne/HVO-a. Preko njega su prenošena naređenja, dopisi i upute koje su predsjednik Franjo Tuđman, Gojko Šušak i drugi visoki funkcioneri Republike Hrvatske upućivali vladi i oružanim snagama Herceg-Bosne. Milivoj Petković je odlukom zapovjednika Hrvatske vojske Janka Bobetka raspoređen u komandu Izmještenog zapovjednog mjesta Hrvatske vojske u Grude, u BiH, koja je bila glavni komandni štab oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a. Zatim, on je bio glavni zapovjednik oružanih snaga Herceg-Bosne/HVO-a kao ”načelnik Glavnog stožera HVO-a”. Dakle, kada se analiziraju nadležnosti i odgovornosti koje iz njih proizilaze, svi optuženi i osuđeni za ratne zločine su bili dio struktura Herceg-Bosne, civilnih i vojno-policijskih, i zločini koje su počinili su bili dio funkcioniranja Herceg-Bosne i zločinačkog plana koji je njenim formiranjem postavljen.
 
Obim zločina je veoma velik jer se radilo o paradržavnoj tvorevini s imitacijom državnog sistema koji obuhvaća sve sadržaje i dijelove civilne, vojne, policijske i sudske vlasti. Kod Praljka i Petkovića postoji proširena odgovornost jer su obnašali dvostruke funkcije, one u Republici Hrvatskoj i one u Herceg-Bosni. Oni su unutar UZP-a bili veza između Herceg-Bosne i Republike Hrvatske, tako da se zločinački plan, koji je počinjao od Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka, preko njih prenosio i ostvarivao u BiH. Iz analize obimne dokumentacije (oko 30.000 dokumenata) može se utvrditi da je temeljna ideja zločinačkog cilja skrojena u Zagrebu i ostvarivana iz Zagreba, a ne u Grudama, sjedištu HR H-B. Praljak i Petković su iz Zagreba postavljeni na svoje zapovjedne funkcije u Herceg-Bosni/HVO-u, odnosno bili su podređeni predsjedniku države Hrvatske, ministru obrane i glavnom zapovjedniku HV-a. Kao što oni snose odgovornosti koje proizilaze iz njihove nadređeosti, tako Tuđman, Šušak i Bobetko snose odgovornost kao njihovi nadređeni. Niti jedan pripadnik UZP-a ne može biti izuzet od odgovornosti. Samo ih je smrt mogla izuzeti.
 
Optuženi (Prlić i ostali) su uporno osporavali zaključke Pretresnog vijeća da su Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko dijelili krajnji cilj UZP-a, a to je stvaranje hrvatskog entiteta u BiH s ciljem njegovog priključenja Republici Hrvatskoj.  Žalbeno vijeće nije prihvatilo argumente obrane i zaključilo je da Pretresno vijeće nije pogrešno protumačilo relevantne dokaze ili da je na bilo koji način pogriješilo prilikom donošenja svog zaključka.   U svojoj konačnoj presudi, Žalbeno vijeće je zaključilo:  ”Sva šestorica žalilaca na strani odbrane osporavaju zaključak Pretresnog vijeća da je zajednički zločinački cilj koji su dijelili članovi UZP-a bio ‘cilj dominacije Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva’. Konkretno, oni navode greške u pogledu te definicije zajedničkog zločinačkog cilja, pristupa Pretresnog vijeća njegovom obimu i njegovom kasnijem proširenju, te konstatacijama u vezi s fazama njegovog provođenja. Uprkos obimu njihovih žalbi, nijedan od žalilaca na strani odbrane nije pokazao da je Pretresno vijeće napravilo bilo kakvu činjeničnu ili pravnu grešku pri razmatranju tih pitanja.”  Piše: IVO KOMŠIĆ   (Prenosimo s portala Autograf)       slobodna-bosna.ba