“Nismo zadovoljni presudom Ratku Dronjku, upravniku logora Kamenica, koji je pravosnažno osuđen samo na 15 godina zatvora.

 Nismo zadovoljni načinom na koji je Sud BiH tretirao zločine i cijeli pristup tom slučaju oko logora u Drvaru jer nisu obuhvaćeni svi oni koji su vršili maltretiranja Bošnjaka u tom logoru. Dragan Rodić Šaula dobio je sporazumno 8 godina jer je priznao neke krivice i otkrio neke detalje i jame u koje su bacana tijela. Samo su njih dvojica osuđena”  Hilmo Kozlica (58) iz bihaćkog naselja Orašac prošao je golgote četničkih tortura početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu kada je zarobljen i bačen u logore u kojima su ga mučile njegove komšije srpske nacionalnosti.

Prisjeća se kako su srpske vojne jedinice 1992. godine zauzele Orašac, a stanovništvo primorale u zbjeg u gluho doba noći: “Prvo se 11. juna 1992. godine desio napad na Ljutočku dolinu. Bio sam u sastavu policije i nas nekoliko držalo je stražu. Čuli smo da dolaze srpske paravojne jedinice i poručili smo im da ne dolaze dolje kako ne bi ugrozili stanovništvo koje nije ništa krivo, a oni su nas nakon toga napali. Pucali su na nas i tad smo imali prvu žrtvu, ubijen je Muho Zajkić, ali mi i dalje nismo pucali na njih već smo se povukli prema selu, prema svojim porodicama, ali oni su postavili barikade na puteve, a dan prije toga nam je došao ultimatum da predamo naoružanje. Mi se nismo ni pokušali odbraniti na način da smo pucali na nekoga, nego smo se zaputili prema Radolji (prostor iznad Štrbačkog buka, op. a.) bez ikakvog plana izvlačenja. Tu smo se 12. juna 1992. godine okupili i proveli noć na otvorenom i na kiši.”

Hilmo Kozlica svjedoči da je tu noć oko 6.000 Bošnjaka prenoćilo pod otvorenim nebom u strahu i neizvjesnosti šta će s njima biti kada svane novi dan. “Onda smo poslali nekog od naših da ide pregovarati s njihovom stranom, te smo došli do njihovog glavnokomandujućeg kako bi nam bilo omogućeno da što prije dođemo do tog mosta na prostoru Hrvatske. Dat nam je prijedlog da krenemo polugoli i da u jednoj ruci nosimo oružje i municiju, a u drugoj odjeću. Prvo su išli muški, pa žene i djeca, a zatim starci. Mi smo to ispoštovali u cilju da dođemo do mosta kako bi nas propustili na drugu stranu gdje se nalazio UNPROFOR. Kad smo došli dolje, naredili su da svi muškarci bace oružje i da se vrate nazad u kolonu. Jednog smo poznali po glasu i mislim da je to bio Željko Brujić Piksi. S njima je bila i vojska SAO Krajine, a njega sam poznavao jer je bio iz Donjeg Lapca.

Također je tu bio Vidnjević iz Donjeg Lapca, te Miladin Kovačević, koji je radio sa mnom u ‘Krajina putevima’. Na tom putu prema Štrbačkom buku bila je postavljena njihova patrola. Nisu nam dali da pređemo most dok nas ne prekontroliraju. U međuvremenu dolazi Safet Kasić, koji se sa srpskom vojskom uputio iz Orašca, te je donio spisak po kojem su oni počeli ljude prozivati. Trebali smo se obući i krenuti s njima, a onaj ko se nije javio ostajao je tu i drugi dan. Zatim je došao UNPROFOR i pitali su šta se to dešava na bh. strani. Ovi su im kazali da će neki od nas biti pušeni da prođu preko mosta, dok će neke ostaviti da budu ovdje još neko vrijeme. Ta naša agonija kod tog mosta trajala je cijelu vječnost”, prisjeća se Hilmo.

Na tom mostu, priča, zarobljeno je 209 Bošnjaka iz Ljutočke doline. Konačno je počeo prelazak preko mosta, a Hilmo Kozlica tu je razdvojen od svoje žene i djece. Najmanje dijete imalo je samo 3 godine kada su ga četnici otrgli iz očevih ruku. Bio je to rastanak koji će Hilmo pamtiti dok je živ.

“Prvo su nas odveli na plato između kuća, u štalu gdje su držali konje. Moju grupu su odveli prema crkvi, a ostale ljude su, pretpostavljam, odvezli prema Ripču (selo nadomak Bihaća, op. a.) Cijelu noć nam nisu dali spavati, mučili su nas, vrijeđali, govorili da će nam porodice biti poubijane, da će Una teći krvava. Ujutro su nas natovarili na kamione negdje na području Gorjevca i poslali nas nazad u Orašac. Kada smo stigli, zatvorili su nas u štale. Sve vrijeme smo bili vezani i morali smo gledati samo u nožne prste. Zatim su nas odveli u osnovnu školu i zatvorili u učionicu koja je bila krvava. Kasnije smo saznali da je tu ubijen Omer Kasić. Neki su poslušali njihovu vojnu jedinicu iz koje su rekli da im ništa neće učiniti i da se mogu vratiti svojim kućama, a kada su to učinili, oni su ih zarobili. Neke su poubijali u Orašcu, a onda je u noći između 13. i 14. juna pred školu došao autobus u koji su nas potrpali i odvezli. Išli smo ka Petrovcu, a zatim skrenuli desno prema Koluniću i preko Drvara lijevo prema Glamoču u selo Prekaja. Tu su nas smjestili u neku zamračenu prostoriju. Sve vrijeme smo bili u mraku. Nismo znali kad je dan, a kad noć”, priča Hilmo.

Ubrzo su ih počeli prozivati i morali su davati pisane izjave. Tu proceduru prošla su samo 22 zarobljenika koji su za krajiške Srbe bili “najekstremniji” u političkom životu Bošnjaka Ljutočke doline. Hilmo Kozlica u to je vrijeme bio član SDA, a za Srbe je to značilo prijetnju.

“U tom mjestu ostali smo 80 dana i sve vrijeme su nas mučili i patili. U toalet smo morali ići svezanih ruku. Poslije 18 dana od davanja tih izjava pojedinci su išli na neku razmjenu i oni koji su se vraćali bili su bačeni u neku jamu gore, tu smo ih mi kasnije našli, a neki su ubijeni, te smo ih našli poslije rata u masovnoj grobnici. Ostatak nas prebacili su iz Prekaje u logor Kozula (na području općine Petrovac, op. a.), koji se nalazio u jednoj šumi u dvije-tri barake. Tu smo proveli 38 dana, skučeni u maloj prostoriji tri metra širine, u kojoj je nas 18 boravilo. Prozori su bili zakovani, a samo malo zraka nam je ulazilo kroz šupljine. Vani su bile velike vrućine”, svjedoči Hilmo.

Tu su im se, kaže, pridružili Bošnjaci s područja Bosanskog Petrovca koje su Srbi zarobili. Nakon toga su prebačeni u novoformirani logor Kamenica iznad Drvara, gdje su se nekada snimali partizanski filmovi. Logor je bio u Domu kulture. Tu su proveli 115 dana do konačne razmjene. U logor Kamenica dovođene su grupe s cijelog prostora Bosanske krajine.

“Tu smo imali kao malo nešto bolji tretman, ali su se maltretiranja, odvođenja ljudi i likvidacije nastavile u večernjim satima. Tu su nas prvi put obišli predstavnici međunarodnog Crvenog križa. Došli su da nas registriraju. Prevodila im je Jelena iz Knina, koja im je govorila i ono što smo rekli i ono što nismo. Sve je to ona tovarila nama, tako da se to kasnije osjećalo kroz noćna batinanja. Nakon nekoliko posjeta predstavnika međunarodnog Crvenog križa, predstavnici naše vlasti u Bihaćkom okrugu i predstavnici Srba dogovorili su razmjenu u zamjenu za zarobljene Srbe koji su se nalazili na teritoriji Bihaćkog okruga. Razmjena se desila u prvoj polovini novembra 1992. godine. Došli su po nas 72, potrpali su nas u dva autobusa i preko Grahova se zaputili u Knin”, kaže Hilmo, ističući da se tokom putovanja do Karlovca, lokacije gdje je izvršena razmjena, dešavalo svašta i da su Srbi planirali odvojiti jedan autobus, ali su to spriječili ljudi iz Crvenog križa.

Poslije razmjene boravili su desetak dana u Zagrebu. Potom su došli predstavnici Crvenog križa i UNHCR-a koji su bivše logoraše Bošnjake slali u treće zemlje: “Neko je otišao u Australiju, neko u Ameriku, a nas 150 u Češku. Ondje smo uživali sva prava, kao i ostali građani Češke. Ostvarili smo pravo na spajanje porodica, tako da su kod mene u Češku došle moja supruga i kćerka, a zatim i moji roditelji, te brat koji je također bio zarobljen. Logoraši su ondje imali redovne ljekarske preglede, gdje su nam rekli da imamo fizičke i psihičke posljedice torture i da niko od nas nije zdrav sto posto.”

Hilmo Kozlica podsjeća da su u Češkoj logoraši iz Krajine ostali sve do 1997. godine, kada se vraćaju u Bosnu i Hercegovinu. Putovali su iz Praga u Split, a zatim autobusima preko Hercegovine, Bugojna i Jajca do dijela koji prolazi kroz Republiku Srpsku. Bilo ih je, kaže, strah tim putem ići i zatražili su pratnju i policijsko osiguranje. Nastavili su dalje, a kad su ušli u Ključ, tada su se, kaže, ponovo rodili.

“Stigli smo u Bihać, gdje sam ostao nekoliko dana, a zatim sam otišao u Orašac. Povratak nije odmah bio moguć, sve do 2000. godine, kada mi je kuća u projektu obnove ponovo stavljena u funkciju. Isprva sam radio privatno i preživljavao hraneći porodicu, da bih 2011. godine prilikom ‘Marša stradanja i spasa’, koji se svake godine održava u Ljutočkoj dolini u cilju prisjećanja na stradanja Bošnjaka, bio obradovan viješću da sam dobio posao. Tu je Amarildo Mulić, direktor Nacionalnog parka ‘Una’, čuo priču o meni i pozvao me na razgovor. Kada sam otišao, dao mi je ugovor o zaposlenju da potpišem i tako sam dobio stalni posao rendžera u Nacionalnom parku ‘Una’”, prisjeća se Hilmo.

On je bio inicijator da se na Štrbačkom buku postavi spomen-ploča u znak sjećanja na zbjeg Bošnjaka Ljutočke doline i odvajanja na mostu gdje su Srbi odvajali vojno sposobne muškarce od njihovih porodica. Pripremio je projektnu dokumentaciju i pokrenuo inicijativu da se iznad jame na Hrgaru postavi spomen-ploča u cilju označavanja mjesta gdje su bacana tijela ubijenih Bošnjaka Ljutočke doline.

Napisao je Hilmo Kozlica i knjigu u koju je pohranio sva svoja sjećanja od dana napada na bošnjačka sela u Ljutočkoj dolini, vremena provedenog u logoru, pa sve do razmjene. “Kada sam napisao knjigu, dao sam radnu verziju sedamnaestorici koji su sa mnom bili i prošli to sve da pogledaju kako bi potvrdili autentičnost moje priče. Bilo je to strašno iskustvo kojeg se nerado sjećam. Vrijeđali su nas na raznim osnovama, tjerali su nas da dižemo tri prsta i da pjevamo četničke pjesme. Tjerali su nas da pjevamo ‘Turkinja se klela da je samo Srbina volela’. Nismo zadovoljni presudom Ratku Dronjku, koji je bio upravnik logora Kamenica, a koji je pravosnažno osuđen samo na 15 godina zatvora.

Nismo zadovoljni načinom na koji je Sud BiH tretirao zločine i cijeli pristup tom slučaju oko logora u Drvaru jer nisu obuhvaćeni svi oni koji su vršili maltretiranja Bošnjaka u tom logoru. Dragan Rodić Šaula, koji je bio obuhvaćen suđenjem s Ratkom Dronjkom, dobio je sporazumno 8 godina jer je priznao neke krivice i otkrio neke detalje i jame u koje su bacana tijela. Samo su njih dvojica osuđena, a ostali još nisu. Prošle godine išao sam svjedočiti na sudu u Banjoj Luci, tako da su tek sad počeli, ali lokalni sudovi, da procesuiraju ove, da tako kažem, obične vojnike koji su vršili batinanja i torture nad nama.”          stav