Nakon što je ovaj veteran velikosrpske agresorske soldateske narezilio Komšića, “zlatnog ljiljana” Armije Republike Bosne i Hercegovine, 

reakcije po društvenim mrežama bile su očekivane. Na Bursaćevo veliko zadovoljstvo i budući još veći profit, jer Bursać je postao žrtva kojoj treba zaštita i u Sarajevu.

Neobično je aktivan ovih dana Dragan Bursać, najdraži veteran Vojske Republike Srpske u sarajevske fine gradske raje. Putuje, piše, priča, plače, posipa se pepelom i gađa blatom. Bursać, koji ima čudesno istančan njuh za popularnu patetiku i ostalu angažiranu umjetnost, shvatio je da može postati još popularniji i još omiljeniji u onom dijelu glupavog sarajevskog demimondea koji naprosto pati za Srbinom, ali pravim rasnim agresorskim Srbinom koji će da se kaje i da ih voli i time im produži nade u srušeni san o bratstvu i jedinstvu.

Dobar psiholog masa Dragan Bursać osjetio je da je njegova vjerna sarajevska publika usplahirena padom nenarodne sarajevske vlade, te je odlučio da oplete po njenim nasljednicima.

Pritom se Bursać, kako mu je već postala navika, nije ustručavao da laže i izmišlja. Tako je prvo izvalio da je Mario Nenadić, potencijalni kandidat za premijera Kantona Sarajevo, bivši član Upravnog odbora Javne ustanove “Pazarić”, te da su za vrijeme Nenadićevog mandata štićenici tog zavoda čarapama i kaiševima vezani za radijatore.

Naravno, to je laž, Nenadić je imenovan tek nakon izbijanja skandala, a u Upravnom odboru proveo je tek nekoliko dana, nakon čega je istupio na vlastiti zahtjev i ponudio svoje mjesto jednom od predstavnika roditelja. Iako je na ovaj svoj status na društvenim mrežama dobio veliki broj komentara u kojima mu se pokušalo objasniti pravo stanje stvari, Bursać ih je isprva ignorirao zbog daleko većeg broja lajkova, te je nekako jedva uputio cinično “izvinjenje” u kojem se kao krimen Nenadiću uzima što je bio član Upravnog odbora bez navođenja perioda kada se to dogodilo.

Kakva malicozna ljigavost.

No, to nije sve. Bursać odlično zna da ništa ne pere sporne biografske detalje u materinski nastrojene publike kao uloga dječarca i žrtve ugrožene od onih koji su toj publici mrski. Uvidjevši da njegova publika istovremeno pripada i onom dijelu političke ljevice koji pati od jugonostalgije i koji krivca za pad sarajevske eksperimentalne vlade vide u Komšiću, Bursać je odigrao upravo na kartu izazivanja sukoba s Komšićevim glasačima.

Nakon što je ovaj veteran velikosrpske agresorske soldateske narezilio Komšića, “zlatnog ljiljana” Armije Republike Bosne i Hercegovine, reakcije po društvenim mrežama bile su očekivane. Na Bursaćevo veliko zadovoljstvo i budući još veći profit, jer Bursać je postao žrtva kojoj treba zaštita i u Sarajevu.

Kao kec na desetku legao je ljubopitljivi Nihad Hebibović, savjetnik za medije člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, koji je u svom neiskustvu i naivnosti telefonirao Bursaću, kao nekadašnjem ideološkom sličnomišljeniku i kolegi novinaru, kako bi ga priupitao u čemu je problem, a što je Bursaću odlično poslužilo da navodne strašne prijetnje stavi u kontekst ugroženosti sada i od službenih stranačkih struktura DF-a koje ga zivkaju i šalju uvijene prijetnje.

Kakav danak neiskustvu mladog Hebibovića! Nakon ovakvog raspleta situacije, te uz još dvije-tri plačljive promocije o budžetskom trošku, može se očekivati da u zaštitu trostruko ugroženog Bursaća stane i garda histeričnih, klimakteričnih i ponešto ocvalih sarajevskih partizanki – amazonki.

Možda bi mu se našao i kakav stan u centru Sarajeva, da bude sasvim dobro ušuškan i siguran, pa čak i kakva doživotna apanaža, a za nekoliko decenija i ulica po uzoru na Srđana Aleksića, no, na njegovu nesreću, Bursać je okasnio s vikom o ugroženosti, pa je stigao jedino da bude narikača na sahrani “Republike Sarajevo”. /M.Drnišlić/