Novinari Arene 1978. godine zabilježili kako nikad nije pušio, niti pio alkohol. Hranio se isključivo kozijim mlijekom, sirom, kajmakom
i pio kiselu vodu Slatinu, a kada je bio s kozama na pašnjacima, često je sisao njihovo mlijeko, umjesto vode. U Areninoj akciji "Tražimo najstarijeg Jugoslovena" 1978. godine novinari su se zaputili u selo Oraš Planje udaljeno od Tešnja desetak kilometara, gdje je živio Meho Hadžić, vjerovatno najstariji stanovnik Jugoslavije. Tada je imao 130 godina. Kada su stigli, kažu novinari, Meho je sjeo pred kuću na klupu i počeo pričati kako se sjeća kada je u ovom selu bilo samo šest kuća, a u Tesliću jedna.
- Imao sam više od 30 godina kada su me pozvali na gradnju pruge Usora - Pribinić. Na dionici pruge koja je išla prema Tesliću 1884. godine ispriječio se neki mlin i trebalo ga je srušiti. Tražio sam da to ne čine: "Ama ljudi, nećete nam valjda srušiti i tu kuću, koja kruh znači", rekao sam. Ostat ćemo gladni. Gdje ćemo žito mljeti?! – ispričao je tada novinarima Arene. Meho Hadžić je rođen 1848. godine u selu Oraš Planje. Imao je petero braće: Mahmuta, Muju, Ahmu, Fehru i Redžu te sestru Fatimu. U vrijeme pisanja teksta svi su odavno bili pomrli. Mehin otac zvao se Arif, a majka Cura. Već ih je bio zaboravio. Supruga Ajka umrla mu je 70 godina prije nastanka teksta. Bilo joj je pedeset godina. S njom je imao sina Muharema. Nažalost, on se utopio u rijeci Usori sa 12 godina.
Meho Hadžić je više od stotinu godina bio najamni radnik. Radio je na poljoprivrednim imanjima, sjekao drva, a naviše je vremena proveo čuvajući koze. Osman Ćorić kaže da je Meho čuvao ovce kod njegovog oca Mehe, koji je umro 1937. godine. Meho nije služio vojsku. Imao je prirodnu manu, kraću lijevu nogu. Zbog toga je nosio štap. Meho nikad nije pušio, a niti pio alkohol. Hranio se isključivo kozijim mlijekom, sirom, kajmakom i pio kiselu vodu Slatinu, a kada je bio s kozama na pašnjacima, često je sisao njihovo mlijeko, umjesto vode, koju je vrlo rijetko pio.
Kako je tada napisano, prije 30 godina dobio je treće zube. Zanimljivo, svi su mu tada bili zdravi. Zubima je mogao podići meljaju ili jare od 30 kilograma. Prije četrdeset godina, kako je tada pisala Arena, ostao je bez ikoga svoga. Primili su ga Mehmed i Rukija Ćorić. Sagradili su mu manju kuću i uveli svjetlo. Hranili su ga, odijevali, kupovali mu drva za ogrjev. Kada bi pao snijeg, Mehmed i Rukija ustajali bi noću i po dva puta i ložili mu vatru. Brinuli se o njegovom zdravlju.
- Gledajući Mehu djeluje veselo kao da bi opet pošao na zelene proplanke i potrčao za kozama – zaključili su tada reporteri Arene. Prema novijim izvorima i tekstovima koji su objavljeni o Mehi Hadžiću, na njegovom nišanu piše "Meho Hadžić 1848-1979", što znači da je umro godinu nakon objave Areninog teksta i da je doživio 131 godinu. Njegov lik bio je svojevremno i na flašama jednog brenda mineralne vode iz Tešnja.
Izvor: Faktor/Yugopapir