.

 

 

 

 

 


.

Za Stupni Do, selo nadomak Općine Vareš, da živimo u civliziranom svijetu,

 sa normalnim i mržnjom nezatrovanim komšijama i susjedima sa Istoka i Zapada, znali bi tek oni koji su porijeklom, rodbinskim vezama i prijateljstvom vezani za tak kraj. Da Stupni Do ne bude tek mjesto nadomak Vareša, u kojem žive, rade i sobom se bave njegovi mještani, pobrinule su je zločinačke postrojbe HVO Vareš, sa po zlu sabraćom iz Kiseljaka, zloglasnim Maturicama i Apostolima.

Bila je subota, 23.oktobar 1993.godine, u ranim jutarnjim satima postrojbe HVO Vareš, Maturice i Apostoli iz Kiseljaka, opkolili su selo Stupni Do i napali još neprobuđene mještane, civile bošnjačke nacionalnosti. Sve što je dalje slijedilo ispunilo je najmračnije stranice ljudske historije, ocrnilo je ljudski obraz sve dok nas ima i dok se nazivamo ljudima. Za samo nekoliko sati bojovnici HVO-a, ti isti koji sebe danas nazivaju „nosiocima evropskih vrijednosti“ sa zemljom su sravnili Stupni Do, mučki ubili 38 mještana, među njima petoro djece, najmlađa Sabina Likić imala je tek dvije godine, a Indira Žutić i Enis Likić tri godine, ubijeno je sedamnaest žena, staraca … Da ratni zločin dobije svoje puno značenje trudili su se bojovnici HVO-a, tako da su žive ljude zapalili u njihovim kućama. Tog 23.oktobra 1993.godine, Vareš je živio smrt, trinaest dana su zločinci provodili zulum nad Bošnjacima Vareša, otvoreni su logori u koje su odvođeni muškarci i premlaćivani do granica smrti, silovanje, pljačkanje i svi drugi oblici terorizma su primjenjeni nad Bošnjacima Vareša. Ukupan broj žrtava zločinačkog HVO pohoda na Vareš su četrdeset četiri ubijena insana, od njih trideset i osam na Stupnom Dovu i šest u Varešu. Ostaće zapisano i to da su u kukavičkom bijegu, pred hrabrim oslobodilačkim pohodom časnih jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine, zločinci HVO-a zapalili čitav kompleks stambenih jedinica u samom centru Vareša, hotel Ponikve, silos, džamiju u selu Daštansko, pedeset osam kuća sa džamijom u Stupnom Dolu.

Danas dvadeset i šest godina od zločina, malo toga je urađeno da se bar djelimično zadovolji pravda, da se ukaže poštovanje žrtvama. Trebali napomenuti da je jedan od krvnika sa Stupnog Dola, Dominik Ilijašević Como iz zatvora u Mostaru, gdje je izdržavao kaznu za zločine na Stupnom Dolu, pušten da mirno ode u slobodu. Trebali reći i to da se iz godine u godinu, hrvatska komponenta vojske BiH, upravo na dane obilježavanja hrvatskog ratnog zločina na Stupnom Dolu i Varešu okuplja na srednjovjekovnom kraljevskom gradu Bobovcu, pečatu bosanske državnosti, te svojom ikonografijom, istom onom pod kojom su nas ubijali, vrijeđaju osjećanja žrtava. Puno toga bi se još moglo reći, ali konačni sud o ovom, kao i ostalim zločinima koje su počinile postrojbe HVO širom Bosne i Hercegovine, dat će Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu, 29.novembra tekuće godine, kada će biti izrečena drugostepena presuda za šestoricu bosanskih Hrvata, koji su u prvostepenoj presudi zajedno osuđeni na 111 godina zatvora, u istoj toj presudi stoji i to da je sukob između Armije R BiH i HVO-a, bio međunarodnog karaktera, gdje se Republika Hrvatska i Vojska Hrvatske direktno terete za umiješanost u ratu u BiH. Čekat ćemo presudu, nadati se pravednosti suda, koji bi pravičnom presudom djelimično ublažio bol preživjelim žrtvama, a onim ubijenim svakako ostaje da se na Sudnjem danu obračunaju sa svojim dželatima.

Ma koliko neki željeli da lažima ublaže ovaj zločin, koliko pravili paralele između postojanog i nepostojanog zločina, nemoguće je ubiti istinu. A istina je zapisana i mastilo je već davno osušeno i nema te gumice koja ga može obrisati. Istina je ispisana imenima četrdeset i četiri ubijena Bošnjaka i Bošnjakinje Stupnog Dola i Vareša.

Autor: Elmedina Muftić/ Bosnjaci.net