Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu i proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske 10. aprila 1941. godine,

 veliki broj bosanskohercegovačkih muslimana se našao unutar novoformirane pronacističke države. Znajući od ranije da su Bošnjaci tradicionalno vezani za Republiku Tursku, koja se smatrala nasljednicom nekadašnje Osmanske carevine, čelni čovjek nove države Ante Pavelić, nastojao je uspostaviti prisne veze sa Turskom smatrajući da će time pridobiti Bošnjake na svoju stranu. Time je na snagu stupila tzv. “Orijentalna politika NDH”.Prvi takav poduhvat pokušan je preko Munira Šahinovića, samoproglašenog genija, koji je imao završenih tek sedam razreda. Ipak, zbog svoje izražene antijevrejske, antiljevičarske ali i antihumanističke politike brzo je bio prepoznat unutar ekstremističke države kakva je bila NDH. Već prvih dana od proglašenja nove države postao je njezin moćan faktor, pogotovo zbog toga što je bio musliman koji se nacionalno izjašnjavao kao Hrvat. Još tokom 30-tih godina, dok je još uvijek u životu bila Kraljevina Jugoslavija, u svojim tekstovima dičio se svojim hrvatskim etnosom i hrvatskim jezikom. Veoma ekstreman i hladnokrvan u svojim tekstovima bio je podobna figura. Arhivskim istraživanjima, u novije vrijeme, došlo se do saznanja da je tokom dvadesetih godina života bio uživaoc droga, a da ga je kasnije hvatala paranoja i ludilo, zbog čega je bio proglašen osobom opasnom po okolinu. Brzo se udubio u svoju novu ulogu, tako da je osnovao list “Muslimanska svijest”, koji je bio tribina za prohrvatsko orijentiranje dijela bošnjačke inteligencije. Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije list je preimenovan u “Hrvatska svijest”. Radeći za “Muslimansku svijest” napisao je knjigu o Mustafi Kemalu Ataturku i Republici Turskoj. Ipak, njegova knjiga nije naišla na podršku turskih vlasti, iz razloga što je na veoma odbojan način predstavio djelovanje i navike Ataturka, ali i nedostatke turske države.

 

Uspostavom NDH otpočeo je uspon Šahinovića, time što je postavljen za šefa Kabineta potpredsjednika Vlade NDH dr. Osmana Kulenovića. Bez obzira na svoja ubjeđenja njegova misija da uspostavi bliske veze sa Turskom završila je potpunim krahom, prvenstveno zbog loše organizacije i nestručnosti, ali i loših procjena same vlasti NDH. Pavelić i Šahinović su pogrešno organizovali misiju. Naime, misija se sastojala od sljedećeg: “pokušati (uspostaviti međusobno priznanje); “makar” (povesti trgovačke pregovore); “prema potrebama” (dužina trajanja misije, “možda mjesec dana, možda i više” Šahinović je nastojao spriječiti Britance da regrutuju u “jugoslavenske legije” navodno 5 000 radnika, “mahom rodom iz Like i Dalmacije”, koji su se preko Turske vraćali kući iz Irana, gdje su bili zaposleni na izgradnji željeznice. Namjeravao je stupiti u vezu sa iseljenicima u Turskoj, nekim diplomatskim članovima ali i sa njemačkim ambasadorom. Jedan od planiranih poteza bio je i da zainteresuje turske vlasti za učešće u planiranom otvorenju džamije u Zagrebu. Međutim, Turska je u prvoj godini rata bila veoma oprezna i trudila se ostati neutralna uslijed novih geopolitičkih pometnji u svijetu, tako da je bilo teško očekivat da ova misija donese željene rezultate.

 

Nakon što je Šahinović od turskog poslanika u Sofiji (Bugarska) dobio vizu, njemačkim poštanskim avionom se 4. novembra 1941. godine uputio u Tursku. Istanbul je tokom Drugog svjetskog rata važio za najveći međunarodni centar brojnih obavještajnih službi. Njemačka ratna kampanja iz aprila 1941. godine dovela je do kapitulacije Jugoslavije, ali i Grčke, čime se Turska našla na granici sila Trojnog pakta sa evropske strane, dok su njezine azijske granice bile pod kontrolom savezničkih sila. Bez obzira na svoju neophodnu neutralnost Turska je nastavila pasivno podržavati Vladu Kraljevine Jugoslavije koja se nalazila u egzilu u Londonu, iako su dvije Vlade često imale trzavica. Zbog prijema predstavnika vlasti NDH-a u turskoj ambasadi u Berlinu protestirao je jugoslavenski ambasador u Turskoj Ilija Šumenković 20. novembra 1941. godine u Ankari kod turskog ministra vanjskih poslova Šukri Saradžoglua. Prema Saradžogluu “naglašeno je turskim predstavnicima, da ni u kom slučaju ne učine nikakav akt koji bi se mogao protumačiti kao priznanje tih država. To odgovara. politici Turske, koja ne priznaje te države”. Saradžoglu je izvjestio da već četiri dana ne želi primiti ličnost “koja je došla iz Zagreba”, vjerovatno radi priznanja NDH. U toj delegaciji se nalazio Šahinović, o kome su poslati izvještaji iz Istanbula od strane jugoslavenskog ambasadora u kojima se između ostalog navelo da on dolazi po priznanje nove države koje će nastojati osigurati koristeći se bosanskohercegovačkim muslimanima.

 

Saradžoglu je izvjestio Šumenkovića da je turska policija odmah predložila protjerivanje Šahinovića “jer je ranije pisao vrlo oštro protiv Kemal paše i Republike Turske”. Ipak, Saradžoglu je spriječio protjerivanje Šahinovića, jer nije želio da se turske vlasti svete “pojedincima i naredio je, da se pažljivo prati”. Saradžoglu je kazao Šumenkoviću “da Turska smatra bosanske muslimane” vjerskim fanaticima “sa nečim varvarskim u svojoj prirodi”. Nastavio je da zbog toga “Turska ne trpi bosanske muslimane”, te “da nema nikakvog interesa za njih”. Znao je “da Pavelićev režim iskorištava muslimane” u nasilju “prema Srbima”. Uz navedeno, dodao je da on neće primiti Šahinovića, već da će on biti upućen nekom nižem činovniku da sa njim porazgovara. Šumenković se zahvalio na takvom stavu, i zadovoljno trljao ruke. Naravno da je pročetnički orijentisanoj Vladi u egzilu u Londonu bilo poželjno na Bošnjaci budu napušteni “od svoje matice”, koju su oni na žalost i tada smatrali takvom.

Šumenković je 30. novembra 1941. godine izvjestio jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Momčila Ninčića u Londonu “šta se u krugovima ovdašnjih Bosanaca govori” o boravku Šahinovića u Turskoj. U prvom prilogu od 23. novembra izvjestio je ministra sljedeće: “Moj informator, zanatlija, turski državljanin rodom iz Bosne, levičarskih koncepcija, vrlo odan Jugoslaviji (služio vojsku pre odlaska u Tursku) i čak voljan da kao dobrovoljac ode u Kairo, lukav i otresit, obavešten o politici i čak o literaturi – vrlo rado je pristao da nađe veze sa Munirom Šajnovićem i da sazna nešto o njegovoj misiji u Ankari i o stanju u Bosni. On nije ranije sa njim dolazio u kontakt (on je, kaže, ‘balija’, a ja siromah čovek), ali ga je znao koji je i šta je. Njegov otac Ekrem, kaže, bio je učen književnik i velik austrofit. Ovaj Munir je poznat u Bosni kao pisac i novinar, a u Turskoj je vrlo rđavo zabeležen zbog svoje knjige ‘Turska danas i sjutra’, u kojoj je napao Ataturkov režim i prekoravao Tursku da malo vodi računa o Bosancima. Šajović je bio zbog te knjige 1939. godine u Ankari, a policija ga je, kaže moj izveštač, u stopu pratila kao poznatog germanofila, pošto je u to doba Turska prema Njemačkoj bila vrlo nepoverljiva.

 

Da bi izvršio zadatak, informator je preko svoje mušterije, takođe Bosanca, Osman bega, šefa detektiva, doznao da je Husejn beg, sopstvenik Jeni palas hotela, Munirov rođak i da od njega može da dobije obaveštenja o stanju u Bosni i o svojima koji su tamo i tom prilikom je od njega vešto izvukao obaveštenje, da je Šajnović došao u Ankaru kao kurir delegat Pavelićev ne bi li Turska stupila u diplomatske veze sa novom Hrvatskom, ali da nije bio primljen od glavešina … U Ankaru je, reče, došao zbog nekog miraza, ali kako nema diplomatskih veza, nije ništa mogao da svrši. Za Bosnu kaže da je bilo mnogo ‘nereda’ ali daje danas sve mirnije, a da za muslimane ‘ne može ljepše biti niti je ikad bolje bilo’. Informator je učinio interesantnu primedbu: da Turci iz Turske ne bi nikada rado priznali ni videli ovakvu muslimansku Hrvatsku, jer da bi većina ovdašnjih Bosanaca tražila da se tamo vrati, kad bi se ta nova muslimanska država utvrdila. A u Turskoj sve što valja, kaže, to je Bosanaca. Ima, kaže, mesta gde i Turci govore ‘bosanski’ pošto 70% stanovništva sačivanjavaju Bosanci, pa Turci od malena nauče od njih naš jezik. Bosanci smatraju Tursku kao zemlju u koju su se časovito sklonili, mada su u njoj od 1878. godine, ali Bosnu smatarju svojom domovinom”.

 

U drugom izvještaju od 27. novembra je stajalo:  Saznao je, da je Munir i drugim Bosancima delio isti bajramski broj ‘Hrvatske svijesti’ u kome se naročito veličaju blagodeti ustaške vladavine u Bosni za muslimane. Za Munira je saznao, da je morao (morao je podvučeno u dokumentu) napustiti Ankaru na poziv policije zbog delenja letaka (tj. novina) i da je policija po sat i više saslušavala sva lica koja su se s njime sastajala. To mu je potvrdio i jedan student, Bosanac, koji je sa Munirom imao sastanak. Taj student mu je ispričao, da je Munir bio vrlo neraspoložen i ljut na Tursku i žalio što je ovamo došao, rekavši mu ‘da Turci ništa ne razumiju, da su zaostali i da ni za hiljadu godina neće ništa razumjeti’. Kad je u jednoj kavani pred Bosancima Munir napao današnji turski režim zato što ne brine za Bosance i što nema shvatanja za nove prilike, neki Bosanci htedoše, kaže, da ga biju i morao je napustiti lokal .Poslije neuspjele Šahinovićeve misije 30. maja 1942. godine vlasti NDH u Tursku šalju Muhameda Mujagića, šerijatskog suca i Hivziju Košarića, konzularnog predstavnika NDH u Mariboru, koji je tada pripadao Njemačkom Raju. U Turskoj su ostali sve do 30. jula a primarni zadatak im je bio sakupiti priloge za gradnju džamije u Zagrebu. Niti njihova misija nije donijela željene rezultate, a u izvještaju su naveli da se “Turska strogo drži neutralnosti i da prevagu ima britanska politika”. Košarić navodi da u Turskoj živi do 400 000 “Hrvata islamske vjere” a da u turskoj vojsci ima “šest generala Bosanaca”. Njihova primarna želja da se susretnu sa gradonačelnikom Ankare Nevzetom Tandoganom, koji je bio bošnjačkog porijekla, nije ostvarena. Obavještajni oficir Kraljevine Jugoslavije Vladimir Perić je 6. avgusta 1942. godine izvjestio Komandu jugoslavenskih kraljevskih snaga na Bliskom istoku da su Mujagić i Košarić obišli bosanskohercegovačke iseljenike u Turskoj i “hvalili ustaše i Pavelićevu državu ali bez ikakvog rezultata”. U konačnici niti misija Mujagića i Košarića nije donijela željene rezultate.

 

Već narednog mjeseca Mujagić se ponovo uputio prema Turskoj, ali je ovaj put sa njim bio i Ismet Muftić, tadašnji zagrebački muftija. Primarni zadatak ove misije je bio sakupljanje novčanih sredstava za muslimane istočne Bosne koji su teško stradali uslijed djelovanja četničkih vojnih grupacija. Saznavši za njihovu posjetu Šumenković je ponovo prosjedovao kod Saradžoglua, tada predsjednika turske vlade. On je Šumenkoviću obećao da će spriječiti susret nove misije sa turskim državnim službenicima, ali da će ih uputiti na vjerske lidere.Nova, četvrta misija išla je direktno preko poslanstva u Sofiji i kao takva u prvi mah obećavala je velike uspjehe. U novembru 1942. godine prema Turskoj se uputio Stjepan Mosner, izaslanik za tisak i kulturne veze poslanstva NDH u Bugarskoj. Uz njega se našao i Mladen Lorković, ministar vanjskih poslova NDH, čiji je zadatak bio da ispita stav Turske prema NDH. Na osnovu odabranih ličnosti može se zaključiti da je ova misija bila “sve ili ništa” i da se išlo sa konkretnim zadacima. Za ovakvu misiju pripremljen je i obilan propagandni materijal u kojem su navođenje samo pozitivne stvari o NDH. U izvještaju je navedeno da je turski ministar vanjskih poslova pristao na kulturnu saradnju, dok u današnjim prilikama žali što još ne može uspostaviti konzulat u Zagrebu niti pristati na osnivanje hrvatskoj u Cagiradu”. Poslije niza sastanaka sa nekoliko važnih figura iz turskog života kao i sa njemačkim ambasadorom, uz izvještaju podnesenom Paveliću Mosner je naveo da su u Turskoj veoma prožete antiustaške teze i da su za to glavni krivci Srbi. Također, navedeno je da je misija Šahinovića, prvenstveno zbog njegove knjige o Turskoj, prouzrokovala veoma loš imidž NDH u Turskoj.

 

Sredinom novembra 1942. godine upućena je i nova diplomatska misija u Tursku. U Istanbul su tada stigli Hasan Šuljak, novinar Glavnog ravnateljstva za promidžbu NDH i nadzornik Državnog izvještajnog i promidžbenog ureda NDH, te Vinko Mandekić, novinar Novinskog odsjeka ministarstva vanjskih poslova NDH i bivši novinar u Turskoj. U novom izvještaju Vladimira Perića upućenom u Kairo 30. decembra 1942. godine stoji da je “slanje dvojice izaslanika promišljeno, jer je Mandekić Hrvat koji je proveo više godina u Turskoj i koji govori turski jezik”, a Šuljak je musliman “koji bi trebalo da kao predstavnik bosanskih muslimana bude tumač kod Turaka – braće po veri – da je sav muslimanski svet Bosne, Hercegovine i drugih pokrajina pod današnjom hrvatskom državom, danas za novu hrvatsku nezavisnu državu i da su oči svih velikohrvata – muslimana uprte u Zagreb kao i na Tursku”. Posjetili su i bosanske muslimane nudeći im povratak u Tursku uz “goleme povlastice”. Ipak, glavni zaključci hrvatskih diplomata o politčkom stanju u Turskoj i mogućem priznanju NDH bili su negativni. Uz sve to izvješteno je da “bosanskohercegovački iseljenici plove u jugoslavenskim vodama, a i drugi naši ljudi koji žive u Turskoj također su Jugoslaveni”.Iako diplomatske misije nisu urodile plodom Turska je nastojala zadržati interesovanje za bosanske muslimane, koji su naročito ojačali tokom 1943. godine, poslije niza četničkih zločina nad Bošnjacima. Ovi zločini su potakli Ankaru da u proljeće 1943. godine prosvjeduje kod britanske i jugoslavenske vlade. Porast turskog interesovanja može se dovesti i u vezu sa nizom poraza koje su osovinske sile doživjele na ratištima. Bilo je jasno da Turska može opuštenije i otvorenije iskazati brigu za stanjem muslimana u Bosni. Ipak, britanska vlada je u brzojavu izvjestila da smatra da su te glasine neistinite i da su produkt neprijateljskog medijskog djelovanja. Slobodan Jovanović, tadašnji predsjednik jugoslavenske vlade, je 18. maja 1943. godine naredio Šumenkoviću da treba “svaki pokušaj turske vlade da se umeša u ovo pitanje odbiti najenergičnije”

bosnae.info