Hidžra, tj. preseljenje Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i  muslimana iz Mekke u Medinu,

 sadrži jedno od najvažnijih značenja imana i potvrdu vjerovanja u Allaha, dž.š., te simbolizira najveću žrtvu koju čovjek može učiniti radi Allahovog zadovoljstva.

Bez žrtve i odricanja nema uspjeha u životu

Da su ashabi, čineči hidžru u ime Allaha, bili spremni žrtvovati sav imetak, svjedoči i slučaj Suhejba ibn Sinana er-Rumija. Naime, on je o svojoj hidžri ispričao sljedeće: ”Krišom sam napustio Mekku i ponio sa sobom sav svoj imetak. Međutim, mušrici su čuli za to i krenuli su u potragu za mnom. Pošto su me sustigli, zaustavili su me i rekli: ‘Došao si kod nas u Mekku bez igdje ičega, a sada odlaziš sa ogromnim imetkom. To ti nipošto nećemo dozvoliti.’ Ja sam ih onda upitao: ‘A ukoliko ja vama dadnem sav svoj imetak, hoćete li me pustiti?’ Nakon što su potvrdno odgovorili na moje pitanje, ostavio sam im sve što sam ponio i poveo sa sobom, i nastavio sam putovanje prema Medini. Kada me je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ugledao, rekao je: ‘Sretna ti i uspješna trgovina, Suhejbe!’ Odgovorio sam: ‘Allahov Poslaniče, zar ti znaš za moj slučaj, ta niko prije mene nije došao da te obavijesti o tome. To je mogao učiniti samo melek Džibril.”

To dokazuje da su muslimani bili spremni na svaku vrstu žrtve i iznenađenja, i bili su spremni, zbog svoje vjere i ubjeđenja, ići do kraja. Zato, osim što je bila put razdvajanja istine od zablude, tevhida od širka, hidžra je bila i provjera iskrenosti u vjerovanju kod muslimana. Jer, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je Hidžru bježeći od idolatrije koja je vladala u Mekki, čiji sljedbenici nikako nisu htjeli da čuju glas istine, razuma i morala. I ako je tako, onda je obaveza svim muslimanima, bili oni jaki ili slabi, bogati ili siromašni, muškarci ili žene, napustiti takvu sredinu u kojoj dominira širk, paganizam, nemoral, nasilje i nepravda.

Njihova nova domovina je Medina u kojoj oni trebaju da izgrade novo društvo i novu civilizaciju na temeljima Kur'ana, i ni jedan musliman i muslimanka nemaju pravo da izostanu i ne učestvuju u tom veličanstvenom poduhvatu koji će biti prekretnica u povijesti ljudskog roda i označiti početak novog doba, a koje će opet biti u znaku oslobađanja od okova neznanja, neznaboštva, ropstva, zuluma i nemorala. Zato nema mjesta povlačenju, lijenosti, niti pukom govoru i teoretiziranju  bez istinskih djela, žrtve i odricanja.

Temelji islamske države i društva

Hidžra u sebi krije bezbroj pouka i poruka i ona je nepresušno vrelo inspiracije na putu borbe za uzvišene vrijednosti i ostvarenje uzvišenih težnji i ideala. Mi ćemo spomenuti samo dva momenta iz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, Hidžre, koji su zapravo predstavljali dva temelja nove, islamske države u Medini. To su: izgradnja mesdžida i bratimljenje između muhadžira i ensarija. Prva institucija koju je izgradio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dolaskom u Medinu, bila je gradnja mesdžida ili džamije. On je i sâm aktivno i revnosno učestvovao u njegovoj izgradnji. I tome se uopće ne treba čuditi, jer udaranjem temelja mesdžidu, muslimani su zvanično udarili temelje islamskoj državi i izgradnji društva na principima islama. Islamsko društvo temelji se na Kur'anu, Sunnetu i islamskoj akidi i vjerovanju, a oni se proučavaju i upoznaju u mesdžidu. Dakle, mesdžid je bio mjesto gdje se obavljao poseban vid ibadeta – namaz, ali je bio i škola, kasarna i prijestonica islamske države. I kao što nas ne treba čuditi Poslanikova odluka da prvo gradi mesdžid, tako isto nas ne trebaju čuditi stalni ataci na ovu insituciju i svojevrsni simbol islama. Neprijatelji islama u svim generacijama su svoju mržnju prema islamu izražavali napadom na instituciju mesdžida i džamije, i u ratu i u miru. Mi, Bošnjaci smo živi svjedoci pokušaja uništavanja i rušenja svih mesdžida i džamija u BiH u toku dvostruke agresije na našu zemlju. Cilj agresora bio je da sa zemljom sravni džamije, jer kad se one sravne i kad ih nestane, onda će nestati i tragova islama i muslimana na tim prostorima. Također, u miru se konstantno napada na razne načine i raznim povodima na tu islamsku svetinju.

Nama, muslimanima, džamije dnevno trebaju više nego hrana i voda, jer tri puta dnevno jedemo i hranimo svoje tijelo, ali zato pet puta dnevno u džamiji hranimo svoju dušu. To je izvor naše snage i ponosa. Džamije su nam potrebne da u njima učimo vjeru, moral, kulturu i lijepo ponašanje, toleranciju i suživot i one su kao svjetionici islama usađene prije svega u našim srcima, odakle ih, kao ni naš islam, ne može i neće niko iščupati.

Druga stvar koju je uradio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bila je bratimljenje između muhadžira i ensarija. Taj veličanstveni čin i povijesni događaj označio je kraj podjela među ljudima na osnovu rasne, klasne i nacionalne pripadnosti. Pripadnost islamu je ono što određuje njihovu bratsku vezu, i bez islamskog bratsva nema islamskog ummeta, kao ni izgradnje kulture i civilizacije, napretka ni prosperiteta, i to su potvrdili svi narodi kroz povijest. Ovaj temelj islama ashabi su u potpunosti shvatili i trudili su se maskimalno da na njemu bude zasnovan kompletan njihov društveni život. Oni su bratsvo razumjeli kao blagodat, koju Kur'an posebno ističe: ‘I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša, i vi ste postali, milošću Njegovom, braća. (Ali Imran, 103.). Zatim, shvatili su bratstvo kao odgovornost i spremnost na međusobno pomaganje, odricanje i žrtvovanje, da bi ta bratska veza bila što jača. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Muslimani su jedni prema drugima kao cigle jedne građevine, jedni druge podupiru i čuvaju.” (Buharija). Ta odgovornost se odnosi i na moralni i na materijalni aspekt života, i podrška muslimanu ne smije izostati ma o kojem aspektu se radilo. Shvatili su bratstvo i kao put do Dženneta za kojim su žudjele njihove duše. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša! Nećete ući u Džennet dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati dok se ne budete međusobno voljeli.” To je uslov potpunog imana i uvjet da se uđe u Džennet, i pred njih se nije mogao ispriječiti nikakav dunjalučki izazov ili problem a da ga nisu žrtvovali i riješili u ime Allaha, a zbog islamskog bratstva koje ih je vodilo u Džennet. Kada je hazreti Osmanov, r.a., karavan sa hranom, mirođijama i ostalom robom stigao u Medinu, u godini u kojoj je bila suša i glad, došli su svi trgovci Medine i tražili da otkupe robu. Jedni su davali 12 dirhema za robu koja vrijedi 10, a on to nije prihvatio. Drugi su davali 15 dirhema za 10, pa ni to nije prihvatio, nego je pitao: ”Ko daje više.” Rekli su mu: ”Subhanallah, a ko će ti dati više, to je maksimum koji neki trgovac može dati.” Osman je rekao: ”Ja znam ko daje više, Allah! On daje na svaki dirhem po deset do sedamdeset dirhema. Zato budite svjedoci da svu karavanu dajem siromasima Medine kao sadaku.” Ispravno razumijevanje ova dva principa i temelja islama je ključ za rješavanje svih problema ummeta. Kada ih budemo shvatili, poštivali i primjenjivali u životu kao ashabi, onda se ne trebamo bojati za našu budućnost.

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić / Saff.ba