Jasenovačku tragediju su koristili, nažalost i danas je koriste, nacionalisti kako bi manipulirali masama.

Služe se brojevima umjesto imenima nastradalih. Jedni enormno uvećavaju broj stradalih. Drugi taj broj potpuno minimiziraju.  Bošnjaci su u Jasenovačkom logoru stradali kao antifašisti. Verbalno suprotstavljanje ustaškom nasilju, kako bi zaštitili mještane (komšije). Odlazak u partizane ili ilegalni rad člana familije. Skrivanje jevrejskih familija ili pojedinaca. Pomoć muhadžirima (izbjeglicama) uprkos ustaškoj zabrani. Broj i struktura stradalih Bošnjaka u Jasenovačkom logoru, piše Nihad Halilbegović za Izdvojeno.ba.

Svake godine, 22. aprila, obilježava se godišnjica stradanja u Jasenovačkom logoru, nažalost na dvije lokacije: u Memorijalnom centru u Jasenovcu (Hrvatska) i stratištu Gradina (BiH) isključivo u organizaciji vlasti entiteta Rs. Povod za obilježavanje godišnjice je 22. april 1945. godine, kada su bila dva veća otpora logoraša u Jasenovcu: proboj iz logora III – Ciglana i IV – Kožara. Prvi oko 10 sati i drugi istog dana uveče oko 20.00 sati. Posljedne grupe zatočenika uvidjevši da ustaše likvidiraju logor, krenuli su goloruki na juriš. Od preko 1.000 zatočenika logora III, nešto preko pola pošlo je u proboj, a živih je ostalo 80; od 167 zatočenika «Kožare» 11 je ostalo živih.

Partizanske jedinice su sa zakašnjenjem ušle u logor Staru Gradišku 23. aprila, a u logor Jasenovac 02.05.1945. godine. Postavlja se pitanje zašto partizani nisu na vrijeme napali logor i oslobodili zatočenike, odnosno spriječili njihovo masovno stradanje?

Koncentracioni logor Jasenovac, bolje rečeno sistem jasenovačkih koncentracionih logora, je prve zatočenike primio početkom avgusta 1941. godine.

Kompleks jasenovačkih logora nalazio se na prostoru od 210 km, a logori su bili označeni brojevima od I – V (Krapje, Bročice, Ciglana, Kožara, Stara Gradiška) i drugi logorski objekti i lokaliteti (sratišta, ekonomije).

U logor su dovođene dvije kategorije zatočenika: sa osudama i bez osuda. Osude su bile od tri mjeseca do tri godine i predstavljale su farsu, jer skoro svi su bili određeni za likvidaciju, a «trogdišnjaci» su, u pravilu, likvidirani odmah po dolasku u logor. Drugu grupu čine lica bez osuda, radi se o genocidnom umorstvu Srba, Jevreja i Roma i masovnom logorisanju Bošnjaka, Hrvata i dr., najčešće iz krajeva gdje se razvijao NOP.

Jasenovačku tragediju su koristili, nažalost i danas je koriste, nacionalisti kako bi manipulirali masama. Služe se brojevima umjesto imenima nastradalih. Jedni enormno uvećavaju broj stradalih. Drugi taj broj potpuno minimiziraju. Znakovite su dvije krajnosti u «loptanju» brojevima nastradalih.

Doktor Radomir Bulatović u svom «naučnom» radu tvrdi da je Jasenovac «progutao više od 1.110.929 lica, od kojih najviše Srba». Ovom tvrdnjom doktor Bulatović je najviše štete nanio istini o Jasenovcu, a posebno sebi, kao i svojim kolegama historičarima i političarima koji su mu davali veliku podršku. Druga krajnost je «podatak Komisije Hrvatskog državnog Sabora, na čijem je čelu bio Vice Vukojević (to je, ustvari, zvanična verifikacija od strane države – Republike Hrvatske), o 2.238 žrtava Jasenovca, i, «čak», 293 ubijena Jevreja.» Teško je povjerovati da najviši organ (državni Sabor) stoji iza tako velike obmane svoje Komisije. U licitiranju brojevima u logoru Jasenovac, srpska strana se «zabarikadirala» sa brojem od 700.000 ubijenih iako ima i tu izuzetaka. U blizini Jasenovca, na bosanskoj strani, blizu stratišta Gradina, na velikim panoima piše: «Jasenovac 700.000 ubijenih». Minimiziranja broja ubijenih u Jasenovcu su naročito učestala nakon Tuđmanovih «Bespuća povijesne zbiljnosti» i podatka o 50.000 žrtava, koje je, kasnije, za potrebe političke propagande, sveo na 20.000 ubijenih u Jasenovcu.

Značajan broj hrvatskih historičara i političara je bliži istini u vezi sa brojem ubijenih u Jasenovcu (80.000 do 100.000).

Razlozi upućivanja Bošnjaka u Jasenovački logor

Sudbina Bošnjaka u Jasenovačkom logoru nije bila dovoljno osvjetljena kao, u ostalom, i čitava njihova historija u tome ratnom vremenu, u kojoj antifačistička orijentacija predstavlja značajnu determinantu.

Vladimir Dedijer i Antun Miletić imaju zajednički stav kada su u pitanju razlozi upućivanja Muslimana-Bošnjaka u logor. Oni to ovako objašnjavaju: «Kada je reč o Muslimanima, mora se reći da su u tom logoru uglavnom stradali oni koji su bili komunisti, partizani ili simpatizeri NOP-a».

Bošnjaci su u Jasenovačkom logoru stradali kao antifašisti u širem smislu te riječi. Iako značajan broj od njih nisu ni znali šta je to antifašizam u njihovim venama tekla je «antifašistička krv». Poznati zatočenik Jasenovačkog logora Fahrudin Fahrija Ajanović u svom izlaganju 03.04.1999. godine u VKBI u Sarajevu, je, između ostalog, ispričao: «… Posebno bih se zadržao na stradanju Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. Istina je da su pripadnici ovih naroda ubijani u Jasenovcu kao antifašisti. Ali to je samo dio istine. Ja sam svjedok da su Hrvati, ali onih iz Hrvatske, manje iz Bosne, a pogotovo Muslimani-Bošnjaci, također, u velikom broju stradali, a da mnogi od njih nisu imali pojma o komunistima i komunizmu, što im se, inače, imputira. Jednostavno su ubijani zbog nekih manjih sitnih usluga za pokret otpora… Ubijen je neki, vjerujte mi, neki Salko, Meho, Huso, Suljo iz okoline Banjaluke koji pojma nije imao o komunizmu, antifašizmu i sl. Naišli partizani i on je dao neki prilog. Dao im malo žita, koju paru i oni (ustaše) su njega ubile ili je umro u logoru.»

Navedenim razlozima u vezi stradanja Bošnjaka u Jasenovačkom logoru, koje su elaborirali Vladimir Dedijer i Antun Miletić, dodaću i ove razloge radi kojih su, uglavnom, Bošnjaci bili žrtve logora: verbalno suprotstavljanje ustaškom nasilju, kako bi zaštitili mještane (komšije); odlazak u partizane ili ilegalni rad člana familije; pomaganje partizana ili ilegalnog rada; skrivanje jevrejskih familija ili pojedinaca; pomoć muhadžirima (izbjeglicama), uprkos ustaškoj zabrani.

Verbalno suprotstavljanje ustaškom nasilju, kako bi zaštitili mještane (komšije)

«Pandžić Pandžo Redžo, je rođen u Nahorevu, kod Sarajeva. Bio je komandir muslimanske milicije koja je čuvala narod od zločina. Nikada nije dozvolio četnicima prolaz prema Sarajevu. Suprotstavljao se i «zulumu» od strane ustaša. Bio je veoma poštovan od naroda, što se ustašama nije sviđalo. Kada su ga uhapsili sa još nekoliko njegovih policajaca i sugrađana, muslimanski prvaci iz Sarajeva su intervenirali i tražili njegovo hitno oslobađanje. Pod pritiskom javnosti, ustaše su popustili, imajući namjeru da ga puste. Pozvali su ga da izađe iz stroja. On je to odbio, tražeći puštanje na slobodu i drugih sugrađana. To je naljutilo ustaše. U posljednjem transportu iz Sarajeva je deportovan u Jasenovac, gdje je ubijen.»

Sljedeći primjer je Hujdur ef. Mumin iz Kute, kod Prozora, «Hujdur ef. Mumin je bio veoma učen i ugledan mualim. Obavljao je imamsku dužnost u Kutima, kod Prozora. Tako je bio učen i poznat da ga se i danas stariji ljudi sjećaju, a mlađi koji ga nisu upamtili o njemu rado pričaju. Bio je iskren vjernik i izuzetno pošten. Kako bi zaštitio mještane usprotivio se ustaškim zločinima. Uhapšen je i sa 13 svojih džematlija otpremljen u Jasenovački logor. Ubijen je na svirep način. Ustaše su ga živog ispekli u krušnoj peći. S Mumin ef. Hujdurom su odvedeni u logor i nisu se vratili Bašić Uzeir, Suljić Sulejman, Paljanin Ibro i drugi čijih se imena ne sjećam, a Hujdur Zulfo, Imamović Hašim su ubijeni na licu mjesta u Kutima». 

Nihad Halilagić predaje knjigu o stradanju Bošnjaka u Jasenovcu bivšem predsjedniku Hrvatske Stjepanu Mesiću

Odlazak u partizane ili ilegalni rad člana familije

U izjavi Ahmeda Jelina Gradskoj komisiji za ispitivanje ratnih zločina i njihovih pomagača broj 463/45 u Mostaru, dana 03.09.1945. godine piše: «Pristupa Ahmed Jelin iz Mostara, musliman, propisno opomenut iskazuje: 22. novembra 1944. godine povodom mog odlaska u partizanske redove došle su ustaše noću u moju kuću i odveli mi suprugu Ćamilu, rođenu Delić, rođena 1907. godine i s njom naše troje djece i to Enisa stara 13 godina, Jagoda sedam godina i Zijada stara tri mjeseca. Od tada ne znam šta je s njima. Samo znadem da su bili dovedeni u Jasenovac. Svjedok pokazuje pismo koje je pisala njegova supruga Ćamila iz ženskog logora u Jasenovcu, koji nosi datum 08.01.1945. godine. U pismu obavještava da su dobro ona i djeca i moli da joj se pošalje što više hrane. Pismo nosi poštanski žig pošte Mostar od 21.01.1945. godine i ustaški žig sa ustaškim grbom. Svjedok pokazuje i drugo pismo, koje je uputila njegova kći Enisa iz istog logora, istog datuma, a upućeno je njegovom bratu Husniji. Pismo, također, nosi ustaški žig logora. Ja sam se interesirao da saznam ko mi je odveo ženu i djecu, ali nisam mogao ustanoviti. Šef policije u to vrijeme bio je doktor Šojić, a njegov referent je bio neki Leko. Smatram odgovornim njih dvojicu, kao i njihove naredbodavce. Na kazano se mogu zakleti.»

Tužnu priču o stradanju uže familije Adem-age Hadžijusufovića iz Bosanske Gradiške je ispričala Ulfeta Kurtović, rođena Pašić. Ona kazuje: «Moja sestra Šemsa je bila udata za Osmana Adem-age Hadžijusufovića, studenta medicine, rođenog u Bosanskoj Gradišci. Familija Hadžijusufovića je bila dobro bogata. U Banja Luci su imali dvije radnje, a u Bosanskoj Gradišci nekoliko kuća i radnji, a na Obodovcu veliki silos. O njihovom se bogatstvu nadaleko pričalo. Osman je imao dva brata Asifa i Sadika koji su bili u partizanima. Istog dana kada je moj brat Izet odveden u Jasenovac (gdje je kasnije ubijen), ustaše su opljačkale svu imovinu Hadžijusufovića i uhapsili Osmana i njegove dvije sestre Izetu i Almasu i otpremili u logor Jasenovac – Stara Gradiška. Njih dvije su poslije strašnih mučenja zaklali ustaše i na panju spustili niz Savu. Kasnije smo saznali da su neki seljaci prepoznali Adem-agine kćeri i da su ih sahranili. Osman je u strašnim mukama umro. Mučen je na najsvirepiji način, dok nije izdahnuo. Adem-aga se poslije gubitka djece i pljačkanja imovine povukao iz javnog života. Preživljavao je prodavajući hljeb. Dolaskom nove socijalističke vlasti 1945. godine mu je oduzeta sva preostala imovina».

Pomaganje partizana ili ilegalnog rada

Smaila Sadovića iz Trebinja su ustaške vlasti osudile na dvije godine i uputile u logor Jasenovac, gdje je ubijen (akt NDH-a Br.V.T. 702-B/I-1945, Zagreb, dna 27. ožujka 1945. godine. Predmet: Popis zatočenika islamske vjere. Redni broj 291.).

Priču o užoj familiji Sadovića ispričao mi je amidžić ubijenog Smaila, njegov imenjak Smail Sadović, stomatolog iz Sarajeva: «Moj amidžić, imenjak Sadović Saliha Smail, rođen 1910. godine u Trebinju, ubijen je 1942./43. godine u logoru Jasenovac. Po priči zatočenika koji su se spasili ubijen je na svirep način, kao i većina drugih logoraša. Njegov drugi brat Ibrahim, rođen 1908. godine, poginuo je kao partizan 1945. godine u borbama oko Beograda. Treći brad Mahmut, rođen 1912. godine odveden je na Goli otok, pod lažnom optužbom da je saradnik IB-a. Ustvari, bio je potpuno nevin. Njihova majka Salih-aginica nije mogla podnijeti tragediju sinova. Poludjela je i na Psihijatriji umrla.»

Mehmed Lokmić je pomagao NOP, otkriven je, uhapšen i otpremljen u logor Jasenovac, odakle se nije vratio. Njegova supruga Lokmić Mehmeda Habiba je pred Gradskom komisijom za utvrđivanje zločina okopatora i njihovih pomagača, 24.01.1946. godine, broj U.G. broj 175/46 izjavila: «Moj muž Lokmić Mehmed, policijski činovnik, pomagao je NOP, te je zbog toga aprila mjeseca 1942. godine bio uhapšen. Njegovo hapšenje naredio je Gregorić i Radoš. Bio je tada četiri mjeseca u zatvoru i nekako nam je uspjelo izvaditi ga. Dana 20. marta 1945. godine ponovo je uhapšen, kada je bilo veliko hapšenje u policiji. Muž se nalazio u zatvoru u «Belediji» do 04. aprila te godine, kada je sa ostalim zatvorenicima otpremljen iz Sarajeva, mislim za logor. Do danas nisam ništa saznala za sudbinu svog muža».

Dešavale su se i masovne odmazde, nerijetko i nad građanima koji su potpuno nevini. Tako su Nijemci i ustaše u malom mjestu Hrasnica, kod Ilidže uhapsili oko 100 mještana, otpremili u Jasenovac, gdje je 41 ubijen. O tome kazuje Mujo Lokvančić iz Hrasnice: «Ubačeni agent u partizanske redove je sačinio spisak saradnika, pomagača i pristalica partizanskog pokreta, kao i njihove rodbine i predao ga njemačkoj komandi (Gestapo). Oko 100 Hrasničana je 13.03.1943. godine uhapšeno. Nijemci su izdvojili 10 građana koje su kasnije ubili, a ostale su predali ustašama. I ja i moj otac smo predati tog dana, iako sam imao samo 15 godina. Otac se izvukao sa još nekoliko Hrasničana, a mi smo deportovani u Jasenovački logor. Poučeni iskustvom, prije dolaska u logor, nekoliko nas smo promijenili imena i predstavili se pod lažnim imenima. Ja sam zvanično u logoru evidentiran kao Bešlija Mustafa, a i danas me po neko tako zove. To mi je spasilo život kao i mojom drugovima, s obzirom da na spisku Gestapoa nije bilo tih imena. Prema mom saznanju, 35 Hrasničana poslije tog hapšenja je ubijeno u logoru, a 40 udovica je ostalo bez muževa. Od peterice logoraša ne znam imena pošto nisu iz Hrasnice. Za sve podatke koje sam dao svjedočim pred Bogom.»

Skrivanje jevrejskih familija ili pojedinaca

Razlog stradanja familija Fedžepović i Medahodžić iz Bosanske Gradiške i familije Mujezinović iz Banja Luke od ustaških vlasti je njihova pomoć dvjema jevrejkama koje su pobjegle iz logora Jasenovac (Naibach Edite i Rozner Regine). U izvještaju župske redarstvene oblasti Banja Luka od 11. septembra 1942. godine u Uredu opunomoćenog ministra NDH-a Banja Luka Br. T. 2148/42 piše: «Dana 21.08.1942. t.g. saznala je ova oblast da su dvije židovke pobjegle iz logora Jablanca, kod Stare Gradiške, i da se nalaze u Bosanskoj Gradiški u kući Mine Redžepović. Brzoglasom je zamoljena kotarska oblast u Bosanskoj Gradišci da se iste židovke smjesta uhite, pa je primljen odgovor da je jedna uhićena i to: Edita Naibach, magistar farmacije, rođena 1913.g. u Bijeljini, zavičajna u Banja Luci, neudata, vjere Mojsijeve, kćerka Hube i Herte, a druga i to: Regina Rozner, domaćica, žena Izidora, rođ. 1897.g. u Dolna-Vatra (Rumunija), kćerka Arona i Salome, da je otputovala, navodno, za Banja Luku. Obje židovke prije otpreme u zbirni logor S. Gradiška živjele su u Banja Luci. Iz B. Gradiške dopremljena je Edita Naibach u B. Luku. Ovoj oblasti koja je dala zapisničku izjavu da su ona i Regina Rozner pobjegle 29.08. t.g. iz Jablanca, gdje se nalaze židovke u logoru i da su koristile priliku usljed slabe straže, te pješice stigle u Staru Gradišku. Odbjegle židovke su se prevezle preko Save u B. Gradišku, gdje su kod Mine Redžepović prenoćile jednu noć. Sutradan t.j. 31.08. t.g. židovke su se u kući Redžepović interesirale kako bi mogle otputovati u Banja Luku, pa im je Mina Redžepović, kao i susjedi kuće Redžepović izjavila da one mogu lako otputovati u Banja Luku u zaru (muslimanska ženska nošnja) da će im ona pribaviti propusnice i da osobne iskaznice ne trebaju, jer muslimanke pod zarom slobodno putuju i nitko ih ne pregledava, t.j. tko se pod zarom nalazi. Edita Naibach izjavljuje dalje da je zaista Redžepović toga jutra oko 10,00 sati donijela dvije propusnice, te jednu uručila njoj a drugu Roznerici. I Roznerica je toga dana sa samovozom otputovala u B. Luku, pod zarom, a ona je ostala i dalje u B. Gradiški, dok redarstvo nije uhitilo. U Banja Luci pronađena je dana 02.09. t.g. i uhićena Regina Rozner, u privatnom stanu Vasvije Mujezinović, udove iza kadije, u ulici Kralja Krešimira broj 10. Koja dala zapisničku izjavu kao i Edita Naibach, na ime Zumra Biščević, a Regina Rozner na ime Mina Habišić i da je kod ovog vađenja Mini Redžepović pomagala Tifa Medahodžić i to na taj način da je Medahodžić otišla u Dom narodnog zdravlja gdje je izvadila potvrdu na ime Mine Habišić i kod kotorske oblasti izvadila propusnicu na to ime, a Redžepović je izvadila kod kotarske oblasti propusnicu na ime Zumra Biščević. Što se tiče Vasvije Mujezinović kod koje je Regina Rozner dvije noći prespavala protiv iste je po zakonu postupljeno… Imenovane su predane 06.09.t.g. u zbirni logor Stara Gradiška.» U logor Stara Gradiška otpremljen je i muž Mine Redžepović, Jusuf Halida Redžepović, rođen 1903.-14., gdje je ubijen.

U Zapisnik Gradske komisije za utvrđivanje zločina i njihovih pomagača, 17.12.1945. godine, Br. U.G. 275/1945 Afka Musajbegović je izjavila: «Moj muž Daut Musajbegović, radio je kao puškar u Vojno-tehničkom zavodu. Još u godini 1941., kod nas su bili neko vrijeme sakriveni Jakica Levi i njegova žena Klara, koji su kasnije izbjegli za Mostar. Naš susjed bio je Džankić Dane, ustaša, koji je jednog dana zaprijetio mojoj sestri Zlati, koja i danas stanuje sa mnom, da će nas optužiti da imamo kod sebe jevrejske stvari i novac. Petog septembra 1942.g. došli su ustaški agenti od kojih znam da se jedan zove Josip Pocrnji, porijeklom Mađar, i tražili su moga muža. Izvršili su premetačinu, te su na tavanu našli nešto oružja i municije i tri kofera stvari Jakice Levia. Uhapsili su tada mene i moju sestru i predveli nas u ustaško redarstvo. Toga dana uhapšen je i moj muž koji je također predveden u ustaško redarstvo. Upravnik redarstva bio je tada Gregorić. Nakon tri dana ja sam sa sestrom puštena iz zatvora dok je moj muž ostao i nadalje u zatvoru. Meni je uspjelo da dobijem dozvolu da razgovaram s mužem i tada sam vidjela da je on bio sav modar po tijelu. Mogao mi je reći samo toliko da nas je optužio Džankić Dane i njegova žena Karolina, jer da je vidio njihovu prijavu i potpisano njegovo ime. Moj muž 21. septembra 1941.g. otpremljen je za logor Jasenovac. Muž mi se nije nikada javio, ali mi je drug Jelačić Rasim koji radi u željezničkoj radionici pripovijedao da je skupa s mojim mužem dopremljen u Jasenovac…»

Pomoć muhadžirima (izbjeglicama) uprkos ustaškoj zabrani

Primjera ima dosta, ali ću vas ovom prilikom upoznati sa jednom plemenitom hrabrom ženom Salihagić Bakir-bega Ifaket hanumom koju su ustaše u logoru na najsvirepiji način ubile. O Ifaket hanumi sam čuo dosta priča. Sve su se priče svodile otprilike na isto: «Bošnjački ponos, plemićko-begovski inat, široko muslimansko srce i merhamet su dio Ifaket hanuminog bića.» O njoj se za života stvorio mit, a poslije smrti otišla je u legendu. U priči o znamenitim Tuzlacima i Tuzlankama o Ifaket hanumi, između ostalog, piše: «… Ifaket hanuma, kći moćnog i bogatog Bakir-bega Tuzlića, udala se za veleposjednika Sead-bega Kulovića, koji je studirao u Beču. Živjeli su ljeti u porodičnoj vili u Bukinju, zimu u svojoj kući u gradu. I sve to ne bi bilo neobično, da se gospođa Ifaketa nije izdvajala izvjesnom ekstravagantnošću koja, zamislite, nije nikome smetala. Zimi je stajala na skije, a po svakom vremenu jahala divnog konja u jahačem crnom odijelu. Bila je to atrakcija kojom su se Tuzlaci ponosili. Ifaket hanuma je djelovala skromno, ali se znalo da pati što nema poroda. I bez velikih riječi, ili javnog odjeka, došlo je do rastave braka. Beg Kulović se utješio s nekom Zagrebčankom, koja je profesionalno svirala čelo, a Ifaket hanuma se udala u Banja Luku za bogatog i uglednog Banjolučanina inžinjera Suljagu Salihagića, sa kojim je rodila dva prelijepa sina Omera i Halila». Nastavila je svoj mondeni život, ali sada sa mužem i dvoje djece. Skijala je, jahala konje i uživala u njihovom ljetnikovcu u Skender Vakufu. Često je išla u lov, odakle je donosila trofeje. Pred nepoznatim drutšvom je stavljala preko lica peču (valo), prema običajima i vremenu u kojem je živjela. Uživala je u životu, ali je uvijek poštivala i vjeru i običaje kojima je pripadala. Međutim, onog trenutka kada su u Banja Luku počeli da pristižu muhadžiri iz istočne Bosne i istočne Hercegovine, beježeći od četničkog zuluma, njen život počinje da se mijenja. Potpuno, svim svojim bićem, se posvećuje muhadžirima. Odriče se života koji je do tada imala kako bi tim napaćenim ljudima pomogla, posebno u njihovom smještaju i ishrani. Obilazi gradove i sela, kupuje hranu i preko Merhameta dijeli muhadžirima. Njen život se sveo na pomoć izbjeglim i unesrećenim. I pored dobronamjernog upozorenja gradonačelnika Bosanske Gradiške Haki-bega Kapetanovića da odustane od kupovine žita u Gradišci, ipak je došla u taj grad po žito koje je bilo potrebno muhadžirima. To se ustašama nije svidjelo. Uhapsili su je i otpremili u logor u Staru Gradišku. Poslije strahovitog mučenja živu su je spržili vrelim uljem.

Broj i struktura stradalih Bošnjaka u Jasenovačkom logoru

U Jasenovačkom logoru je stradalo 1.520 Bošnjaka evidentiranih po imenu i prezimenu, godini rođenja i godini stradanja. Za 1.379 stradalih je poznata godina stradanja.

Stradali Bošnjaci, rođeni su u 273 mjesta (grada i sela) u Bosni i Hercegovini, Srbiji (Sandžaku), Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji.

Od ukupnog broja stradalih Bošnjaka 371 žrtva su žene ili 2,5%.

Od ukupnih žrtava bošnjačkog stanovništva u Drugom svjetskom ratu (103.000 stradalih) 1,47% je stradalo u Jasenovačkom logoru.

U Jasenovačkom logoru je stradao značajan broj znamenitih Bošnjaka i zatočenika logora koji potiču iz uglednih familija ili su u najbližem srodstvu sa poznatim osobama. Upoznat ću vas samo sa nekima od njih.

Safet Krupić, rođen 1911. godine u Bosanskoj Krupi, u znamenitoj posjedničkoj familiji, studirao u Zagrebu i Parizu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Po svom spisateljskom opredjeljenju bio je književni i naučno-društveni esejist. Pisao je o domaćim i stranim književnicima i naučnicima, o položaju bosanskohercegovačkih muslimana, njihovoj kulturi i književnosti. Ubijen je 1942. godine.

Džemil Džemo Krvavac, rođen 1913. godine u selu Velika Gračanica kod Gacka. Bio je nadaren književnik. Pisao je pjesme i crtice, književne kritike i eseje o knjigama, filmovima i likovnim izložbama. Ubijen je 1942. godine.

Zijah Zijo Dizdarević, rođen 1916. godine u Vitini. Jedan je od najtalentovanijih iz generacije mladih predratnih književnika koji je za svog vrlo kratkog života dao knjigu izvanrednih ostvarenja (nekoliko pripovijedaka mu je antalogijske vrijednosti). Cjelokupno njegovo djelo od 30 priča-noveleta, po obimu je maleno, ali sa nekoliko izvrsnih kratkih priča spada među najbolje u ukupnoj jugoslavenskoj prozi stvorenoj između dva svjetska rata: «Majka», «Naza vezilja», «Jah, i on umrije», «Ramazanska noć», «Jedan dan u mojoj kasabi», «Blago u duvaru», itd. Ubijen je 1942. godine.

Ferid-beg Cerić, rođen 1900. godine u Bosanskom Novom. Bio je veoma ugledan i bogat, begovskog, plemićkog porijekla. Ubijen je 1943. godine.

Safet Emin-bega Kapetanović, rođen 1900., Ismet Emin-bega Kapetanović, rođen 1912., Emin Safet-bega Kapetanović, rođen 1919. – svi rođeni u Tešnju, te Džemila Kapetanovć, rođena 1912. u Daruvaru. Cijela begovska familija, ubijena od 1942. – 1944. godine.

Halil Alije Isaković, rođen 1911. godine u Butini kod Stoca, amidža poznatog bošnjačkog intelektualca i književnika Alije Isakovića, ubijen 1944. godine.

Abdulah Sidran, rođen 1909. godine u Sarajevu, amidža najpoznatijeg živućeg bosanskohercegovačkog pjesnika Abdulaha Sidrana, koji je po amidži i dobio ime. Ubijen 1942. godine.

Džemal Džumhur, rođen 1923. u Konjicu, brat poznatog književnika, karikaturiste i putopisca Zulfikara Zuke Džumhura. Ubijen 1945. godine.

Nezira Dizdar, rođena 1881. godine u Trebinju i Refika Dizdar, rođena 1921. godine u Stocu, majka i sestra poznatih književnika – pjesnika Hamida i Mehmedalije Maka Dizdara.

Mustafa Skaka, rođen 1918. godine u Sarajevu. Potiče iz jedne od najstarijih familija u Sarajevu, čiji je predak došao u Bosnu sa sultanom Fatihom kao hećim – ljekar, a bavio se sunećenjem, tj. obrezivanjem djece. Tim poslom se kasnije bavio njegov bratić dr. Uzeir Skaka, a naslijedio ga je sin Abdullah, koji je dobio ime po djedu najpoznatijem berbi u historiji BiH. Ubijen je 1945. godine.

Nasiha Mehmedbašić, rođena 1924. godine u Sarajevu, kćerka poznatog advokata i političara dr. Mahmuta Mehmedbašića i unuka glasovitog i bogatog Bakir-bega Tuzlića. Ubijena 1945. godine.

Ifaket-hanuma Salihagić, rođena Tuzlić, rođena 1906. godine u Tuzli, kćerka Bakir-bega Tuzlića, te supruga poznatog političara i publiciste Suljage Salihagića iz Banja Luke, koji je pod misterioznim okolnostima naprasno preminuo u Beču 1944. godine. Ifaket-hanuma je ubijena iste godine.

Asim Kadić, rođen 1922. godine u Bosanskoj Dubici, jedini sin nadaleko poznatog sreskog liječnika dr. Mustafe Kadića iz Kulen Vakufa. Ubijen 1945. godine.

Bakir Repovac, rođen 1920. godine i Muhamed Repovac, rođen 1921. godine u Ostršcu kod Konjica, dajdže Bakira Izetbegovića, koji je, inače, na prijedlog svog oca Alije dobio ime po starijem ubijenom dajdži. Ubijeni su, Bakir 1944., a Muhamed 1942. godine.

Hajrija Kulenović, rođen Filipović, rođena 1914. godine u Ključu kćerka Adil-bega Filipovića, gradonačelnika Ključa. Ubijena 1942. godine.

Mirza Balić, rođen 1912. i Mustafa Balić, rođen 1922. godine u Mostaru, braća Emira Balića, doajena tradicionalnih skakača sa Starog Mosta. Ubijeni 1945. godine.

Nusret Prohić, rođen 1922. godine u Derventi, potiče iz stare i poznate familije Prohića iz Gračanice. Brat je nadaleko poznatog ljekara i prvog pedijatra u Sarajevu, dr. Ismeta Prohića i rođak autora ovog teksta. Ubijen 1942. godine.

Mehmed Meho Ferhatović, rođen 1900. godine u Sarajevu, otac legendarnog nogometaša Asima Ferhatovića Haseta, čije ime danas nosi Olimpijski stadion u Sarajevu. Ubijen 1945. godine.

Dževad Maglajlić, rođen 1911. godine u Banja Luci, potiče iz poznate antifašističke (partizanske) familije, ubijen u logoru Jasenovac. Njegov otac Muhamed, rođen 1880. godine ugledni šerijatski sudija (kadija) je bio zatočenik logra Stara Gradiška, a sestru Vahidu, rođenu 1907. godine su ustaše strijeljale 1943. godine u Rujiškoj šumi – Bosanski Novi.

Mehmedalija Ahmeta Hadžić, rođen 1888. godine u Konjicu, jedan od najuglednijih i najbogatijih Konjičana, veleposjednik (bavio se uzgojem grožđa) i trgovac, ugledni imam u Vardačkoj Džamiji u Konjicu (radio bez naknade) navodno dao partizanima 1500 kuna njegov sin Ahmet Mehmedalije Hadžić, rođen 1924. godine u Konjicu, odvedeni u logor Jasenovac i ubijeni 1945. godine.

Hikmet Mehmeda Kučukalić, rođen 1916. godine i Irfan Mehmeda Kučukalić, rođen 1917. godine u Brčkom, studenti, potiču iz znamenite veleposjedničke i trgovačke familije. Ubijeni su u logoru Jasenovac 1945. godine.

Eminbeg Zaimović, Mustafa Eminbega Zaimović, rođen 1907. godine i Zaim Zaimbega Zaimović, rođen 1880. godine potiču od stare begovske familije Zaimovića iz Kozarca. Ubijeni su 1942. godine u Jasenovcu i Staroj Gradišci.   (SB)