Simboličan uvod u rušenje banjalučkih džamija desio se 5. marta 1993. godine oko 13 sati i 30 minuta kod gostionice

“EX”, vlasnika Mome Đukića, kada je nekoliko srpskih vojnika pokušalo zaklati muftiju u penziji, Mehmeda ef. Zahirovića. Zahvaljujući nekolicini drugih srpskih vojnika, koji su dotrčali, spriječeno je muftijino klanje. Muftija Zahirović je bio jedan od 64 ugledna banjalučka muslimana koja su 1942. godine potpisali Banjalučke rezolucije kojima se zahtijevao prekid terora nad srpskim stanovništvom od strane ustaških vlasti Nezavisne Države Hrvatske.

Prva džamija u Banja Luci stradala je 9. aprila 1993. godine u večernjim satima. Bila je to Saferbegova ili Podpećinska džamija. Tog dana grupa Bošnjaka je pozvana na sastanak sa Momčilom Krajišnikom. Tu je grupa Bošnjaka ukazala Krajišniku da se njima već prevelik teror dogodio u Prijedoru i Kozarcu, gdje su sve tamnošnje džamije srušene. Ništa nije učinjeno, pa je na Đurđevdan 6. maja došlo do pripreme svirepog plana – plana rušenja banjalučkih džamija.

Bedrudin Gušić, ratni predsjednik Odbora Islamske zajednice u Banja Luci o tim dešavanjima svjedoči: “Ja sam tog dana uvečer spavao kod svoje majke u naselju Borik. Sutradan ujutro, 7. maja, oko 5,30 sati, zazvonio je njen telefon. Probudio me je, ali je mama bila brža i podigla slušalicu. Ona je govorila: ‘Dragi moj Ibrahim – efendija je li moguće? Je li do temelja…?’ Onda se meni obratila, jecajući: ‘Sine, srušena je Ferhadija…’ Uzeo sam slušalicu i čuo muftijine riječi: ‘Jeste, Bedro, srušena je do temelja. Ostala je samo munara’. ‘Jesi li bio tamo?’ – upitao sam ga. ‘Jesam, iako su me htjeli spriječiti njihovi policajci, ali sam ipak prošao’, odgovorio mi je muftija. (…) Pošao sam biciklom. Kao i obično, išao sam prečicom, Ulicom Save Kovačevića, uzvodno lijevom obalom Vrbasa, te kroz staro gradsko jezgro Dolac. Odatle se uvijek vidjela Ferhadija. Ovaj put se vidio samo njen vitki minaret… Nisam dugo mogao gledati taj bolni prizor, niti slušati jecaje okupljenih Banjalučana, već sam odmah produžio svome muftiji, hadži Ibrahim ef. Haliloviću, čija je kuća u blizini džamije u Ulici Meše Selimovića br. 4. Kada sam se popeo na kat njegove kuće, vrata od hodnika su bila zatvorena. Unutra u već bile mnoge naše džematlije. Muftija me dočekao u hodniku. Čvrsto smo se zagrlili i obojica zaplakali… Predložio sam mu da obojica odemo tamo. Prihvatio je. Na trotoaru, kod čuvene četničke kafane ‘EX’, vlasništvo jednog od rušitelja Ferhadije, Mome Đukića, pokušao nas je zaustaviti policajac. Mi smo rekli da idemo u zgradu Odbora IZ i Muftijstva, koja je već pogledom izvana bila veoma oštećena. Kada smo ušli unutra, vidjeli smo pravi krš: polupana stakla, popucali zidovi, izvaljeni štokovi vrata i prozora, a krov potpuno uništen – sve to od posljedica miniranja obližnje Ferhadije. Budući da je bio petak, u svome velikom bolu smo morali imati snage i prisebnosti da se dogovorimo da ćemo džuma – namaz klanjati u najvećoj džamiji na desnoj, suprotnoj strani Vrbasa – Gazanferiji…

Nikada neću zaboraviti prizor kada je sa mimbera Vahdet ef. Alemić čitao tekst u povodu rušenja Ferhadije, a naročito svojevrsnu poruku muftije banjalučkog upućenu javnosti, a posebno muslimanima, ističući da je svaki imam, bez obzira na rušenje naših džamija, pokretna džamija, a svaki musliman pokretni šehadet, pozivajući pri tom na razboritost, dostojanstvo i strpljenje. Čuo sam pri tom, kao eho, samo jecaje džematlija. Kada je džuma završila i kada smo željeli malo duže ostati sa džematlijama, neko je rekao da muftija treba odmah da ide kući, jer ga traži policija zbog njegovih kola. Došli smo do zgrade Odbora i Muftijstva, kada smo na lokalitetu srušene džamije vidjeli kamione i buldožere kako raščišćavaju prostor i odvoze ostatke ruševina u nepoznatom pravcu, a u samom dvorištu zgrade čekalo je nekoliko policajaca.

Nakon obostranog pozdravljanja muftija ih je pitao šta žele? Rekli su da su došli dislocirati kola jer se navodno boje da bi ‘neko mogao sruštiti i zgradu Odbora’, pa bi stradala i kola u garaži. On im je uzvratio da mogu da idu, jer to nije njihov problem. Nakon par minuta došla je nešto starija garnitura, predvođena tadašnjim komandirom SJB ‘Centar’ Perom Mudrinićem. On je bio veoma grub i prijetio je muftiji da će ga privesti ako ne otvori garažu. Nisam mogao da se sudržim, već sam reagovao, rekavši mu: ‘Kako vas nije sramota? Vidite li ovaj prizor lijevo od nas (ruševine džamije), džamije nam nema, a vama do kola?’ Drsko mi je uzvratio: ‘Što se ti miješaš? Ko si ti? Otvorider tu tašnu? Što imaš u njoj?’ Odgovorio sam mu da sam predsjednik Odbora IZ, a moja tašna iznutra izgleda ovako (pokazujem mu)…’

(…) Tog popodneva, 7. maja, došao je i Jovo Turanjanin, sa Pala, te nam se predstavio kao ‘pomoćnik ministra za nepravoslavne vjere’. On se poznavao sa muftijom od ranije. Izrazio nam je saučešće i također rekao da je gradonačelnik Predrag Radić bio na lokalitetu srušene Ferhadije, da je kao plakao, ali da nije imao snage doći kod nas, niti nazvati… Predvečer je došao i biskup, mons. dr. Franjo Komarica. Uz urućivanje pismene sućuti, još i danas mi u ušima odzvanjaju njegove riječi: ‘Draga braćo i dragi prijatelji, teško mi je pronaći prave riječi da izrazim svoje zgraženje nad ovim vandalskim činom, izvršenim isključivo u ime sotone, niti da vam adekvatnim riječima uputim svoju i našu sućut. Ah, budite uvjereni da sam i ja i cjelokupno moje svećenstvo uz vas, jer, kao što znamo, podijeljena radost među prijateljima je dupla radost, a podijeljena tuga – pola tuge…”

U noći sa 6. na 7. maj 1993. godine srušena i je i druga banjalučka džamija, Arnaudija. O tom događaju Gušić navodi: “Tu informaciju sam dobio ujutro, 7. maja, u muftijinoj kući… Skrhani i okamenjeni, otišli smo i na taj lokalitet, udaljen od Ferhadije oko 300 metara. Tamo smo također vidjeli stravičnu sliku: gomilu kamenja na mjestu gdje je bila džamija, na ulici ga je isto tako bilo, prozori obližnjih kuća polupani. Od kompleksa Arnaudije ostala je samo kamena ograda sa čuvenom munaricom ili ezan tašom, koja se nalazila iznad južnog ulaza u dvorište džamije. Naravno, ovdje smo zatekli uplakane žene i šokirane muškarce – naše drage džematlije i druge građane, te neizbježno policijsko obezbjeđenje. Čuli su se samo jecaji i poneka kletva. Tu smo se zadržali samo 5 minuta, jer smo htjeli samo vizuelno registrirati stravičan prizor, a svaka priča i ovdje je suvišna.”

Prema riječima očevidaca u večernjim satima 6. maja 1993. godine, oko 22 sata vidjeli su sa prozora svojih kuća kako policija vrši blokadu ulica oko Ferhadije i Arnaudije, da bi se zatim čuo tutanj vojnih kamiona koji su se zaustavljali pred džamijama. Pored ovog detalja, prozori nekih kuća i stanova u okolišu džamije su iste noći bili potpuno otvoreni, među kojima i prozori stana Đure Bulića, trećeg čovjeka po hijerarhiji u CSB. Dakle, mnogi su znali šta slijedi te kobne noći.

U daljnoj situaciji u Banja Luci Gušić prenosi: “Došla je sljedeća noć. Nije bilo struje. Onako umoran i skrhan sjedio sam u svome stanu sa porodicom i tugovao. Oko 21,45 zazvonio je telefon. Supruga mi reče da zovu iz SUP-a. Kad sam se javio predstavio mi se izvjesni Branko Gudalo. Reče da je istražni sudija tražio da dođem. ‘Ali sada će policijski sat’, pokušao sam da eskiviram. ‘Vi možete doći do 22 sata, jer stanujete blizu SUP-a, a vratit će vas naš čovjek’. Otišao sam. Na portirnici mi rekoše da me čekaju tu, u prizemlju – ‘levo’, druga vrata opet ‘levo’. Bilo ih je unutra petnaestak. Predstavio mi se jedan od civila kao Branko Gudalo, istražni sudija koji je zadužen da izvrši ‘istražni postupak’ u povodu rušenja Ferhadije i Arnaudije. Također u civilu tu je bio Dušan Rodić, moj komšija. Počeli su me, onako bahato, ispitivati sumnjam li na nekog i jesam li primjetio neke prethodne radnje i znakove? Rekao sam im da ne sumnjam ni u koga… Branko Gudalo mi pokaza nekakav neovjeren papir (rješenje), u kojem se kao utvrđuje da je stepen oštećenja neporušenog minareta Ferhadije takav da bi se samo mogao srušiti i ugroziti ljudske živote i okolne objekte, te bezbjednost saobraćaja u kratkoj i veoma malo eksponiranoj Ferhad pašinoj ulici.

‘Šta mi ovo pokazujete’ – pravim se lud. ‘Znate, Vas kao predjednika IZ želimo zvanično obavijestiti da je naša stručna komisija utvrdila stepen oštećenja minareta i potrebu njegovog rušenja’, reče Gudalo. ‘Kako vaša komisija? Trebalo je da formiramo zajednički i da se onda utvrdi stepen oštećenja minareta’, rekoh mu. ‘Što se tiče bezbjednosti saobraćaja u Ferhad pašinoj ulici, zatvorite je sa obje strane, ona ionako nije frekventna’, dodao sam. No tu nije bilo pomoći. Gudalo je saopštio da će oni u toku noći 7/8. maja ‘zvanično srušiti minaret’, a na osnovu tog komadića papira kojeg oni zovu ‘rješenje’. Zapanjio sam se…. Oko 23,30 sati minaret je bio osvijetljen snažnom svjetlošću reflektora. Taj bljesak je bio utoliko djelotvorniji što je okoliš bio u potpunom mraku, jer osim priroteta, niko nije imao struju (…) Oko 0,30 sati 8. maja, čula se snažna eksplozija, koja kao da je i mene raznijela. Nakon toga, čuli su se rafalni pucnji, veselje iz nekih zgrada u okolišu Ferhadije, pogotovo iz nebodera na Bulevaru revolucije, gdje uglavnom stanuju oficiri bivše JNA. Nekom tuga, nekom slavlje i veselje. Čemu se zapravo oni vesele? Gdje im stade tolika mržnja? Možda se djelimično na to može odgovoriti tezom da su toliko prazni da u njih osim mržnje, nije moglo ništa da stane.

Naredni dani obilježeni su našim bezuspješnim pokušajima sprječavanja odvoženja ostataka džamija na gradsku deponiju. Pisali smo bezbroj pisama gradonačelniku Predragu Radiću i prvom urbanisti grada Predragu Mitrakoviću u svrhu sprječavanja odvoženja ruševnih ostataka sakralnih objekata, ali nisu nam niti odgovorili, a kamoli to spriječili. Na licu mjesta, gdje su bageri čistili, redovno bi se nalazio Branko Gudalo, od kojeg sam tražio objašnjenje za te radnje. Rekao mi je da se to radi u svrhu vršenja ‘istrage’, jer on mora navodno utvrditi vrstu eksploziva kojim su džamije srušene i ostale tehničke detalje, a boji se, tobože, da ispod ruševina ima čak i poginulih… U narednih mjesec dana, naše prostorije, koje smo jednom spontanom akcijom naših džematlija uspjeli u kratkom roku sanirati, pohodili su brojni novinari iz cijelog svijeta. Govorili smo ono što smo znali i osjećali. Lokalni list ‘Glas srpski’ je tih dana pisao da su džamije ‘najvjerovatnije srušili sami Muslimani’, spominjajući nekoliko imena i konstruirajući teze od kojih mi se jednostavno gadi.”

Prema kazivanju jednog od tadašnjih članova Izvršnog odbora SDA Banja Luke, policija ga je odvela u Trapistku šumu (6 kilometara daleko od grada) i pod prijetnjom sile zahtijevala od njega potpis na sročen tekst, da su džamije Ferhadiju i Arnaudiju srušili sami Bošnjaci u režiji SDA, kako bi ponovo “neopravdano bili optuženi Srbi”, uoči tada aktivnog Vensov – Ovenovog mirovnog plana. Kada potpis nisu dobili, tog čovjeka su, poslije fizičkog maltretiranja, pustili uz prijetnje da će ga likvidirati ako se ne predomisli. Bez obzira da li ovo bila istina ili ne, nesporna je činjenica da su rušenju dvije najznamenitije banjalučke džamije izvršili u koordinaciji CSB Banja Luka, na čijem je čelu tada stajao Stojan Župljanin, te specijalna jedinica 1. krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, na čijem je čelu bio general Momir Talić. Prema svjedočenju Gušića, njemu je jedan ugledni Srbin iz Banja Luke, član SKPJ, pričao da je, saznavši za odluku o rušenju svih banjalučkih džamija, otišao u CSB Banja Luka i navodno rekao: “Dečki, ako već morate rušiti, nemojte makar Ferhadiju i Arnaudiju. One su spomenici kulture, pod zaštitom UNESCO-a (Ferhadija). Ako to uradite, budite svjesni da činite ratni zločin”. Navodno je odgovoreno da su svjesni čina, ali da je takvo naređenje došlo direktno sa Pala, tj. od Radovana Karadžića i da tu ništa ne mogu učiniti. Također, dugogodišnji dopisnik zagrebačkog “Večernjeg lista”, Slavko Podgorelac je ispričao da mu je nekoliko mjeseci nakon maja 1993. godine, izvjesni Miroslav Kraljević, rodom iz istočne Hercegovine, dok je bio u pripitom stanju priznao da je on kao stručnjak za eksplozive rukovodio rušenjem džamija. Rušenje čuvenih džamija dovelo je do egzodusa 10 000 domicilnih Bošnjaka iz Banja Luke.

“(…) Važno je prisjetiti se i subote, 9. maja, kada smo podne namaz klanjali u jednoj maloj prostoriji zgrade Odbora IZ-e i Muftijstva, nakon čega je muftija doslovno rekao: ‘Ovo je duhovni temelj novoj Ferhadiji!’ Nakon toga smo pristupili adaptaciji velike prostorije u prizemlju zgrade, koja je završena za svega nekoliko dana i koja je pretvorena u Ferhad – pašin mesdžid, kapaciteta do 180 ljudi. U sanaciji zgrade i adaptaciji spomenute prostorije je učestvovao veliki broj džematlija, bilo u radnoj snazi, bilo u materijalu, ali bih izdvojio nekolicinu pravih neimara, među njima: braća Ibrahima i Kasima Makića, Šekiba Batića, Osmana Bešića, dipl. ing. arhitehture Seada Zahirovića i dr.”

Niko od preostalih Bošnjaka u Banja Luci nije smatrao da je rušenjem Ferhadije i Arnaudije okončan sramni kulturocid. U toku sanacije zgrade Odbora IZ-e i Muftijstva, 11. maja srušena je džamija u Vrbanjuši, bezbroj puta do tada izrešetana rafalima. Šest dana kasnije, zapaljena je Hadži Zulfikar ili Tulekova džamija, na Lijevoj Novoseliji, a 26. maja Begram efendijina u Desnoj Novoseliji. Dakle, u petom mjesecu 1993. godine Srbi su uništili pet banjalučkih džamija, što je bio zapravo tek uvod u seriju uništavanja preostalih džamija i spomenika islamske kulture u ovom gradu. Iako u junu 1993. godine nije srušena niti jedna od preostalih 10 džamija u gradu, 17. juna se desio drugi vid zločina – u svojoj kući ubijen je Muhamed Imamović, dipl. ing. elektotehnike u penziji i predsjednik Džematske skupštine grada Banja Luka.

Dana 4. jula nastavljen je rušilački pir. U ranim jutarnjim satima srušene su: Gazanferija džamija, Sofi Mehmed pašina ili Jama džamija, Hadži Begzad džamija i Mehidbegova džamija. Sve četiri detonacije su se dogodile između 4 i 5 sati. O tim dešavanjima Gušić navodi: “(…) Mnogi su glasno i revoltirano tražili od muftije da nas sviju izvede iz Banja Luke. Teško je bilo sve to slušati i podnositi. Trebalo je trezvenosti i mudrosti te amortizirati očajničke, ali radikalne zahtjeve banjalučkih Bošnjaka. Bilo je i umjerenih komentara i konstatacija, kao, na primjer, kada jedan ugledni Banjalučanin – Bošnjak reče: ‘S njima je (sa četnicima; op. B. G) grijeh živjeti’. Također, smo od mnogih građana, čije su kuće u blizini porušenih džamija, čuli kazivanja da su im pripadnici policije, koji su te noći obezbjeđivali dijelove naselja oko džamije, otvoreno sugerisali da ne izlaze iz kuće, da budu mirni kada čuju eksplozije. Dakle, otvoreno su se najavljivala zločinačka djela. Nikada neću zaboraviti prizor na lokalitetu srušene Hadži Begzad džamije, kada je gomila kamenja od porušenih dijelova minareta poklopila i maskirala mezar Muhameda Imamovića čiji su posmrtni ostaci tu počivali tek dvije sedmice.”

Nakon deset dana, odnosno 14. jula uslijedila je nova serija zločina. Tada su srušene preostale dvije džamije u Novoseliji: Hadži Šabanova i Hadži Kurt džamija. Uslijed posljedica eksplozija stradalo je i nekoliko kuća koje su se nalazile u blizini džamije. “Poslije podne sam obišao te lokalitete sa šefom ureda UNHCR-a u Banja Luci, Larijem Holingvortom. Bio je šokiran prizorom koji je vidio. Putem nam je ponudio i plastičnu armiranu foliju za prozore oštećenih kuća, umjesto stakla”, navodi Gušić. Dan nakon rušenja džamija Odbor IZ i Muftijstva banjalučkog uputio je gradskim vlastima protest i zaprepašćenje zbog daljnjeg rušenja vjerskih objekata, te energično traži da se spriječi rušenje preostale četiri džamije u gradu. Vlasti su i na ove molbe ostale nijeme, ali se desilo nešto drugo. U večernjim satima 28. avgusta 1993. godine rafalima je pucano na prozor dnevne sobe muftije. Već 6. septembra spaljena je Hadži Perviz džamija, što je bio uvod u završnu seriju rušenja banjalučkih džamija. Dva dana kasnije, pola sata prije ponoći, spaljena je Hadži Osmanova džamija, a 9. septembra u 1 sat spaljena je Hadži Salihija i Hadži Omerova džamija. Bile su to posljednje od šesnaest srušenih banjalučkih džamija.    bosnae.info