Glavni problem o kome se nismo mogli dogovoriti bili su Mladićevi ultimativni zahtjevi za “demilitarizaciju Srebrenice”,

što je obrazlagao kao obavezu da naša vojska pred njim položi oružje, a da četnici odvedu naše razoružane vojnike na “bezbedno mesto”. Najveću brigu smo imali za ranjenike i bolesnike – kako ih iz Srebrenice dovesti na mjesto gdje im se može pružiti ljekarska pomoć. Nakon što je formirana radna grupa, kasno popodne, ušli smo u salu za pregovore. Posredovao je general Morion. Zdravko Tolimir me dobro poznavao. Skupa smo završili Vojnu akademiju i jednogodišnju Školu bezbjednosti u Pančevu. 

ULOGA UNPROFOR-A U SREBRENICI U PROLJEĆE 1993. GODINE

Predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović koristio je sve raspoložive diplomatske kanale da se od međunarodne zajednice poduzmu odgovarajuće mjere, te spase ugroženi građani, posebno ranjenici. Zahtijevao je da snage UNPROFOR-a odu prema Srebrenici, da se zaštite građani, da se ranjenici i bolesnici evakuiraju i zbrinu u bolničkim centrima u Tuzli, Zenici i Sarajevu, da se uspostavi prekid vatre i da se četničke snage vrate na položaje s kojih su krenule u tadašnju ofanzivu. Kanadski bataljon UNPROFOR-a je iz pravca Tuzle krenuo prema Srebrenici, ali je blokiran u rejonu Cerske, što je radikalno otežalo situaciju. Izetbegović je neprekidno boravio u svom kabinetu. Djelovao je zabrinuto, premoreno i iscrpljeno. S obzirom na godine starosti u koje je ušao, pitao sam se otkud mu snaga da izdrži tolike psihičke i intelektualne napore.

U takvim okolnostima, posredstvom komandanata UNPROFOR-a, generala Valgrena i generala Moriona, uslijedio je prekid vatre, uz uvjet postavljen s četničke strane da otpočnu pregovori u kojima bi se “riješilo pitanje Srebrenice”. Razgovori su otpočeli na Sarajevskom aerodromu. U našoj delegaciji bili su: Sefer Halilović, Jovan Divjak, Stjepan Šiber, Malik Škaljić i ja. Prevodilac je bila Amira Kapetanović. S četničke strane u delegaciji bili su: Ratko Mladić, njegov pomoćnik za moral Milan Gvero i pomoćnik za obavještajno-bezbjednosne poslove Tolimir Zdravko.

Razgovori su trajali cijelog dana 17. 4. 1993. godine. U početku je general Valgren saopćio teme o kojima ćemo razgovarati: (1) pitanje prekida vatre; (2) kontrola prekida vatre: (3) ojačavanje prisustva UN u Srebrenici radi nadgledanja i kontrole situacije; (4) uspostava zračnog koridora za Srebrenicu radi zbrinjavanja i evakuiranja ranjenika i bolesnika. Nije bilo rezultata. Mladić je bio uporan, zahtijevajući da se okruženo područje Srebrenice demilitarizira. Pod demilitarizacijom Mladić je podrazumijevao i ultimativno zahtijevao: da pred njim postrojimo jedinice Armije RBiH koje su se nalazile u okruženom prostoru Srebrenice; da naši, njemu postrojeni borci, pred njim polože oružje; da UNPROFOR, pod četničkom kontrolom uništi predato oružje; da će on omogućiti da građani koji žele, s područja Srebrenice odu prema Tuzli, Sarajevu i Zenici, a da, koji žele, mogu ostati na teritoriji koju bi, nakon naše predaje, kontrolirali četnici; da građani koji ostanu na toj teritoriji moraju biti lojalni četničkim vlastima; da će on (Mladić) sve pripadnike Armije RBiH, kad predaju oružje, odvesti “na bezbedno mesto”. Mladić nije dozvoljavao raspravu o evakuaciji ranjenih i bolesnih iz Srebrenice.

Generali Valgren i Morion pokušali su “prijetnjama” pokušali utjecati da Mladić popusti. Govorili su: “Generale Mladiću, ako ne omogućite prekid vatre, zamolit ću Karadžića da Vas oslobodi obaveza”, što je značilo da će zamoliti Karadžića da smijeni Mladića. To je Mladića nasmijavalo. Generali Valgren i Morion uporno su prijetili Mladiću. Prijeteći, Morion je Mladiću rekao: “Obećavam Vam da će Vas Karadžić osloboditi obaveza, jer o tome ima saglasnost Washingtona i Pariza. I Valgren će tražiti vašu smjenu. Dat ćemo izjavu za medije da samo Vi Mladiću ne poštujete zahtjeve za prekid vatre, poslije čega slijede neugodne posljedice.”

Valgren je isticao da u Srebrenicu mora ući Kanadski bataljon UNPROFOR-a i da će se Srebrenica demilitarizirati, ali da je za takve njegove planove potreban prekid vatre, te da će nakon prekida vatre rasporediti snage UN na području Srebrenice.

Pomenuta delegacija Armije RBiH zahtijevala je prekid vatre 17. 4. 1993. godine do 24.00 sati, da se posmatrači UN-a postave na liniju razdvajanja između jedinica Armije RBiH na području Srebrenice i četničkih jedinica pod kontrolom Mladića. Zahtijevala je, također, da se posmatrači UN postave i na granicu BiH sa Srbijom i Crnom Gorom.

Mladić je bio uporan u svojim naprijed navedenim ultimativnim zahtjevima. Komentarišući Seferove zahtjeve o prekidu vatre i o postavljanju posmatrača UN-a, Mladić je dodatno zahtijevao: da se iz “muslimanske vojske povuku sve snage HVO i strani plaćenici iz islamskih zemalja”; da se omogući sloboda kretanja “zatočenom srpskom stanovništvu” iz Sarajeva, Srebrenice, Tuzle, Olova, Zenice, Visokog, Breze, Pazarića, Tarčina, Kreševa i Busovače, kao i iz sela oko naprijed nabrojanih gradova; da se prekine “pakt” između Tuđmana i Izetbegovića u ratu protiv Srba, a, zatim je ponavljao da on zahtijeva demilitarizaciju Srebrenice, da na području Srebrenice ne smije biti vojske nego samo lokalna policija, da civili mogu ostati na području Srebrenice i da će on za civilno stanovništvo omogućiti dopremu humanitarne pomoći.

Nasuprot tome, naša delegacija uporno je zahtijevala: da Kanadski bataljon, koji je na putu od Tuzle prema Srebrenici zaustavljen kod Cerske, uđe u okruženo područje Srebrenice; da se četničke jedinice vrate na položaje s kojih su krenule u posljednju ofanzivu prema Srebrenici; da se artiljerija, koju četnici imaju na tom dijelu ratišta, povuče na udaljenost s koje ne može biti granatirano stanovništvo Srebrenice; da se od Kanadskog bataljona  efikasno kontrolira prekid vatre; da se stanovništvu prognanom u toj ofanzivi odmah omogući povratak u svoje domove; te da se svi ranjenici i bolesnici evakuiraju u bolničke centre na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH.

Razgovori su bili veoma teški. Mladić je ultimativno, uz opasne prijetnje nastavkom ofanzive, postavljao svoje naprijed navedene zahtjeve. Euforično je ustajao sa stolice, naslanjao se jednom rukom na kožnu oficirsku torbicu koju je imao ispred sebe na stolu, a drugom rukom, uperenim kažiprstom, mahao je i vikao, ponavljajući po nekoliko puta ove riječi: “Muslimani, ja sam vam rekao šta morate uraditi: predati vojsku, predati oružje. Ako to ne uradite, sve ću spržiti što imate u Srebrenici i oko Srebrenice. Nemojte kasnije, kad se to dogodi, a dogodit će se ako ne ispunite moje uslove, da govorite kako mi Srbi nismo tolerantni i kooperativni. Ponavljam, ako ne uradite što od vas tražim, sve ću vas spržiti. Artiljerije imam dovoljno. Tenkova imam dovoljno. Municije imam dovoljno. A vi nemate ništa osim života koje možete spasiti ako me budete slušali.” U nekoliko navrata tokom sastanka Mladić je iz svoje kožne torbice kakva je bila u opremi oficira JNA vadio flašu alkohola, vjerovatno rakije, točio u malu čašicu koju je imao u torbici iz koje je vadio flašu. Takvo njegovo ponašanje mi je više djelovalo kao oblik provokacije, demonstracije moći i bezobzirnosti, nego što se moglo pretpostaviti da je alkoholičar koji ne može bez alkohola dočekati pauzu ili kraj sastanka.

Generali Valgren i Morion izjašnjavali su se u korist naših zahtjeva, ali nisu htjeli pokrenuti inicijativu za borbene operacije NATO-a. Da bi spasili narod, od međunarodnih snaga nama je trebalo mnogo više od verbalne podrške.

Ni u popodnevnim i večernjim satima tog 17. 4. 1993. godine Mladić nije popuštao. Bio je sve oštriji. Sve je glasnije prijetio da će, ako ne prihvatimo njegove uvjete, svojom artiljerijom “spržiti” sve na šta njegova vojska naiđe prema Srebrenici. Prijetio je, ako ne prihvatimo njegove ultimativne zahtjeve, da će odmah kad prekinemo pregovore narediti nastavak ofanzive, što je značilo da će, uz najezdu četničke pješadije, po našem narodu, sa svih strana otvoriti masovnu artiljerijsku i tenkovsku vatru.

DRUGI DIO PREGOVORA VODILI SMO SRPSKI GENERAL TOLIMIR ZDRAVKO I JA

U takvoj situaciji, kad smo već ušli u noć, general Morion predložio je da se iz pregovora povuku Ratko Mladić i Sefer Halilović, a da pregovore nastavi Radna grupa – članovi delegacije koje njih dvojica odrede. Niko nije objašnjavao razloge zbog čega Mladić i Halilović trebaju biti po strani, dok osobe koje njih dvojica odrede trebaju nastaviti pregovore. Kao razlog su mogle biti Mladićeve prijetnje i ultimatumi. Možda je general Morion ocijenio da bi njihovim povlačenjem došlo do dijaloga u kome bi obje strane u nastupu imale bar približan nivo “razumijevanja”. Napravljena je kraća pauza. Iz sale Sarajevskog aerodroma, gdje smo pregovarali, otišli smo u prostorije u kojima smo koristili pauze, naša delegacija u jednoj, a njihova u drugoj prostoriji. Ratko Mladić i Sefer Halilović su prihvatili taj prijedlog generala Moriona. Ja sam određen da predstavljam Armiju RBiH. Sa mnom su bili savjetnik u Predsjedništvu RBiH Malik Škaljić i Amira Kapetanović kao prevodilac. S četničke strane bili su: general Milan Gvero, general Zdravko Tolimir i izvjesni kapetan Magazin.

Glavni problem o kome se nismo mogli dogovoriti bili su Mladićevi ultimativni zahtjevi za “demilitarizaciju Srebrenice”, što je obrazlagao kao obavezu da naša vojska pred njim položi oružje, a da četnici odvedu naše razoružane vojnike na “bezbedno mesto”. Najveću brigu smo imali za ranjenike i bolesnike – kako ih iz Srebrenice dovesti na mjesto gdje im se može pružiti ljekarska pomoć. Nakon što je formirana radna grupa kasno popodne, ušli smo u salu za pregovore. Posredovao je general Morion. Zdravko Tolimir me dobro poznavao. Skupa smo završili Vojnu akademiju i jednogodišnju Školu bezbjednosti u Pančevu. Gveru sam poznavao iz Visoke vojno-političke škole u Beogradu, gdje je on bio nastavnik. U normalna vremena za Tolimira sam mislio da je normalan čovjek. U početku je sa mnom pregovarao Milan Gvero, ali je ubrzo inicijativu preuzeo Tolimir. Gvero se prema meni ponašao s respektom, ako je to, s obzirom na našu suprotstavljenost, uopće bilo moguće. Tolimir mi se obraćao onako kako me zvao i prije rata Fićo, što mi je smetalo, ali je i razbijalo olovnu atmosferu intoniranu Mladićevom galamom, prijetnjama i ultimatumima.

U početku moji pokušaji da preuzmem inicijativu nisu olahko prolazili. Nakon prvog sata pregovora, ipak sam unekoliko uspio. Počeli su slušati dok im ja govorim. Nisu me prekidali. U tom zanosu, ja sam se sjetio da bi bilo dobro da im predložim da odmah oblikujemo tekst sporazuma. Da ja diktiram rečenicu, ako se oni s njome slažu, da istu naš i njihov prevodilac prevedu na engleski i da se na engleskom jeziku otkuca daktilografskom mašinom koja se tu nalazila zajedno sa službenikom UNPROFOR-a, koji istu opslužuje. Čudno, ali složili su se. Ja sam se dovijao kako da tekstom sporazuma osiguram spašavanje ranjenika i bolesnika, da ne predamo oružje, da na područje Srebrenice uvedemo Kanadski bataljon i da naša vojska ostane oko Srebrenice. Sinula mi je ideja o mogućnosti kako da to postignem. Uvjet je bio da se s mojom idejom složi Sefer i da u realizaciji moje zamisli Gveri i Tolimiru bar malo posustane koncentracija. Sefer je čekao u sobi za pauze. Zatražio sam pauzu, otišao do Sefera i ispričao mu utiske iz razgovora u proteklih sat vremena. Objasnio sam mu da četnici, kad govore o demilitarizaciji, podrazumijevaju demilitarizaciju grada Srebrenice i cijelog prostora oko Srebrenice, te da mogu pokušati da prilikom diktiranja sadržaja sporazuma u jednoj rečenici izdiktiram da se “demilitarizira grad Srebrenica”, ali da nakon njene demilitarizacije u “gradu” neće ostati oružje, municija, eksploziv ili bilo koja naoružana osoba, osim snaga UNPROFOR-a.

Cijenio sam da postoji vjerovatnoća da bi ovakvu rečenicu oni mogli shvatiti kao naše veliko popuštanje. Smatrao sam da bi time postigli naše ciljeve, a da Mladić ne bi postigao ono što je zahtijevao, jer bi naša vojska ostala oko Srebrenice. Također, smatrao sam da bi četnici, ako nisu dovoljno pažljivi, smatrali da je to, upravo, što smo mi do tada uporno odbijali, a oni tražili, jer bi oni mislili da je ovom rečenicom omogućena demilitarizacija cijelog okruženog područja, a da bi mi tom rečenicom u tekstu sporazuma, odnosno riječju “grad” u tom tekstu, osigurali da se sadržaj demilitarizacije odnosi samo na uže gradsko područje, odakle bi vojnike uklonili, a eventualno predali poneku staru pušku, što bi UNPROFOR uništio, onako kako je tražio Ratko Mladić. Kad sam ovo ispričao Seferu, on je rekao da pokušam, ali da on sumnja da će Gveri i Tolimiru popustiti pažnja, te da na kraju sve podliježe Mladićevoj kontroli, koji će pročitati pripremljeni tekst. Zaključivao je da, ako popusti pažnja Gveri i Tolimiru, neće Mladiću, što su bile logične sumnje, ali u pokušaju nismo imali šta izgubiti. Zatim sam nestrpljivo čekao da nastavimo pregovore i da pokušam realizirati svoju zamisao. Gospođu Amiru Kapetanović sam pripremio da prilikom prevođenja mora biti sigurna da u tekstu na engleskom piše da – nakon demilitarizacije Srebrenice u “gradu” neće biti oružja i naoružanih osoba.

U nastavku pregovora 17/18. 4. 1993. godine ja sam realizirao svoju zamisao. Imali smo tekst Sporazuma koji su usaglasile radne grupe. U prvim ponoćnim satima Sefer i Mladić potpisali su Sporazum u tekstu koji nije mijenjan u odnosu na sadržaj koji sam rečenicu po rečenicu diktirao i koji su usaglasile radne grupe. Glavna je bila tačka 4 Sporazuma, u kojoj je onako kako sam ja diktirao navedeno: “Demilitarizacija Srebrenice će se izvršiti u roku od 72 sata nakon dolaska jedinice UNPROFOR-a u Srebrenicu (11.00 sati, 18. 4. 1993. godine). (...) Sve oružje, municija, mine, eksploziv i borbene zalihe (osim medicinskih) u Srebrenici bit će dato UNPROFOR-u, pod nadzorom tri oficira svake strane i s kontrolom koju će vršiti UNPROFOR. U gradu (podvukao F. M.) neće ostati nijedna naoružana osoba ili jedinica osim UNPROFOR-a, koji će ostati u gradu kada se proces demilitarizacije završi...”

Sporazumom koji je odmah stupio na snagu ozvaničeno je da će od 4.59 sati 18. 4. 1993. godine uslijediti “prekid vatre” i “zamrzavanje svih borbenih aktivnosti”. Omogućeno je da Kanadski bataljon UNPROFOR zaustavljen u Cerskoj uđe u Srebrenicu do 11.00 sati 18. 4. 1993. godine. Od 12.00 sati 18. 4. 1993. godine otvoren je “zračni koridor” između Tuzle i Srebrenice preko Zvornika “radi evakuacije ozbiljno ranjenih i bolesnih”, što će trajati sve dok se ne evakuiraju svi ranjeni i bolesni. Regulirano je da helikopteri lete od Tuzle prema Zvorniku, gdje će se spustiti radi kontrole, jer su se četnici bojali da ćemo helikoptere iskoristiti za dopremu vojnog materijala na područje Srebrenice. Sporazumom je ustanovljena radna grupa koja će na terenu odlučivati o detaljima provedbe sporazuma. U prvim ponoćnim satima 18. 4. 1993. godine na Sarajevskom aerodromu Sporazum su potpisali Sefer Halilović, general Ratko Mladić i general Lars-Eric Wahlgren. U vrijeme rješavanja ovih problema u Armiji RBiH još uvijek nije bilo činova. Tada se podrazumijevalo da bi Sefer trebao biti general, pa je uz njegovo ime i prezime na kraju teksta Sporazuma, gdje su bila imena potpisnika, napisano da je i on general.

Demilitarizirana zona grada Srebrenice obuhvatala je urbani dio i užu okolinu do horizonta na prvim okolnim brdima, odnosno do mjesta na njima s kojih se ima optička vidljivost na cijeli grad. Demilitarizirana zona je određena tako da se sa svake tačke na njenoj granici vidi grad Srebrenica, ali da se ni s jedne tačke izvan te granice ne može otvarati direktna vatra na Srebrenicu. Na samom ulazu u grad i na prvim brdima oko Srebrenice, s kojih se imala optička vidljivost na cijeli grad, UNPROFOR je trebao postaviti kontrolne punktove. Sve vojne osobe morale su napustiti demilitariziranu zonu. Nikakva nepokretna vojna imovina nije se trebala čuvati u toj zoni. Nikakve nepokretne instalacije u demilitariziranoj zoni nisu se mogle koristiti za akte neprijateljstva. Vlasti u gradu imale su obavezu da ne učestvuju u sukobima. U toj zoni je trebala prestati svaka aktivnost vezana za vojne napore. Artiljerija na četničkoj strani trebala se povući od demilitarizirane zone na udaljenost krajnjeg dometa, povećanog za 1.000 metara. Zahtijevali smo posmatrače na lokacijama rasporeda četničke artiljerije i raketa. Prvi konkretni koraci demilitarizacije Srebrenice trebali su biti predaja oružja, municije, mina, eksploziva i drugih borbenih zaliha, osim lijekova. Objekti vodosnabdijevanja su obuhvaćeni zaštitom, prema režimu koji je određen za demilitariziranu zonu grada Srebrenice.

U Srebrenicu je trebalo javiti da se iz grada ukloni vojska; da u gradu ne smije biti oružja, jer, u protivnom, isto mora biti predato UNPROFOR-u radi uništenja; da se, prema Sporazumu, evakuiraju ranjenici i da se maksimalno učvrsti odbrana na dostignutim linijama. Precizno, u kojem sadržaju je Sefer prenio naredbu, nije mi poznato.

Nakon 72 sata pregovarački timovi su se ponovo sastali na Sarajevskom aerodromu. Došli su svi članovi četničkog tima. Mladić je galamio. Govorio je da su muslimani lažovi, da su i ovog puta Srbi pokazali kako su od riječi, jer su ispunili sve što su Sporazumom preuzeli kao obavezu. Mi nismo htjeli diskutirati s Mladićem. Čekali smo da zvanično otpočne sastanak pod rukovodstvom generala Moriona, koji je, otvarajući sastanak, ocijenio da su strane realizirale Sporazum, da u gradu Srebrenici nema vojske i da su svi ljudi koji se nalaze u Srebrenici samo civili. Mladić se suprotstavio, rekavši da muslimani nisu ništa uradili što su Sporazumom bili obavezni, dodajući da su “predali samo nekoliko starih puščetina, a vojsku ostavili i dalje naoružanu”. Morion je sugerirao Mladiću da pročita odredbu sporazuma po kojoj se demilitarizira “grad” Srebrenica. Stekao sam utisak da je Mladić tek tada shvatio da su se prevarili i da pri potpisivanju Sporazuma nisu bili dovoljno pažljivi.

SADRŽAJ SPORAZUMA O DEMILITARIZACIJI SREBRENICE I ŽEPE 8. 5. 1993. GODINE

Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice, potpisan 18. 4. 1993. godine, nije bio dovoljan. Njime nije tretirana Žepa. Mi smo postigli naše osnovne ciljeve oko uvođenja Kanadskog bataljona na područje Srebrenice, evakuirali smo ranjenike i bolesnike, očuvali smo naše jedinice i izbjegli Mladićeve ultimatume za predaju oružja. Međutim, stanje na terenu se i dalje kompliciralo. Srebrenica i Žepa su, prema Rezoluciji 824 Savjeta bezbjednosti UN, bile u statusu “sigurnosnih zona”. Četnička artiljerija bila je nadomak tih područja, a trebalo je istu povući na odstojanja s kojih, prema svom dometu, neće moći ugrožavati “sigurnosne zone” Srebrenice i Žepe. U cilju reguliranja tih pitanja, na Sarajevskom aerodromu smo početkom maja nastavili pregovore.

Nakon nekoliko dana pregovora, u kojima je posredovao general Morion, konačno, 8 .5. 1993. godine potpisan je Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice  Žepe.

Sporazum je reafirmirao Rezoluciju 824 Savjeta bezbjednosti, kojom se Žepa i Srebrenica i njihova okolina proglašavaju “sigurnosnim zonama” na kojima se “ne trebaju poduzimati oružani napadi ili bilo kakve druge neprijateljske akcije”. Sporazumom je “potvrđeno” da će strane u sukobu primjenjivati odredbe Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine, što se odnosi na zaštitu žrtava međunarodnih oružanih sukoba.

Posebno je važno što je u preambuli tog Sporazuma istaknuto da se, prema ranijem Sporazumu od 18. 4. 1993. godine, “reafirmira demilitarizacija grada (podvukao F. M.) Srebrenice”, te da se na tim osnovama trebaju poštovati i realizirati sljedeće odredbe: da će UNPROFOR na terenu odrediti i obilježiti precizne granice demilitarizirane zone; da će se iz demilitarizirane zone povući svaka “vojna ili paravojna jedinica”; da će se UNPROFOR-u predati naoružanje, municija, eksploziv i druge borbene zalihe; da će UNPROFOR kontrolirati demilitarizirane zone Srebrenice i Žepe; da će se omogućiti održavanje objekata od značaja za preživljavanje stanovništva, posebno objekata za vodosnabdijevanje; da će se garantirati evakuacija ranjenika i bolesnika u bolnice prema njihovoj želji; da će obje strane UNPROFOR-u dati podatke o minskim poljima; te da će se oko Žepe i Srebrenice povući artiljerijsko naoružanje na udaljenje izvan krajnjeg dometa, na pozicije s kojih neće predstavljati prijetnju za demilitarizirane zone.  Nastavit će se  stav.ba