«Koliko je izgrađeno novih džamija tamo gdje nikad nije postojala džamija niti bila srušena?»

Ovo je najčešće, često i jedino pitanje koje nam redovno postavljaju domaći i strani novinari posljednjih sedam-osam godina. Ponovo je to jedna zlonamjerna, medijska podvala na koju mi odgovaramo protupitanjem: «A zašto ne pitate prvo koliko je džamija srušeno, ko ih je i zašto srušio i koliko smo uspjeli obnoviti. Zašto počinjete priču sa repa, okrećući sve naglavačke?» Većina drilovanih i usmjerenih novinara tada se zbuni i ušeprtlja, muca kako su o tome pisali, a ne znaju kad i ko itd. Smisao ove podvale, rođene u nekom zaista poganom islamofobičnom mozgu, je taj da se kaže da su se «fundamentalisti» ili «islamski ekstremisti» pomamili, ofursatili pa ništa drugo i ne rade nego «sade» širom Bosne nove džamije, inat džamije, kako bi iritirali Srbe i Hrvate. I ma koliko neka podvala bila glupa i providna, ako je protiv džamija i vjernika, ona se prihvata i dalje raznosi trujući ambijent koji je i inače nabrifovan na sve antiislamsko. Pa evo, kako smo u četiri prethodna feljtona već obradili problem logičnim redoslijedom, došli smo i do tih famoznih novih džamija na mjestima gdje ih nikad nije bilo. Zašto se one podižu?

Staljinistički antiurbanizam:   Od odlaska turske uprave iz Bosne, a to znači najmanje 120 godina, u Bosni se ne grade nove džamije. Stare propadaju zbog pljačke vakufa koji su ih izdržavali, neke se ruše u miru, a mnoge u ratovima. Ali, novih nema. Sve države i paradržave u ovom dugom periodu ponašale su se kao prave okupatorske države: Austrougarska, Kraljevina Jugoslavija, NDH, komunistička Jugoslavija i paradržavice RS i Herceg-Bosna. Rušile su džamije i uništavale njihovu ekonomsku podlogu. U doba komunističke Jugoslavije gradili su se čitavi novi gradovi, industrijska i prigradska naselja sa hiljadama stanova i desetinama pa i stotinama hiljada stanovnika, ali bez vjerskih objekata. Direktiva je bila da je KPJ, po naredbi Staljina, ukinula vjeru pa da su nova naselja za bezbožnike, dakle za ljude kojima ne trebaju ni vjerski objekti. Urbanisti i arhitekti, koji su uvijek bili poslušnici vlasti, striktno su provodili ove direktive i gradili velika nehumana naselja širom Bosne. Grad bez ijednog vjerskog objekta je nakaza od grada, antigrad, staljinistički grad, sramota te vlasti i države koja ga je nametnula. Zašto kažemo «staljinistički grad»?

Zato što rigidni antivjerski stav nije potekao ni od Marksa, ni Engelsa, ni od Lenjina, mada su bili ateisti, nego od Staljina. Ovaj suludi, zloćudni, zločinački neostvareni majčin bogoslov patološki je mrzio vjere i vjernike. Time je zarazio Sovjetski savez, a time i komunističku Jugoslaviju. Kad je Tito prekinuo sa Staljinom, na svu sreću, sve staljinističko bilo je anatemisano i odbačeno. Sve osim tog rigidnog, suludog bezbožništva. Samo je taj užas preživio INFORMBIRO u Jugoslaviji i traje sve do danas. Nije ovdje prilika za detaljne analize, ali duboko sam uvjeren da je antiislamska histerija jedan od ključnih razloga propasti SSSR-a kao i komunističke Jugoslavije. Razmislite bolje o tome i sami morate doći do takvog zaključka. U SSSR-u je oko 30% od ukupnog stanovništva bilo muslimansko, a oni su prehranjivali boljševike, na čemu im je i Lenjin u više navrata izražavao zahvalnost. Hranili bi i dalje muslimani ove lezihljeboviće i čuvali SSSR samo da nisu bili i na tako divljem udaru bezbožnika. Povucite sami i paralelu sa Jugoslavijom.

Uglavnom, ono što je van svake sumnje jeste to da smo oslobođenje, nakon agresije 1992. – 1995. godina, dočekali sa ogromnim ledenim, sivim, nehumanim novim naseljima bez ijedne džamije. Stotine hiljada vjernika, najboljeg i najplemenitijeg dijela svakog naroda, bili su osuđeni živjeti u takvim gradovima-kazamatima i kriomice klanjati u zamračenim stanovima. Po svim ljudskim zakonima to se moralo popravljati. To pranje sramote sa bezbožničkog obraza komunista rade muslimani vjernici nakon oslobođenja 1995. godine. I umjesto da nam zahvale što ispravljamo njihove greške, opet perfidni ataci sa svih strana.

Moćna birokratija:  Samo onaj ko je profesionalac i koji se stvarno bavio ovim poslom popravki komunističkog urbanizma, samo on zna koliko je to užasno težak i delikatan posao. Radi se o tome da su ta nehumana naselja već kompletirana, oformljena, sasvim izgrađena, tako nakaradno, ipak prema nekoj urbanističko-planskoj dokumentaciji. A ono što premalo ljudi zna jeste činjenica da se ta dokumentacija donosi istom procedurom, uz javne rasprave i sve ostalo, kao i zakoni. Zato to i nisu obični projekti, kao projekti zgrada, nego imaju snagu zakona i tako se moraju i mijenjati.

A to je skoro Sizifov posao. Objektivno je vrlo teško interpolirati jedan vjerski objekat, male mase, među mamutske kolose od betona a da ga taj ambijent ne «proguta». Zato smo insistirali da se poštuju procedure izmjene regulacionih planova koje će uraditi profesionalci. Neupućene džematlije, već previše ogorčene zbog višedecenijskih bezuspješnih pokušaja da dobiju džamiju u svom naselju, bili su razočarani i ogorčeni. Ipak, uspjeli smo spriječiti nekontrolisanu, bespravnu gradnju. Išlo se po procedurama koje su trajale najmanje dvije godine, a u velikom broju slučajeva i pet i deset. Pa i više godina. Bilo je to dugo mrcvarenje u paukovoj mreži birokratije i skrivenog negativističkog odnosa prema džamiji. Moram reći da sam ja radio projekte i izvodio objekte u nekoliko država izvan Jugoslavije. U Alžiru sam, naprimjer, radio u jednom urbanističko-arhitektonskom timu koji je bio prava «legija stranaca»iz desetak država. Uistinu, nigdje nisam naišao na tako rigidno birokratizovane procedure izmjene urbanističke dokumentacije kao u Jugoslaviji. To se sve prenijelo i u postdejtonsku Bosnu i to u još rigidnijem obliku ako se izmjena vrši zbog džamije. Da navedemo nekoliko žalosnih primjera.

Slučaj Sarajevo:  Za gradske općine Sarajeva urađen je jedan planski dokument u Zavodu za prostorno planiranje Kantona Sarajevo. Bio je to zaista sjajno i visokoprofesionalno urađen dokument o rasporedu budućih džamija i islamskih centara na teritoriji grada. Uzeti su u obzir svi važni pokazatelji: broj stanovnika, broj muslimana, broj vjerovatnih vjernika, broj vjerovatne djece polaznika mektepske nastave. Urađeni su i tipski projektni programi za razne veličine objekata, od malih lokalnih džamija veličine 100 metara kvadratnih do velikih islamskih centara od 750 metara kvadratnih do 5.000 metara kvadratnih. Zatim je izvršen raspored tih objekata na raspoložive lokacije. Problemi su počeli kad je trebalo detaljnije odrediti lokacije izmjenom regulacionih planova ili izradom urbanističkih projekata za komplikovanije lokacije. Tada smo vidjeli koliko je duboko, u samu srž kostiju, usađena kod jednih averzija prema džamiji, a kod drugih strah od džamije. Za svaku lokaciju vođena je duga i mučna borba koja je uvijek trajala niz godina.

Posebno je sramotan slučaj džamije Grbavica I. To je, kako je poznato, naselje sa velikim procentom oficira bivše JNA. Otišli su na brda, rušili grad koji im je dao sve, ubijali njegove stanovnike, demolirali stanove pri reintegraciji, otišli i odnijeli sve što se moglo ukrasti i onda se opet svijetla obraza vratili na «vekovna ognjišta». Kad se saznalo da se tu gradi džamija i da imamo i donatora Hašemitsku humanitarnu organizaciju iz Jordana, digla se kuka i motika. Pišu se bijesne peticije u njima naklonjenim medijima, vodi se haranga, ulica urbanizira grad i ne dozvoljava gradnju džamije. Naravno, nisu mogli spriječiti jer je sve provedeno po profesionalnim procedurama. Ali, ostao je gorak ukus. Kako se ti zločinci usuđuju iskeziti svojom mržnjom prema vjernicima koji su ih hranili, naoružavali, a koje oni nisu uspjeli sve pobiti. Vrlo je sličan slučaj i sa džamijom Grbavica II. Tamo smo imali i donatora, ali su nas gurnuli na najduži, najkomplikovaniji i najskuplji put, tražili su Urbanistički projekat a nisu prihvatili Izmjenu regulacionog plana, što nama neuporedivo više odgovara. Nakon sedam-osam godina konačno smo isplivali iz ove bare, a onda smo izgubili donatora. Taj plemeniti donator nije mogao shvatiti kako to da nismo u stanju isposlovati dozvolu za kraće vrijeme. Nije naprosto vjerovao na kakve poteškoće smo udarali. Onda se opet pokrenula medijska hajka, a nosioci su ljudi koji ne žele da slušaju ezane. Među njima nisu samo oficiri JNA nego i mnogi Bošnjaci. Na svu sreću, i našu i njihovu, izgradismo džamiju i sada će oni slušati ezane koji će oplemeniti njihove tvrde uši i srca puna mržnje. Svaka nova džamija u Sarajevu bila je jedan mali rat, utoliko teži i bolniji jer se vodio protiv zaluđenih Bošnjaka. Ujedno, svaki dio novog grada sa izgradnjom džamije dobio je ljepše i plemenitije lice. Džamije gase staljinistički urbanistički mrak. Svaki pravi grad na svijetu ima vjerske objekte koji ga ukrašavaju ma kakvi oni bili. Zašto bi bosanski gradovi bili sramotni izuzeci?

Slučaj Kalibunar – Travnik:  Kalibunar je novo prigradsko naselje Travnika. U blizini je započeta gradnja katoličke crkve prije agresije i radovi će se nastaviti. Ali, džamije nema. Džematlije zato odluče da tu izgrade islamski centar. Nekoliko godina je potrošeno da se sve procedure ispoštuju u potpunosti i položen je kamen temeljac. Tada se pojavio osuđeni a sada već odbjegli kriminalac Ante Jelavić sa svojom svitom, tražio obustavljanje radova, pozivao međunarodne mirovne snage i OHR. Nije uspio, naravno. Ali, za dobijanje potpune slike ovog beščašća moramo reći da su za gradnju započete katoličke crkve, odmah tu u blizini, u doba komunizma, dobrovoljne priloge davali muslimani, možda i više nego katolici. A ova hulja Anteša ovako im uzvraća, poganeći odnose između dva naroda u budućnosti.

Slučaj Konjic:  Stari, lijepi Konjic također nema novu džamiju u novom dijelu grada. Pronađena je jedna lokacija, odmah pored mosta, koja je daleko od idealne, ali je jedina moguća. Obaviješteni smo da je na Općinskom vijeću neka žena pametovala kako «tu nije mjesto za džamiju», a svi ostali šutjeli. Uradili smo projekat islamskog centra uz veliku brigu da «izroni» između velikih novih objekata i uz preporuku općinskim službama da ne dozvole izgradnju višekatnica u neposrednoj blizini džamijske lokacije. Počela je brzo gradnja upravo tih visokih objekata koji su ogradili lokaciju buduće džamije i sa one jedine strane sa koje bi se mogla vidjeti. Zatim su pokrenuli raspravu u vezi s projektom, odbacili urađeni projekat, raspisali konkurs i sad, po našoj praksi, predstoji gužva oko projekta. Najbolji metod, ako želite onemogućiti gradnju džamije, jeste da pokrenete, »stručnu raspravu« o projektu među nekompetentnima. Tada će nastati gužva, svađa, Bošnjaci će se dohvatiti za vratove i od džamije neće biti ništa. Čini mi se da su mnogi opstrukcionisti shvatili taj patent. Znamo za slučajeve gdje je rađeno po tri, pet pa i osam projekata za istu džamiju uz opću svađu i prepucavanje. To je savršen način koji garantuje da ni Konjic nikad neće dobiti čaršijsku novu džamiju.

A šta rade u Republici Srpskoj?  Dok mi provodimo maratonske procedure izmjena urbanističke planske dokumentacije, Dodik «sadi» nove crkve, tamo gdje ih nikad nije bilo, po kratkom postupku. Niko ne smije ni da pisne ni kad su te lokacije avlija Fate Orlović, ni masovna grobnica, ni temelji srušenih džamija, ni vakufska imovina, ni privatne parcele protjeranih Bošnjaka. On čak gradi crkve u naseljima u kojima Srba nije bilo, nema ih, niti će ih biti, jer su to bošnjačka naselja. Kabadahijska strahovlada provodi se pred očima međunarodne zajednice i visokih predstavnika. Možda je ipak najsramnije to da niko od pravoslavnih sveštenika ne kaže siledžiji iz Laktaša da crkva izgrađena na temeljima srušene džamije ili na kostima pobijenih Bošnjaka ne može biti vjerski objekat. To je «anticrkva», to je negacija crkve, to je sramota za cijelu Pravoslavnu crkvu. Neoprostivo je da tako kukavički šute. A da Dodik zna za prave procedure izmjena regulacionih planova, pokazuje njegova užasna aktivnost na legalizaciji, putem urbanističko-planske dokumentacije, rušenja starih džamija, otimanja vakufske imovine, legalizacije gradnje svjetovnih objekata na otetim vakufskim parcelama. Tako on ograđuje Ferhadiju u Banjoj Luci pravim «kineskim zidom» višekatnica, legalizira motel koji je na vakufskoj zemlji uz džamiju izgradio u Bratuncu pop i raspop, zatvara među nebodere i sedmokatnice centralnu džamiju u Prijedoru i tako dalje, u beskraj. Ne vjerujemo da bi se međunarodni faktori, a posebno OHR i visoki predstavnici, usudili oglušiti i glumiti slijepce na ovakvo divljaštvo da bošnjački političari smiju bar blago zucnuti o ovome. Oni mudro šute, da bi bili «kooperativni», a sve se prelama preko leđa Bošnjaka i njihovih džamija. Upitaju li se bošnjačke vođe dokle će još moći izdržati njihov nesretni narod ovakve pljačke i siromašenja. Ima jedna arapska poslovica koja kaže: «Kamila nosi silan teret, a onda, dodate samo još jedan kilogram i ona se stropošta i ugine». Ova pretovarena kamila je bošnjački narod. Koliko još može da izdrži? I ovo izgleda previše pa je prosto nevjerovatno da već nije pala. A i naši i njihovi tovare li, tovare. Dokle? I na koga će onda tovariti kad ova kamila padne? Da li razmišljaju bar o tome?

Antre Slučaj Olovo:  Olovo je jedna od rijetkih starijih bosanskih čaršija koja nema čaršijsku džamiju. Pokrenuta je aktivnost, ali se naišlo na nepojmljive teškoće. Tadašnji načelnik Općine, kadar Stranke za BiH, kao građevinac, počeo se uplitati u odabir lokacije. Ustvari, bila je jedna idealna lokacija u centru, prosto Božijom voljom nepotrošena do tada. Ali, načelnik je uporno nudio nebulozne lokacije i «čuvao» ovu jedinu koja je odgovarajuća. Nudio je lokaciju na strmoglavoj padini, ali koja je već bila «privedena konačnoj namjeni» jer je tu već bilo partizansko groblje. Druga nuđena lokacija je bukvalno u školskom dvorištu, dakle na zemljištu koje je, također, privedeno konačnoj namjeni, a dio parcele je imovinski sporan jer jedna srpska porodica vodi spor oko toga. Konačno se pokazalo da je ova jedina moguća lokacija «čuvana» za poslovni centar. Poznajući naše vođe, vjerovatno su već bili međusobno raspodijelili te lokale. Zato je bio tako tvrdokoran otpor da se ta jedina odgovarajuća lokacija dodijeli za džamiju. S obzirom da kontaši ne popuštaju i da ih je neoprostivo mnogo, sumnjam da će Olovo ikada dobiti centralnu džamiju, što bi morala imati svaka bosanska čaršija. Piše: Kemal Zukić saff.ba