Uvijek će doći ovamo kad ga obuzme neka čamotinja, sigurno će se uvijek vedro osmjehnuti kad pročita prijateljsko pitanje na kamenu česme.

Razgaliće ga vječno živa duša tog davno umrlog čovjeka što prijateljski susreće sve ljude, i dobre i zle, i želi im sreću.Eto, jednom čovjeku podižu spomenik. On nije uzalud živio, nije prošao kroz život nezapažen, kao milioni drugih. Njegov lik u kamenu ili bronzi, ili spomen na njega, ostaće dugo da živi u narodu. I kad pomru oni koji su ga poznavali, kad im se zatre svaki trag, njegovo ime će ponosno dočekivati svaki novi dan, nečije mlade oči će oživljavati uspomene na njega, i sve tako, do u vječnost. Stariće ljudi i nestajati generacije, jedna po jedna, a on će stajati na svome postamentu uvijek isti, vječno mlad, i svake godine na današnji dan dočekivaće uvijek nove poklonike koji će doći da pomenu čovjeka kojega nisu poznavali. Stvoriće se navika i tradicija, on će postati dio istorije, dio narodnog duha, nešto što ne umire. Postaće obilježje kraja, kao rijeka, kao dolina, kao brdo.

A on će umrijeti kao toliki drugi, kao većina, bez traga i spomena, pa će možda i njegovi unuci zaboraviti da je ikad živio. Neće ostati otisak njegovih stopa na drumovima kojima je prošao, umrijeće sjećanje na njega s ljudima koji će ostaviti ovaj svijet. Ništa nije učinio što bi bilo vrijedno da se pamti, nije ljude budio iz sna i dizao iz čame, nije ih vodio u juriše protiv mraka i protiv neprijatelja, nije stvorio nikakvo djelo kojim bi podstakao ljudski duh ili čovjekovu varku, ničim nije zaslužio da njegovo ime pređe granicu njegova vijeka.

Nestaće u proždrljivom vremenu, nezapažen, kao kad izgori šibica. Za njega ne postoje stoljeća, ni decenije, ni godine čak. Njegov spomen je bez trajanja, jer je on bez značaja.

Bože, kako je to čudno, sve će trajati, sve će biti isto u svijetu, i ovaj prašni drum, i ovaj suri kamen iznad puta, i ovaj divlji nar što raste usred kamena, kao i ova beskrajna pučina, trajnija od svega ljudskog, a od njega neće ostati ništa. Možda će postojati i neki drugi Ivan Marić, ali njega neće biti. Nestaće cio jedan svijet, cio jedan kosmos, jedno složeno sjećanje, jedan nerazmrsivi mehanizam želja, ljubavi, strahova, čežnji. Bio, i nema ga, a niko neće znati.

Da li mu je život davao priliku da se ma čime istakne i da ostavi ime potomstvu? Ni to ne zna. Učiteljski poziv je skroman, traži mnogo a vraća malo, a on ga je učinio još skromnijim, jer nikad ništa nije želio, niti je ikad pomislio da bi mogao išta drugo biti osim skroman mali čovjek. Možda je najsudbonosnije propustio šansu u ratu. I najgluplje. Kad se sjeti svega što se desilo uoči rata, osjeti kako mu krvni pritisak naglo skoči, a opet mora da se nasmije od muke. Ne zna, nije siguran, možda i ne bi otišao u partizane; kad cijelog života nije učinio ništa izuzetno, zašto bi baš tada, ali, ko zna? Možda bi učio djecu da pozdravljaju ustaškim pozdravom. Možda bi se potpuno upropastio. Ali da se nije desila ona glupost i nesreća, može biti da bi otišao i u partizane. Pa da, otišao bi sigurno. I odmah bi učinio neko junačko djelo, zaustavio bi bataljon Nijemaca mitraljezom ukopanim na vehu brežuljka što dominira dolinom. Fašisti ga tuku bacačima i topovima, ali se on samo smije i ne odstupa, sve dok ešalon ranjenika nije spasen. I vrhovni štab sa vrhovnim komandantom. On je teško ranjen, i umire opkoljen zahvalnim pogledima. Ovdje, na ovom ćuviku, podići će se spomenik tvome junačkom djelu, kažu. A on nikad nije mogao da smisli svoje prave posljednje riječi. Ili zamišlja kako sam rješava odsudnu bitku u jednoj ofanzivi. „Naprijed, drugovi!“ viče mašući šmajserom. „Istorija nas gleda!“ Gine, ali vidi kako borci probijaju neprijateljske položaje, i komandant skida svoj ordeni stavlja mu na junačke grudi. I ma koliko puta poginuo, vidi sebe kako, kao oslobodilac, okićen ordenjem, jašući na bijelom konju, ulazi u varoš gdje je služio kao učitelj...

Sudbina mu nije dala da se ičim istakne. A možda su njegove mogućnosti takve, skromne, možda je određen da život provede nezapažen i sitan, kao bubica.

Mada se s time teško pomiriti. Cijelog života je sanjao o nečemu višem, a prilika mu se nikad nije pružila. Ako mu sudbina nije dala mogućnosti, zašto mu je dala želju? Strašno je proživjeti vijek kao anoniman i potpuno nezapažen čovjek; nikakva odjeka od tebe nema, jednak si kamenu ili bačenoj grani kraj puta. Niko te zapamtiti neće. Jer već za tvoga života pitaju: ko je taj Ivan Marić? Šta je učinio? A, to je onaj što su ga zbog vojničkih čakšira odveli u zarobljeništvo.

Nije pravo da tako beznadno umre glas o meni i da se zatre sjećanje, kao na kokoš. Ali, šta bi trebalo učiniti da ne bude tako? Bože, kad si mi dao tu misao, daj mi i rješenje!

Seljanke su zastale na česmi ukraj puta, pile vodu, umivale se, kvasile uzavrele žile na rukama, a onda krenule dalje.

Prišao je i on, i prije nego što je poturio ruke pod mlaz vode iz lule, primijetio je i zastao, prijatno iznenađen, kao da je udahnuo mnogo čistog vazduha: u bijelom, ravnom istesanom kamenu bile su krupnim slovima ispisane samo dvije riječi, uklesane iznad lule:

KAKO SI?

Ozarilo ga je to dobrodušno pitanje. Kao da je sreo prijatelja ili dragog čovjeka koji mu postavlja obično ljudsko pitanje. Kako si? Jesi li umoran? Je li ti teško u životu? Predahni, odmori se, osvježi se ovom vodom, za tebe sam je uhvatio, biće ti lakše. Misli na mene, kao što ja mislim na tebe.

A Ivan je odgovarao, nesvjesno, sigurno kao i većina ljudi koji tuda naiđu:
Dobro sam, kako si ti? Hvala ti što me pitaš. Baš mi je drago što smo se sreli. Bilo mi je možda i teško, više nije, bodriji sam i veseliji poslije razgovora s tobom. I da znaš, divno je to što neprestano stojiš na tom mjestu, nesmiješeno sačekuješ ljude, razgovaraš s njima i olakšavaš im životne teškoće, skidaš im makar dio jada sa srca. Kako si se toga sjetio, čovječe božji!

Dugo je ostao kraj te česme i njenog ljudskog pitanja i pozdrava, zamišljajući divnu dušu tog čovjeka što se u vječnost brine i ljudima koji će proći ovim drumom.

KAKO SI? DOBRO SAM, HVALA.

Odavno ga ništa nije tako ozarilo i odobrovoljilo kao te dvije jednostavne riječi s kojima se dobri ljudi susreću. A možda više i nema tog čovjeka što je to smislio i ispisao, možda je odavno mrtav. (Sigurno je mrtav: patina se odavno uhvatila po kamenu.) Ali njegova dobra misao živi, i spomen na njega ne umire.

Hvala ti, dobri čovječe! – vikao mu je u neko daleko vrijeme, siguran da znao o njemu mnogo više nego o najpoznatijim ljudima.

Produžio je put u drugo selo, mada mu se više nije išlo, neodoljivo ga je privlačila kamena česma s dozivom i pozdravom, slušao je govore i gledao bistu zaslužnog nepoznatog čovjeka, govoreći mu u mislima: KAKO SI? Ali odgovora nije bilo. Razgovor je zbog nečega bio nemoguć.

Brzo se vratio sa svečanosti i opet se dugo zadržao kod česme. Sunce se ispelo na vrh neba i pržilo žestoko, a on se već izdaleka redovao poznatom susretu, unaprijed se smiješeći i unaprijed odgovarajući: Dobro sam. Kako si ti?

Uvijek će doći ovamo kad ga obuzme neka čamotinja, sigurno će se uvijek vedro osmjehnuti kad pročita prijateljsko pitanje na kamenu česme. Razgaliće ga vječno živa duša tog davno umrlog čovjeka što prijateljski susreće sve ljude, i dobre i zle, i želi im sreću.

Nikad nije izmislio ljepši i jednostavniji pomen svome ljudskom srcu i želji da svima ljudima bude dobro.

Napio se vode, mokrim rukama protrljao vratne žile, rukom dodirnuo natpis, nasmiješio se nekom živom i prisutnom „Budi dobro dok se ne vratim“, rekao mu je.

I otišao s mislima okrenutim tom živom prisustvu plemenitosti i dugog sjećanja.

Ispričao je ženi to što mu se desilo, jer je primijetila da je rastresen, i na nju prenio dio oduševljenja.

- Zamisli, ženo, smrt ne mora da bude kraj. Spomen može da traje dugo. Moramo smisliti nešto što će nas nadživjeti.

- Za to treba i novaca.

- Štedjećemo.

- Dobro, slažem se – pristala je žena

- Smislićemo nešto zajedno.

- Ja sam već smislila.

- Da čujem!

- Sve što uštedimo, daćemo crkvi da nam se služi misa za dušu.

Odmahnuo je rukom, razočaran.

- Ne to, ženo! Ne za mračne crkvene zidine! Već za život, za ljude. Smisliću ja nešto.

I smislio je. Ispod šume je bila bara gdje su koze za vrijeme velikih vrućina lizale prljavu vodu. Sigurno je izvor u blizini, treba ga iskopati, sagraditi česmu i na kamenu napisati riječi svoje volje upućene cijelom svijetu.

Već vidi: česma od bijelog kamena stoji ispod borove šume (skladno bijelo na širokoj zelenoj pozadini), malo na brdu, sa prekrasnim pogledom na more. A na kamenoj ploči piše... Šta piše na kamenoj ploči? Sigurno bi i on izmislio samo dvije riječi: KAKO SI? To prvo pada čovjeku na um. Ali sad je nezgodno, jer bi ponavljao ono što je neko drugi već učinio. Ili bi ljudi mislili da je isti čovjek podigao dva studenca. Treba izmisliti nešto drugo.

Danima je mislio na taj natpis. Dok je sjedio na klupi pred kućom, dok je čamcem išao da postavlja ili da diže vrše, dok je odlazio u selo u kupovinu, uvijek je tražio tih nekoliko željenih riječi. Odlazio je i u duge šetnje, da mu niko ne bi smetao, jer je to bilo stvaranje kao i svako drugo. Odrekao se čak i sanjarenja, te velike slasti života, zbog kojeg je sebe posebno cijenio, smatrajući se višim prirodom, jer mu je i ono smetalo da se koncentriše na svoju osnovnu misao.

Ali što je više razmišlao, misao se sve brže vraćala na svoj podsticaj: KAKO SI? To mu je izgledalo i najbolje, i najljepše, i najkraće, i najplemenitije. KAKO SI?

Počeo je gotovo da se ljuti na tog nepoznatog čovjeka koji mu je ukrao misao, grdno ga oštetivši.

Ali sad nije bilo pomoći, trebalo je izmisliti nešto drugo. Bože, zar je tako teško izmisliti dvije-tri obične riječi? Zar je tako teško iskreno se obratiti ljudima?

Možda ovako: KAKO STE?

Ali to je isto kao ono NJEGOVO, samo je iskvareno, uopšteno.

KAKO ZDRAVLJE?

Ne, to liči na doktorsko pitanje. Kao da nekog pitaš da li je pokvario stomak. Prostački.
Pa dobro, šta bi on to rekao ljudima (svim ljudima, ili bar najboljim), i to u časovima kad je najbolje raspoložen? Začudo, odmah je počinjao da smišlja govor koji bi im održao. Ne to! Jednu riječ! Pozdrav, poruku, lijepu želju!
Uzalud. ONAJ je uzeo tu riječ.
Sjetio se ipak: ZDRAVO!
To je jednostavno, kratko, lijepo, ljudski. Obraćaš se nepoznatim ljudima običnim pozdravom, izlaziš im u susret otvorena srca. ZDRAVO! To je i: KAKO SI? To je i: JESI LI DOBRO? To je i: ŽELIM TI SREĆU!
Pa sad, možda je sve tako, ali KAKO SI? je bolje. Pogađa ravno i srce. Otvara dušu. Liči na pruženu prijateljsku ruku. Neposredno je, izravno. ZDRAVO je nekako suviše familijarno, napadno, možda i pomalo i mangupski, jer to nije svačiji pozdrav.
Ali zasad nije mogao da pronađe pogodniju riječ.

- ZDRAVO
- ZDRAVO

Nije loše. A možda će smisliti i nešto bolje.

I počeo je da štedi. Bez iskrene ženine pomoći i učešća išlo je to veoma sporo. Začudio se kako se sporo zida dinar na dinar, a kako se brzo osipa. A kad je već nešto sakupio što mu je moglo uliti nadu da će se njegov san u nekom doglednom vremenu ipak ostvariti, vidio je da žena ide u poderanim cipelama s iskrivljenim petama. Danima je okretao glavu, zanemarivao tu činjenicu, prelazio preko nje zaboravljajući je ili joj umanjujući zanačaj, ali su njegov um i srce znali za nju i osjećali su da nije pravedna.

- Kupi cipele! – rekao je ženi jednog dana kad je sakupio svu svoju moralnu hrabrost.

- A tvoj spomenik? – upitala je žena velikodušno

- Neka još pričeka!

Žena je kupila neophodne cipele, a on je nastavio da štedi za misao što ga je još uvijek opsjedala.

A onda je trebalo platiti popravak krova, jer je prva oktobarska kiša poplavila kuću; pa je trebalo kupiti drva za zimu; pa njemu cipele... Koze su i dalje pile prljavu vodu iz bare. A on je neprestano zidao Skadar na Bojani, ne dopuštajući da mu umre nada o vječnom spomenu.     Meša Selimović, Ostrvo, Budućnost, Beograd, Rijeka 1975, str. 107-121