Izgleda da je opravdanje – ako je Republika Srpska sa teretom genocida mogla dobiti svoju ustavno-pravnu potvrdu, zašto to ne bi mogla i Herceg Bosna. 

Herceg Bosna je živa, iako nema djelomično i posredno međunarodno priznanje. Postoji ne samo u glavama i srcima dijela hrvatskog naroda u Zapadnoj Hercegovini i Srednoj Bosni, nego i u praksi. Elektroprivreda Herceg Bosne, Pošta Herceg Bosne, Hercegbosanski kanton – iako je to ime neustavnim proglasio još davno Ustavni sud Federacije BiH, dvije škole pod jednim krovom izdanci su hercegbosanske ideje koji još žive u brojnim lokalnim sredinama gdje na tlu Bosne i Hercegovine većinski obitavaju Hrvati. To što se ove činjenice zanemaruju u dijelu javnosti koja sebe voli zvati probosanskom problem je upravo te javnosti.

Pobrojani elementi i još neki drugi danas čine osnovu borbe za nešto što kolokvijalno zovemo “treći entitet”. I potpuno je iluzorno od pristalica te ideje očekivati istovjetni odnos spram ideje bosanske države, nacije, društva. Da je bilo više upornosti i drskosti tadašnjih aktera političkog života Hrvata u Bosni i Hercegovini, da predsjednik svih Hrvata Franjo Tuđman nije imao neke druge kalkulacije i prioritete, iako mu ideja o pripajanju dijela terotorije Bosne i Hercegovine, prema brojnim svjedočenjima njegovih suvremenika, nije bila mrska, Herceg Bosna bi od paratvorevine danas imala zaoruženi pravno-teritorijalni oblik, vjerovatno i svoje entitetske institucije.

Za razliku od, također tada paratvorevine Republike Srpske, čiji su lideri istrajavali na njenom postojanju, vođstvo Herceg Bosne je, pod pritiskom zvaničnog Zagreba, od borbe za njeno priznanje odustalo. Potvrđeno je to u izjavama brojnih međunarodnih posrednika koji su prodefilirali ovim prostorima devedesetih godina. Tuđmanu je uoči samih dejtonskih pregovora bilo značajnije riješiti svoj problem s Miloševićem u Istočnoj Slavoniji, nego se kockati sa vrlo neizvjesnim i dalekim ciljem pripajanja dijela bh teritorije.

Samoorganizacija naroda

Posmatrajući u vrlo uskom kontekstu unutarnjih političkih dešavanja u Bosni i Hercegovini devedesetih godina mogla bi biti prihvaćena teza kako je do vojno-političkog organiziranja Hrvata u Zapadnoj Hercegovini, Posavini i dijelom u Srednoj Bosni došlo zbog nemoći legalnih vlasti napadnute Bosne i Hercegovine da zaštiti stanovništvo. Istina je da se tada, ne samo na tim prostorima, narod samoorganizirao u odbrambene formacije kako bi zaštitio svoje i živote svojih članova porodice. Povijesne su činjenice s kojima se ne da polemizirati da su upravno Hrvati na prostoru Zapadne Hercegovine i dubrovačkog zaleđa podnijeli težak teret sukoba sa pripadnicima Jugoslovenske vojske koja se tada samo tako službeno zvala, potpuno očišćena od nesrba od komandnih struktura do jedinica na terenu. S pravnog stanovišta, odluka o formiranju Hrvatske zajednice je ništavna, jer je Ustavni sud Republike Bosne i Hercegovine u julu 1992. pokrenuo postupak, a u septembru iste godine proglasio neustavnim sve odluke donesene na osnivačkoj skupštini. Prema tada važećem Ustavu samo je Republika preko svojih institucija mogla donijeti odluke o političko-teritorijalnoj organizaciji.

No, nastanak Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, pa potom i Hrvatske Republike Herceg Bosne nešto manje od dvije godine kasnije, mora se promatrati u regionalnom kontekstu. Mada će to rijetki danas priznati bila je to teritorija i ljudi na njoj koji su trebali tadašnoj Hrvatskoj vlasti da pojača svoje pregovaračke pozicije i ostvari svoje ciljeve. Onog trenutka kada je na diplomatskom terenu dobila ono što joj je trebalo, a to je zaokruživanje ustavno-pravne teritorije Republike Hrvatske, Herceg Bosna je nestala s radara političkog zanimanja Zagreba. To se i danas počesto događa sa “ustavnom brigom o Hrvatima u Bosni i Hercegovini”

Ne shvativši igru “većih igrača” rukovodstvo Herceg Bosne krenulo je u surovu realizaciju čišćenja teritorija, formiralo logore, planiralo i počinilo ratne zločine, sve se dodvoravajući vrhovnom poglavaru u Zagrebu očekujući ispunjenje obećanja o ostvarenju tisućljetnog sna o nezavisnoj hrvatskoj državi čijim će dijelom i oni biti. Činjenica da su zločini počinjeni i nad Hrvatima, ne umanjuje razmjere zločina počinjenih u ime neostvarivog cilja. Prevara je išla dotle, sad se o tome može nedvojbeno govoriti, da je u Vašingtonskom sporazumu bila predviđena svojevrsna konfederacija Federacije BiH i Republike Hrvatske. Naravno, do njenog formiranja nikada nije došlo, jer su američki pregovarači, a i tadašnji hrvatski predsjednik imali druge planove.

Teritorijalne pretenzije prema BiH

Tuđman i njegova tadašnja administracija imali su teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini i to su pokušali ostvariti preko Herceg Bosne. Izdašna pomoć u naoružanju i vojnim jedinicama koje su ratovale na tlu Bosne i Hercegovine to potvrđuju. Postoje presude međunarodnih sudova koje govore na je sukob na tlu BiH bio međunarodnog karaktera. Na kraju Okvirni sporazum za mir u BiH nisu potpisali lideri zavađenih plemena, nego predsjednici tri države koje su na tlu jedne od njih bile u ratnom sukovu. Kasniji razvoj događaja omeo je agresivne planove bosanskohercegovačkih susjeda.

Ostali su rezultati logora i zločina koje će godinama kasnije Međunarodni tribunal za ratne zločine u Hagu proglasiti udruženim zločinačkim poduhvatom (UZP) od “sredine januara 1993. s ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda… Ovaj UZP je kao zajednički zločinački cilj imao “dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva”. Članovi UZP bili su “Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. A potom u obrazloženju presude stoji da “iz svih činjeničnih i pravnih zaključaka koje je Vijeće izvelo, proizilazi da su se organi, strukture i ljudstvo HVO-a koristili radi ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja.”

Karl Bildt u svojoj knjizi “Misija mir” opisuje Tuđmana kao nekoga kome je “kolizija civilizacija stvar jasna sama po sebi, a separacija prirodno rješenje…. Tvrdio je da je cijeloj Europi učinio uslugu što je spriječio nastajanje muslimanske države na njenom tlu.” Na dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne 18. Novembra 1991. na njenom teritoriju bilo je gotovo 50 odsto stanovništva nehrvata. U svrhu stvaranja nacionalno čistih prostora Tuđman je ponudio rješenje – humano preseljenje kao način etničkog čišćenja prostora na koja je polagao pravo. Izbjeglicama, ali velikom broju protjeranih Hrvata iz Srednje Bosne ponuđeno je da se smjeste u naseljima od kojih su neka nosila ime “Šuškovo naselje” ili “Bobanovo selo”.

Niko nije odustao od svojih ciljeva

Razmišljanja osnivača Herceg Bosne potvrdio je nedavno Vladimir Šoljić, koji je u ratnim danima bio ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne. On je na obilježavanju jedne od godišnjica Herceg Bosne rekao da su “Hrvati pobjednici u ratu, stvorena je hrvatska država i prvi put su Hrvati na jednoj strani. Prvi put su Hrvati nakon dugih stoljeća ratovali za svoj interes, a ne za tuđi i možemo biti ponosni na vrijeme koje smo živjeli tada. Bošnjačka politika je kalkulirala i htjeli su dobiti državu na sukobu Hrvata i Srba. Međutim, Hrvati su na vrijeme shvatili da se trebaju braniti i to su vrlo uspješno učinili – rekao je Šoljić.

Kako u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini niko nije odustao od svojih proklamiranih ciljeva devedesetih godina, a niko nije iskreno prihvatio dejtonska rješenja tako i danas pokretači i simpatizeri Herceg Bosne i njenih tekovina čeznu za njenim oživljavanjem. Izgleda da je opravdanje – ako je Republika Srpska sa teretom genocida mogla dobiti svoju ustavno-pravnu potvrdu, zašto to ne bi mogla i Herceg Bosna. Propuštene prilike povijest rijetko ponavlja i tu ne pomaže naknadna pamet.

Bez jasne ograde i osude zločinaca i zločina postignutih pod okriljem Herceg Bosne nema vjerodostojnosti opredjeljenja ka europskim vrijednostima. To će drugima otvoriti put za iskreno sjećanje i pijetet prema žrtvama koje su pale za plemenite ciljeve obrane hrvatskog naroda od agresije početkom devedesetih godina. Između prvih i drugih ne može stajati znak jednakosti.


Piše: Benjamin Butković

(Vijesti.ba / Al Jazeera)