Piše : Nezir Halilović: Uzvišeni Allah nam u Svome Vječnom govoru-Kur'anu,

ističe primjer stanovnika jednog mjesta kojima su došli poslanici i uz to kazivanje o njima počinje naredbom: Navedi im primjer… Svi prosvjetni radnici i odgajatelji puno bolje od ostalih ljudi znaju šta znači uputa da se nekome treba navesti primjer. To znači da kazivanje, upute i savjeti trebaju biti «spušteni» na nivo «prosječnog» čovjeka, pa čak i na nivo djeteta, a takve situacije su uvijek, po nepisanom pravilu, neraskidivo vezane za neku od životnih mudrosti. Tako Uzvišeni Allah naređuje Svome Poslaniku, s.a.v.s., najboljem stvorenju koje je kročilo zemljom, da nam navede primjer stanovnika jednog poznatog mjesta kome su došli poslanici ukazujući nam u startu da je u tom kazivanju neophodna naša potpuna pažnja i uključenost. U kazivanju koje predstoji se krije toliko divnih i zanimljivih momenata da ih uopće nećemo na početku otkrivati, nego ćemo prepustiti vama da se družite punom pažnjom sa tekstovima Kur'ana i tako proživite sve ljepote i mudrosti toga kazivanja.

Kur'anski primjer

Uzvišeni Allah kaže: I navedi im kao primjer stanovnike jednog grada kada su im došli poslanici, kad im Mi poslasmo dvojicu, ali im oni ne povjerovaše, i pojačasmo trećim, pa rekoše: «Mi smo vama poslani.» «Vi ste ljudi kao i mi», oni odgovoriše- «Svemilosni nije objavio ništa, vi samo neistinu govorite!» «Gospodar naš zna da smo, doista, vama poslani», rekoše oni- «i dužni smo samo da jasno obznanimo.» Oni rekoše: «Mi slutimo da nam nesreću donosite; ako se ne okanite, kamenovat ćemo vas i stići će vas, zaista, bolna patnja od nas.» «Uzrok vaše nesreće je s vama!», rekoše oni. «Zar zato što ste opomenuti?! Ta vi ste narod koji svaku granicu zla prelazi!»  (Ja-sin, 13.-19.)

O kojem mjestu se radi?

Poznavaoci arapskog jezika na samom startu kazivanja uočavaju da je riječ  ”mjesto”, koje se navodi za primjer, došla sa određenim članom što ukazuje na tačno poznato mjesto. Na osnovu toga, a kako navodi učenjak El-Maverdi, svi mufessiri su saglasni da se radi o Antakiji, odnosno ondašnjoj Antiohiji u Turskoj. Navodi se da je ona, ustvari, dobila ime po Enbisu, tj. čovjeku koji ju je osnovao, pa je njegovo ime promijenjeno prelaskom iz jezika u jezik u Antakija. E, upravo u to mjesto su došla dvojica poslanika sa najljepšim i najplemenitijim  zadatkom na zemlji, da među ljudima tog mjesta šire hajr – dobro, plemenitost i najljepše ljudske vrijednosti koje su tako skladno i kompaktno ukomponovane u ideju čiste vjere u samo jednog, jedinog Boga. Spominje se da je u Antakiji u vrijeme dešavanja koja se navode u Kur'anu živio vladar nasilnik koji se zvao Antioh ibn Antioh. Kako se navodi, on je bio poklonik kipova i puno ih je obožavao. Uzvišeni Allah im je poslao trojicu poslanika kojima neki navode i imena. Jedni kažu da su se zvali: Sadik, Suduk i Šelum – koji je bio treći, i to navodi Taberi. En-Nakkaš kaže da su se prva dvojica zvali Sem'an i Jahja, dok ostali kažu da su se zvali: Šem'un i Johana. Navodi se da su bili poslani tom narodu kao iskušenje. Neki kažu da su oni živjeli u vrijeme Isa, a.s., koji ih je i poslao u Antakiju da pozivaju u vjeru Uzvišenog Allaha, a Uzvišeni Allah kaže: Kad im Mi poslasmo dvojicu, ali im oni ne povjerovaše, i pojačasmo trećim, zato što je On, dž.š., naredio Isau, a.s., da ih pošalje u to mjesto, pa je zato i navedeno kao da ih je direktno Allah, dž.š., poslao, a to se desilo, kako navode, neposredno prije nego što je Isa, a.s., uzdignut na nebo. Uzvišeni Allah nas obavještava da su prvo došla dvojica poslanika pa ih je njihov narod odbacio i stao proglašavati lašcima, a kaže se da se nisu zaustavili samo na tome, nego su ih čak i stali udarati tako da su ih na kraju strpali u zatvor. Nakon toga ih je Allah, dž.š., osnažio i sa trećim poslanikom. Navodi se da su njih dvojica, prije nego što su uopće došli do grada, sreli nekog starca kako čuva svoja stada, a to je bio Hubejb bin En-Nedžžar, pa su ga pozvali da vjeruje u u Uzvišenog Allaha, te su mu, između ostalog, rekli: «Mi smo poslanici koje je poslao Isa, a.s., po Allahovoj naredbi, i pozivamo te da vjeruješ u Allaha, dž.š.!» Prirodno, čovjek je od njih tražio neki dokaz istinitosti toga što govore, neko čudo, mu'džizu, pa su oni rekli za sebe: «Mi liječimo bolesne!» Desilo se da je upravo taj starac imao bolesnog sina. Neki kažu da je bio lud, dok drugi kažu da je bio paralizovan i nepokretan na postelji, pa su ga njih dvojica potrli svojim rukama, te je dugogodišnji teški bolesnik ustao potpuno izliječen, s Allahovom dozvolom. Tada je taj starac povjerovao u Allaha. Nakon tog događaja raširila se priča o njima tako da su im ljudi stalno prilazili i tako su oni izliječili brojne ljude. Vladar tog mjesta, Antioh, je čuo za njih te je smjesta poslao po njih. Kad su mu ih priveli, stao ih je ispitivati, a oni su mu rekli: «Nas je poslao Isa, a.s.» Vladar ih je upitao: «A šta su vaši dokazi?» Oni su mu odgovorili: «Mi liječimo slijepe, gubave i bolesne, s Allahovom voljom i dozvolom, pa pozivamo te da obožavaš samo Allaha!» Nenavikao na takvo obraćanje vladar se silno rasrdio na te riječi, jer je bio idolopoklonik, te je krenuo da ih udara. Zatim je naredio da ih bace u zatvor i da svakome od njih udare po stotinu udaraca bičem, što je i učinjeno. Vijest o tome je doprla do Isa, a.s., pa im je poslao u pojačanje i trećeg. Kaže se da je to bio Šem'un es-Saffa, koji je bio njegov najbolji  učenik – havarijjun, da im pritekne u pomoć. On je došao i živio u vladarevoj blizini sve dok ga svi u njegovom okruženju nisu silno zavoljeli i  stalno spominjali vladaru po njegovim vanredno kvalitetnim vrlinama, tako da ga je za kratko vrijeme vladar prihvatio za bliskog prijatelja. Kada je Šem'un stekao vladarevo povjerenje i vidio da on iskazuje odobravanje njegove vjere i da mu se počela čak i sviđati, jednog dana je upitao vladara: «Čuo sam da si uhapsio dvojicu ljudi koji su te pozivali da vjeruješ u Allaha, pa jesi li se raspitao o njima, i jesi li uvidio šta stoji iza njih?» Vladar reče: «Bijes i srdžba su se ispriječili između mene i njih!» On mu reče: «A šta misliš, da pošalješ po njih?» Na njegov savjet, vladar je to i učinio. Kada su ih doveli, Šem'un im je rekao: «Šta su vam dokazi za to u šta pozivate?» Oni rekoše: «Mi liječimo slijepe i gubave.» A onda dovedoše pred njih nekog slijepog dječaka koji je umjesto očiju na licu imao neku izraslinu. Pa su onda uputili dovu Uzvišenom Allahu tako da je ta izraslina pukla, a zatim su uzeli dvije posude zemlje gline i stavili je na obraze njegovog lica, tako da je nakon njihovih dova taj mladić progledao. Vidjevši to svojim očima vladar je bio naprosto očaran prizorom, pa im je rekao: «Imamo ovdje jednog mrtvog dječaka koji je umro prije sedam dana, a nismo ga ukopali jer čekamo da dođe njegov otac, pa može li ga vaš Gospodar oživjeti?» Na to su njih dvojica naglas počeli moliti Uzvišenog Allaha, a Šem'un Ga je molio u sebi tajno, a onda mrtvi dječak pred njihovim očima ustade oživljen i obrati se prisutnim ljudima, koji su zaprepašteno posmatrali taj fantastični prizor, riječima: «Ja sam bio mrtav već sedam dana, a umro sam kao mušrik i zbog toga sam uveden u sedam dolina Vatre. Zato vas upozoravam na ono u čemu ste i čemu robujete i zato vjerujte u Allaha.» Zatim nastavi svoj govor: «Zatim su se otvorila nebeska vrata i vidio sam mladića prelijepog oblika kako se zalaže, čini šefa'at, za dove ove trojice, Šem'una i njegova dva prijatelja, pa me je Uzvišeni Allah oživio i ja svjedočim da nema drugog boga sem Allaha, Jednog i Jedinog,  Koji nema sudruga, i da je Isa, a.s, Allahova riječ i ruh od Njega, te da su ova trojica Allahovi poslanici.» Potpuno zaprepašteni ljudi ga upitaše: «Zar je i Šem'un sa njima?!» On im reče: «Da, i on je najbolji od njih.» Onda im je Šem'un pojasnio da ga je poslao Isa, a.s., njima da ih pozove u islam. Njegov govor je ostavio veliki dojam na vladara, pa ga je odmah pozvao u islam, a vladar je to prihvatio zajedno sa velikim brojem ljudi iz svog naroda, dok su ostali postali još gori i žešći nevjernici.» El-Kušejri navodi da je povjerovao samo vladar dok su svi ostali ostali nevjernici, pa je Džibril ispustio krik od kojeg su pomrli svi nevjernici u tom mjestu. Istina je samo ono što je rekao Uzvišeni Allah i što je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s., a ovo su samo zanimljiva kazivanja na temeljima Kur'ana.

Logika nevjernika

Svi nevjernici, kada im bude upućen poziv da vjeruju u Uzvišenog Allaha, automatski se hvataju za logiku, pozivaju na nju i njome opravdavaju sve svoje naredne postupke, prvenstveno odbacivanje i neprihvatanje poziva poslanika. Tako i u ovom kazivanju vidimo da je prvi kometar ljudi koji ne žele da vjeruju, na samu pojavu i poziv poslanika bio: «Vi ste samo obični ljudi poput nas! Jedete hranu i obilazite pijace! A Svemilosni nije objavio ništa.» «Vi ste ljudi kao i mi», oni odgovoriše, «Svemilosni nije objavio ništa, vi samo neistinu govorite! To je njihova logika koja je potpuno ništavna, bezvrijedna, jer pogledajte, oni negiraju poslanike, a priznaju Svemilosnog, pa onda ponovo negiraju da je Svemilosni objavio bilo šta!? Kakva je to logika koja ide čas tamo, čas ovamo, bez ikakvog reda i smislenosti!? Ako samo malo razmislimo, vidjet ćemo da su i nevjernici Mekke priznavali postojanje Boga, dok su najenergičnije negirali poslanstvo Muhammeda, a.s. Nemojte ni slučajno pokušavati nevjerničke postupke i riječi analizirati kroz prizmu čiste logike, jer to je definitivno gubljenje dragocjenog vremena. Oni imaju svoju logiku (čitaj želje) da sva vjera bude sačinjena samo od praznika, da im poslanici budu meleki sa nebesa, koje će gledati i koji neće ni jesti ni piti, niti kupovati, i da Gospodara svjetova mogu vidjeti kad god požele, da nas Uzvišeni Allah sačuva stanja tih ljudi na ovom svijetu, a na onom pogotovo.

Zloslutnici

Kada nevjernici ne žele da vjeruju u Uzvišenog Allaha, prirodnim poretkom stvari tu potrebu duše moraju zadovoljiti nečim drugim, jer kako god tijelo ima potrebu za hranom, pićem, spolnim odnosom, spavanjem i sl., isto tako i duša ima potrebu za vjerovanjem. Kada se ta potreba ne zadovolji onim što je lijepo i ispravno, onda mora biti zadovoljena onim što je pogrešno, ružno i odvratno. Tim slijedom nevjernici jednostavno ne žele da vjeruju u Allaha, ali ako osmotrite njihove živote naći ćete da vjeruju u neke čudne stvari u koje ne bi povjerovalo čak ni dijete, poput vjerovanja da crna mačka kada pređe preko puta donosi nesreću, da će kada gavran sleti na kuću sigurno neko umrijeti, da je tisovina sretno drvo koje čuva kuću od svih zala, i tako dalje u nedogled. E, ovi nesretnici na koje ukazuje Kur'an ne vjeruju da su ti ljudi poslanici koji pozivaju u čistu Allahovu vjeru, ali vjeruju da oni donose nesreću. Zato im kažu: Oni rekoše: «Mi slutimo da nam nesreću donosite; ako se ne okanite, kamenovat ćemo vas i stići će vas, zaista, bolna patnja od nas.» Ed-Dahhak navodi da je upravo u tom periodu tri godine došlo do suše u tom dijelu svijeta pa su oni to povezali sa tim poslanicima. Što je najgore od svega, oni su samo na osnovu svojih misli spremni čak i da ubiju druge ljude i to najgorom mogućom smrću – kamenovanjem. Ali njihova iskvarenost uopće ne remeti misiju i karakter tih poslanika, oni im smireno odgovaraju i ukazuju im na najveću istinu sreće i nesreće: «Uzrok vaše nesreće je s vama!», rekoše oni. Ulema se osvrće na ovu veliku mudrost pa konstatuje da je čovjekova sreća ili nesreća, bogatstvo ili siromaštvo, obilje ili oskudica i dr., najizravnije vezano za njihove vratove, tj. za njih same. Odnosno, sve to zavisi samo od vas lično, vaših htijenja, želja i postupaka, pa neka svako analizira šta zaista želi, a šta ne želi, i šta i koliko radi za ono što zaista želi. A zatim poslanici komentarišu te njihove riječi : «Zar zato što ste opomenuti?!

Ta vi ste narod koji svaku granicu zla prelazi…

Nakon tog kratkog komentara sva trojica poslanika nam konačno otkrivaju pravu suštinu i prirodu naroda kojem su poslani. Zato oni daju svoju ocjenu tog naroda i to ocjenu iz prve ruke koja je toliko mjerodavna da nam je potvrđuje i Uzvišeni Gospodar svjetova: Ta vi ste narod koji svaku granicu zla prelazi… Zato je njihova sudbina tim komentarom bila zapečaćena. Kur'an nam uopće i ne spominje na koji način su kažnjeni, jer nakon ocjene koju su dobili to apsolutno više nije ni važno. Koga interesuje može naći u tefsirima predaje koje govore kako su kažnjeni strašnim krikom koji je ispustio Džibril, a.s., po Allahovoj naredbi od kojeg su sve do jednog pomrli. Zato se i naređuje da se oni navode za primjer svim ljudima do Sudnjeg dana. Malo su im bila tri divna poslanika, malo su im bila i sva čuda koja su pokazali, oni jednostavno nisu htjeli da vjeruju, a htjeli su da rade šta žele.

Ibn Kesirova kritika stava da se radi o Antiohiji

Iako smo naveli da većina učenjaka zastupa stav da se radi o Antakiji (Antiohiji) Ibn Kesir to odbacuje iz više razloga, pa kaže: «Da su bili izaslanici Mesiha, a.s., rekli bi nešto što bi upućivalo da su od njega poslani. (To se navodi samo u kazivanju, ali ne i u Kur'anu koji je istina.) Zatim, poznato je da su stanovnici Antiohije povjerovali Mesihovim, a.s., izaslanicima, i to je bio prvi grad koji mu je povjerovao, dok Uzvišeni Allah spominje da su žitelji ovog grada zanijekali njegove poslanike i da ih je On uništio jednim krikom koji ih je usmrtio. Zatim, Ebu Se'id el-Hudri i veliki broj selefa spominju da Uzvišeni Allah nakon slanja Tevrata nije potpuno uništio ni jedan narod, već je umjesto potpunog uništenja s neba vjernicima naređeno da se bore protiv mušrika. Na osnovu toga, jasno je da ovaj grad nije Antiohija, jer nije poznato da je ona uništena za vrijeme kršćanstva, a ni ranije, a Uzvišeni Allah najbolje zna…».  saff.ba