“Ima na ovom bijelom dunjaluku stvari o kojima moraš vječito ćutati. Bolje je. Manje bole. 

A kad bole, baš bole.” Uvijek je bio posebno voljen. A kako i ne bi! Muško nakon dvije djevojčice. Ostvarenje sna svojim roditeljima. Iako nikad nisu htjeli priznati, uvijek je bio posebno tretiran.  I bio je poseban. I ostao. Kako sa svojih 10, tako i sa 40 godina.  Od roditelja je dobio nepisani izun da bude glavni u kući. Čak i starijim sestrama. Dok su roditelji bili odsutni, on se za sve pitao. Čak i kad su bili tu, njegovo mišljenje se jako uvažavalo.

Ta funkcija mu je ustvari i pristajala. Iako jako mlad, znao je biti vođa. Znao je kako biti pravedan, oštar i blag, pun ljubavi, sve po potrebi.  Kako je odrastao, bio je sve više i više voljen i cijenjen od svih oko njega.  I dan danas. Veoma je voljen i cijenjen od svakog ko ga upozna. Od svakog osim jedne osobe – njegove mlađe sestre.

Ustvari, možda ga ona voli najviše, ali koliko ga voli, toliko ga i prezire, jer ga ona vjerovatno od svih drugih bolje poznaje. Samo ona zna njegovu mračnu stranu koja ju je koštala vjere u onog kome je najviše vjerovala, a samim tim kasnije i nedostatka povjerenja u svakog koga je sretala.  Bio je njen veliki brat. Onaj na koga se uvijek mogla osloniti. Iako je bila mala, za nju nije bio problem kad roditelji nisu kući i što uvijek kasno dolaze s posla. Ona je imala svog brata. Za sve što joj treba. Bio je njen heroj. Onaj što ju je naučio čitati i pisati. I prve sure naučiti.  Onaj što joj je previjao koljena koja podere kad s bicikla padne, a rane od roditelja sakrije.

Isti taj veliki brat je učinio i ono što joj i nakon više od 20 godina neda mira. Ono što joj ne dozvoljava da se ikad više u njegovom prisustvu i njegovoj blizini lagodno osjeća.

Jedne noći dok je bila u krevetu, došao je i legao pored nje. Ništa neobično. Pričao joj je šale i nasmijavao je. Ona se smijala kako se nikad posle toga nije nasmijala.  Glasno. Sretno. Sigurno. Dok je utonjavala u svoj dječiji san, osjetila je ruke koje je dodiruju po cijelom tijelu, a zatim po intimnim dijelovima. Nije bila sigurna da li je san ili java. Željela je da bude samo san, ali nažalost, sve je više shvatala da je to stvarnost.

Nemajući snage da se pomakne, od stida i nevjerice zbog onog što doživljava, u pokušaju da mu ne dozvoli ništa više, svoje malo tijelo je držala zgrčeno. Kad joj je nestalo snage, briznula je u plač, a njen veliki brat je počeo da se pretvara, da je pokriva i pita šta joj je. Rekao joj je da spava i da je sve uredu.  Bez riječi, sklupčena u svom krevetu, skoro bez imalo sna, dočekala je jutro.

Dugo posle toga je shvatila da je tog dana počela njena depresija, za koju niko nije znao, a koju je mnogo kasnije, vjerom, uspjela skoro izliječiti.  Dugo nije pričala. Dugo je birala samoću. Njeno sretno djetinjstvo su zamijenile brige i misli – da li se to desilo samo te noći ili se dešavalo i ranije? Da li će se opet nekad desiti? Zašto? Šta je učinila?  Kad god bi joj neko rekao kako je lijepa, odmah bi pomislila da ta osoba želi nešto od nje. Sjećala se kako joj je brat zbijao šale, govoreći da je najljepša i da će momci da lude za njom, a da će on sve da ih pobije. Zatim bi stajala ispred ogledala i grebala svoje lice, želeći da se unakazi i da joj niko nikad više ne može reći da je lijepa.

Dugo je bila prezirana od strane roditelja zbog svog čudnog ponašanja.  Od djevojčice koja je svima trčala u zagrljaj, postala je osoba koja ne voli zagrliti drugu osobu i koja izbjegava svaki fizički kontakt s drugima. Njeni bližnji se šale na njen račun, jer znaju da ne voli nikakvu fizičku prisnost, ali ono što ne znaju je, da je onaj koga dižu u zvijezde učinio da se ona tako osjeća i ponaša. Čak je i u svojoj prvoj bračnoj noći doživljavala epizode ruku svog brata na svom tijelu. Doživljavala i preživljavala, ali nije nikad mogla nikom reći. Jer kako bi? A i zašto bi?

On je i dalje veoma cijenjen. I neka je. Zaslužio je da bude cijenjen. Kod svih osim kod nje.  On vjerovatno vjeruje da se njegova sestra ničeg ne sjeća. Ne zna da je to što je pomalo čudna razlog što ga mnogo voli, ali se osjeća jako povrijeđeno i u njegovoj blizini nelagodno.  Jednom je smogla snagu da ispriča svoju bol jednoj osobi, koja njega ne poznaje, a koju je, ni sama ne zna zbog čega jako zavoljela. Nadala se da će joj biti lakše kad grudi isprazni. Nadala se i da će ta osoba učiniti nešto što će joj pomoći. Ali nije. I ne može. Ne može niko ništa reći, niti učiniti, što će joj umanjiti bol, s kojom mora živjeti, i koja ju je oblikovala u neku pomalo čudnu osobu.   n-um.com