Milanović je postupno upao u skupinu političara za koje se misli da imaju više razumijevanja za Rusiju, a manje za saveznike iz NATO-a
Potkraj juna u Madridu će se održati važan summit NATO-a na kojem bi se trebao usvojiti ključni dokument za budućnost tog vojnog saveza, NATO-ov Strateški koncept 2022. On će identificirati glavne izazove u sljedećem razdoblju i ponuditi političke i vojne zadaće za suočavanje s njima. Na istom summitu vjerovatno će se izabrati i novi glavni tajnik NATO-a. U ime Hrvatske na summitu bi trebao sudjelovati predsjednik Zoran Milanović. On, ako želi, formalno može uložiti veto i blokirati donošenje tog strateškog koncepta NATO-a, kao što može blokirati i izbor glavnog tajnika. NATO savez zasnovan je na načelu odlučivanja konsenzusom. To se odnosi na svako pitanje i pravo veta ima svaka od 30 država članica.
Upravo zbog tog načela u NATO-u su uvijek oprezni kad daju izjave jer je konsenzus, kao izraz solidarnosti i složnosti u obitelji, teško postići. Zato je NATO, iako najveća vojna sila u svijetu, jedan od najsporijih aktera u globalnim pitanjima. Imao je dosad samo jednu i pol vojnu intervenciju: zračne napade na Srbiju u proljeće 1999. kako bi se zaustavili Miloševićevi zločini na Kosovu, a prije toga, 1995., ograničene napade na položaje snaga Republike Srpske u BiH kako bi doveli zaraćene strane za stol u Daytonu i sa zakašnjenjem oprali obraz jer su dopustili genocid u Srebrenici. Tad, 1995., NATO je imao 16 država članica, a uoči intervencije na Kosovu 19, jer su se prvi put u povijesti učlanile države iz bivšeg istočnog bloka - Poljska, Češka i Mađarska. Mirovne operacije NATO-a su nešto drugo, ali i o njima se odlučuje konsenzusom.
Obično se o konsenzusu govori da je to sustav u kojemu "pravo veta postoji da se ne bi koristilo". To u praksi znači da se o stvarima o kojima ne postoji konsenzus i ne glasa. Jer NATO uvijek nastoji zadržati dojam o jedinstvu, solidarnosti i skladu u obitelji.
Proteklih dana izjave predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića o Ukrajini, izjave češkog predsjednika Miloša Zemana, ali i oklijevanje njemačkoga kancelara Olafa Scholza u vezi s tom krizom, soliranje mađarskoga premijera Viktora Orbána i slični postupci ostavili su dojam da jedinstva u NATO-u nema te da Rusija može računati da će za svoje postupke uvijek naći razumijevanje među nekim članicama Sjevernoatlantskog saveza.
Jesu li Milanovićevi, Zemanovi ili Orbánovi stavovi samo trenutni slobodni komentari situacije, izraz nekih drugih okolnosti ili stvarna prijetnja jedinstvu NATO-a, legitimno je pitanje. Ali Rusija je to iskoristila kao dokaz da na Zapadu mnogi ne dijele mišljenje o ruskoj odgovornosti te da tek rijetki, poput Milanovića i Zemana, govore "ono što većina misli".
To nipošto nije bilo dobro primljeno u Bruxellesu i nekim glavnim gradovima. Istina je da jedinstvo u EU i NATO-u o politici prema Rusiji već dugo nije na poželjnoj razini zbog različitih interesa i zbog, nesumnjivo, sve većeg utjecaja Rusije u političkim krugovima u državama članicama EU. No rijetko tko je događaje u Ukrajini nazvao "državnim udarom" kao hrvatski predsjednik Milanović. Nitko nije tako otvoreno pokazao razumijevanje za Rusiju, relativizirao njezine postupke, a za trenutne tenzije uputio kritike Americi, Velikoj Britaniji i drugim saveznicima iz NATO-a.
Takve izjave predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića zbunile su mnoge diplomatske krugove u Bruxellesu, za koje su one u najmanju ruku "čudne". Ovdje ne mogu takvim izjavama davati karakter "osobnog sukoba između njega i premijera" jer su to unutarnje stvari Hrvatske u koje se ni NATO ni EU ne petljaju. Ali Milanović je tim izjavama postupno upao u skupinu političara iz EU i NATO-a za koje se misli da imaju više razumijevanja za Rusiju, a manje za saveznike iz NATO-a, pogotovo one koji se osjećaju ugroženima.
Milanović je izjavama o Ukrajini doveo u pitanje tri ključna principa koje NATO primjenjuje u odnosima s Rusijom: princip da nitko izvan NATO-a ne može odlučivati o ukrajinskoj budućnosti, da se ne može dovoditi u pitanje načelo kolektivne obrane iz Članka 5 Ugovora i da se autoritarni režimi ne mogu amnestirati za napade na suverene države koje su, iako nisu članice NATO-a, Savezu ipak partneri.
(Jutarnji / Globus)