Problem Srbije je sistem vrijednosti, problem Srbije su odnosi u našem društvu,

problem Srbije je jedna tužna istina koja nas Srbe opisuje kao narod koji nije u stanju da živi ni sam sa sobom, a kamoli sa svima na koje je upućen i koji su na njega upućeni.  Gost ovosedmičnog izdanja Dnevnika D bio je Čedomir Jovanović, predsjednik Liberalno demokratske partije Srbije, koji se za Federalnu televiziju javio iz Kraljeva. Kaže da se Srbija silom prilika suočava sa izborima i nespremna kao i svaki put do sada. "Nespremna da definiše svoje ključne probleme i da postigne minimalnu saglasnost oko načina na koji će griješiti."  Ističe da je prošlo vrijeme u kojem je moglo u oporbi da se traga za rješenjima svega onoga što komplikuje život u Srbiji, ali i svima okolo.

"Ono što je danas našem društvu potrebno, a to je paradokslano zbog velikih međusobnih razlika, potrebno i vama u Sarajevu. To je neki elementarni red i odgovor na jednostavno pitanje za šta se mi ustvari na izborima borimo. Da li su izbori obračuni jednih sa drugima ili su izbori prilika da se dogovorimo sa ljudima oko puta koji kandiduje svako od nas ko na izborima učestvuje do zajedničkog cilja, a taj cilj bi valjda trebala da bude jedna normalna zemlja u kojoj nećemo brinuti zbog onoga što ostavljamo svojoj djeci niti ćemo načinom da koji činimo srećniju našu budućnost i budućnost naše djece bilo koga drugog dovesti u problem i ugroziti njegovu sreću i spokoj."

O oporbi u Srbiji Jovanović kaže da Srbija više nema partije u smislu u kojem je to postojalo  2012. godine.

"Istanjile su se te partijske razlike i danas je manje-više u Srbiji normalno preći iz stranke u stranku u nekoliko mjeseci. Pa su danas radi nekog predsjedničkog izbornog ciklusa Vučićevi oponenti oni koji su mu bili saradnici ili sa kojima se dogovarao na početku svog mandata 2017. godine. Srbiji je potrebna vrijednosna alternativa, a ona je uglavnom personalizovana i najčešće se s njom vodi obračun. To je dijelom i odgovor na pitanje u kojoj poziciji se nalazim ja, jer ako govorimo o nekim fundamentalnim vrijednostima koje definišu svako društvo, pa tako i srpsko, onda su tu razlike minimalne. I opozicija i vlast su za vojnu neutralnost, za neko paktiranje i sa istokom i sa zapadom. I jedni i drugi imaju problem da stave tačku na 20. vijek ili na kraj 20. vijeka i ono što smo kao narod uradili, da prihvate odgovornost za to i time skinu hipoteku sa generacije naše djece, naivno vjerujući da će zaborav to učiniti umjesto njih, pa je i dan danas recimo Tadiću koji razmišlja o predsjedničkoj kandidaturi problem da kaže da je Srebrenica genocid, a onima koji su tek zakoračili u politiku problem da kažu da je sigurna budućnost Srbije neraskidivo vezana za EU, a da samim tim ta budućnost počiva i na političkoj i na bezbjednosnoj saradnji, što nas onda izmiješta iz ruske orbite u orbitu moderne Evrope, NATO pakta, što bi nas zbližilo, u tom smislu, i sa Bosnom i sa Hrvatskom i sa Makedonijom i sa Crnom Gorom, sa Rumunijom, Bugarskom, zapravo sa svim našim susjedima i izmjestilo nas iz pozicije neke crne tačke ovog dijela Evrope u partnera i saradnika u poslovima bezbjednosti koji su izazovni. Sjetite se samo koliko je bilo nepsorazuma u odnosima Washingtona, Brisela i Turske, ali kada stvari dođu do svoje suštine onda Erdogan nema problem da kaže da će se Turska ponašati onako kako se budu ponašale sve druge članice NATO-a u slučaju tog problema u odnosima Rusije i Ukrajine."

Ističe da je definicija Srbije da je ona faktor stabilnosti na Balkanu.

"To je tako. Od onoga što Srbija radi zavisi da li ona stabilizuje Balkan ili ga destabilizuje. U ovom trenutku Srbija je konfuzna, jako nesigurna. Ja mislim da ne može još dugo da balansira i da nosi taj naslijeđeni teret nekih drugih generacija. I po pitanju Kosova i po pitanju Bosne i po pitanju odnosa sa Crnom Gorom i svoje političke orjentacije Evropa ili Rusija. Kao i u svim drugim situacijama u životu. Kada prolongirate neke odluke, kad idete linijom manjeg otpora, kada strategiju zamijenite taktikom onda vas na kraju stignu svi ti problemi u trenutku u kojem to najmanje želite i kada ste najmanje sposobni da na njih odgovorite. Dakle Srbija je danas veliki faktor nestabilnosti u regionu i to je poražavajuće, ali ona to nije samo zbog toga što je njen predsjednik Vučić, niti će se to promijeniti nakon izbora ukoliko recimo Vučić te izbore izgubi, a ja se na izborima kandidujem uprkos svim savjetima i preporukama ljekara, pa da nekim čudom pobijedim. Kad bi svi drugi mogli da glasaju na tim izborima iz regiona, osim onih koji sa mnom u Srbiji žive, pa ja Vučića pobijedim, ne bi Srbija postala samim tim faktor stabilnosti jer problem Srbije je sistem vrijednosti, problem Srbije su odnosi u našem društvu, problem Srbije je jedna tužna istina koja nas Srbe opisuje kao narod koji nije u stanju da živi ni sam sa sobom, a kamoli sa svima na koje je upućen i koji su na njega upućeni. Mi živimo uprkos jedni drugima, protiv smo svega oko nas i to je onda odgovor na pitanje da li imate razloga da budete spokojni gledajući u budućnost pred sobom. Nemate, kao što nemamo ni mi ovdje u Beogradu ili u Kraljevu u kojem se trenutno nalazim. Ja zbog toga nisam srećan i ne mislim da je odgovornost isključivo lična i da su rješenja personalna. Previše se predsjednika u Srbiji promijenilo, previše je vlada bilo i otišlo da bi mogli da naivno mislimo kako će poslije izbora samo po sebi sve biti riješeno ukoliko onima koji su danas na vlasti vidimo leđa pa dođu neki drugi. Ne, neće. Nešto drugo se mora desiti."

Jovanović kaže da se ne priprema za izbore.

"Tri puta sam preležao koronu i ljekari pokušavaju da nađu odgovore na sve probleme koje mi je ostavila. Ja sam prestao stranački da razmišljam 2016. godine i da vodim računa o svojoj stranci, svjestan težine te odluke i činjenice da će me to dovesti u poziciju da me napadu perjanice te pogrešne Srbije devedesetih, poput Šešelja i onih koji sebe smatraju alternativom i odgovorom na Šešelja, kao što su Đilas, Jeremić i blok tih stranaka. To rade zato što su njihovi razlozi lični, ne politički. Politički su vrlo slični jedni drugima i onda na tome počiva taj osjećaj moje velike obaveze da čuvam tu alternativu i da pokušam da nađem način da ona preživi i bude što je moguće uticajnija. Iz Kraljeva idem u Novi Pazar, iz Novog Pazara idem za Tutin, da bih se onda vratio u Kragujevac i svojoj kući u Beograd. Idem da razgovaram sa ljudima, da vidim na koji način mi to možemo da uradimo i šta je ono što trebam da radim na ovim izborima koji su nam pali za vrat u ovom nesrećnom vremenu, ali se po tome ne razlikujemo od bilo koje druge zemlje."            (Vijesti.ba / federalna.ba)