Ako vam nešto djeluje kao lakrdija, ako svirate gajde ili tamburu pa zapisujete note u kajdanku, ili vas boli bubreg;

ili se na tulumu napijete kao deva pa zaboravite koliko je sati; nemojte pasti na tur kad čujete da vam je za sve te imenice trebao turski jezik.

Jezične jedinice preuzete iz turskoga jezika stručnjaci zovu turcizmi i u hrvatskom jeziku ih je mnogo.

Dubravka Ivšić Majić s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje piše o tome u naučno-popularnom časopisu Hrvatski jezik i objašnjava da su hrvatski i turski jezik u kontaktu bili od 15. stoljeća, što je ostavilo je traga u hrvatskome jeziku u obliku turcizama.

Turcizmi se u lingvističkoj literaturi često razvrstavaju na posve prihvaćene riječi bez odgovarajuće domaće zamjene i na one za koje postoje neutralne domaće riječi.

Za prve autorica navodi izraze bakar, boja, čelik i sat, a za druge barjak za domaću riječ zastava ili dušmanin za domaću riječ neprijatelj.

Turska svakodnevica

Iz turskoga potječu mnoge riječi poput alat, čekić, satara, kubura, alka, buzdovan, barut, katran, sačma, tane, top, fitilj, baždar, zatim ergela, timar, mamuza i ular, potom čarape, pamuk, papuče, čizme i đon.

Također, turske su riječi torba, kopča, lepeza, marama, sofa, divan, krevet, jastuk, jorgan, kutija, sanduk, tavanu, odaja i kat.

Turcizmi su i riječi dadilja, dućan, tezga, kusur, pare, džep, badava, mukte, a iz turskog su posuđene i riječi jogurt, kajgana, kajmak, ajvar, ćevapi u somunu, sarma, ćufte, čorba, đuveč, burek, pita, baklava, pekmez, šerbet, kava, tava, tepsija, džezva, čaj, rakija i duhan.

I nazivi za cvijeće poput karanfil, zumbul, jasmin, jorgovan i kadifica turskoga su porijekla, baš kao i izrazi za voće i povrće kao što su badem, kesten, naranča, limun, patlidžan. Turcizmi su i bećar, mangup i čoban, a ima i riječi kojima se opisuju neke osobine i ponašanja ljudi kao bedak, budala, raskalašen, inat, kavga i šamar.

Posuđivanje preko turskoga

Neke riječi u hrvatskom posuđene su posredstvom turskog jezika. Tako primjerice, iz perzijskoga jezika potječu riječi badem, dugme, kesa, lula, papuča, šegrt, iz arapskoga ćup, duhan, grimiz, melem, miraz, zanat, iz grčkoga fenjer, kesten, krevet, iz italijanskoga skela i trampa.

Pojedine su pak turske riječi u hrvatski posuđene u dva navrata, jednom izravno iz turskoga, drugi put uz posredništvo europskih jezika, ističe autorica. Ona navodi riječ iz turskoga “köșk” koja u izvornom jeziku znači čardak, kula ili ljetnikovac, a koja je izravnom posudbom u hrvatskom dobila izraz ćošak, a preko francuskoga riječ kiosk.

Iz turskoga “tülbend” dolazi izravna posuđenica turban, a uz posredništvo talijanskoga tulipan. Iz turskoga “havyar” (posoljena ikra) izravno potječe riječ ajvar, a uz posredništvo europskih jezika turska je riječ dospjela u hrvatski kao kavijar.

Riječ “çakal2 je izravno dala riječ čagalj, a uz njemačko posredništvo izraz šakal, koji ima isto značenje.

Turski “kebap”, što znači “na komade izrezano meso”, izravno je posuđen kao ćevap, a uz njemačko posredništvo kao kebap.

Također, turska riječ “şeker” izravno je posuđena u standardni jezik kao šećer, dok je u hrvatske dijalekte posuđena uz posredništvo njemačkoga kao cuker, odnosno talijanskoga kao cukar, zaključuje autorica.  saff.ba