Ne bijaše to tako davno, 11. prosinca 2020., kada je predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, u intervjuu HRT-u, u svom
uobičajeno robusnom i – kad je Bosna i Hercegovina u pitanju – u najmanju ruku omalovažavajućem stilu ustvrdio da je njoj i njezinim građanima – kad je o unutarnjem ustavnom uređenju riječ – potrebno ”prvo sapun, onda parfem”. Što znači, državu je potrebno ponajprije uredno sapunom (možda i deterdžentom) oprati u vrućoj vodi (odnosno ošurgati), obući joj potom novo svečano (misno) ruho, počešljati je u novoj frizuri i tek potom dodati kakav lijep francuski parfem à la ”DKNY Golden Delicious Perfume” od milijun dolara (jer nije beg cicija).
A sve stoga da bi Bosna i Hercegovina mirisala kao i sve druge zemlje Europske unije kamo se već zaputila. Međutim, u tome je, prema mišljenju mnogih, sprečava zasigurno njezina politička, ali i neka druga, ponajprije višenacionalna i višereligijska prljavština. Zbog toga je, po mišljenju Milanovića, Dayton ”takav kakav je” i njega se ne može promijeniti bez nasilja i ”bez volje konstitutivnih naroda” svejedno što taj sustav – a to je Milanović morao znati – nije ni uspostavljen voljom konstitutivnih naroda, nego izvanjskim političkim i vojnim pritiscima koje je 21. studenoga 1995. u Daytonu uime hrvatskoga naroda u BiH prihvatio ondašnji predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, uime srpskoga naroda u BiH predsjednik SR Jugoslavije Slobodan Milošević, a uime bošnjačkog naroda Alija Izetbegović. No predsjednik Milanović neće tu stati nego će reći i sljedeće: ”Tu su Srbi, koji imaju Republiku Srpsku koja je donesena, to ne možete poništiti. Mogu ja o tome misliti što god hoću, prošlo je 25 godina. Imate Srbe, čiji predstavnici govore svašta, ali imaju nekakva prava. Imate Hrvate – da, Hrvati postoje, kao i Bošnjaci, postoje, ne možemo se praviti da ne postoje – koji su nezadovoljni u toj državi. Je li to neka tajna? Jesam li ja nacionalist ili šovinist ako to kažem?”
Da bi na kraju poentirao: ”Neka se ne zanose (ne zna se na koga je mislio, vjerojatno na bošnjačke političare i one koji govore o građanskoj Bosni i Hercegovini) da će bilo kakve strateške odluke o ičemu biti donošene bez suglasja triju konstitutivnih naroda, i to nije nikakav srednji vijek, i bez toga nema građanske države. Dakle, još jednom govorim – građanska država je daleki, daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem”. Međutim, nije trebalo dugo čekati na žestoke, ponekad i neprimjerene reakcije nositelja vlasti na svim razinama u Bosni i Hercegovini kao i na reakcije onih kojima je stalo do države Bosne i Hercegovine bez entiteta, pa zvali se ti entiteti ”neponištiva” Republika Srpska ili, pak, nedosanjani daleki san u vidu Trećeg entiteta. Bučale su reakcije nekoliko dana. I onda je, uobičajeno, došlo zatišje koje je trajalo sve do kraja prosinca 2020., kada se situacija, barem se tako nadam, u odnosima političkih elita u Sarajevu i Zagrebu stubokom mijenja.
Do ”promjene” dolazi iznenada, u utorak, 29. prosinca 2020., u 12:19 sati, velikom i nenadanom nesrećom, snažnim i pogubnim potresom s ljudskim žrtvama i velikom materijalnom štetom, ponajviše na područjima Sisačko-moslavačke županije, gradova Petrinje, Siska, Gline i okolnih naselja.
Taj snažni i razorni potres jačine 6,2 po Richteru osjetili su također ne samo stanovnici obližnjih gradova Velike Gorice, Zaprešića i Zagreba nego i stanovnici drugih hrvatskih gradova i naselja – neki s manjim neki s većim materijalnim štetama – kao i stanovnici susjednih država.
Osim ljudskih žrtava, panike nastradalog stanovništva te razaranja materijalnih dobara ovaj potres na površinu odjednom izbaci i sav talog hrvatske poslijeratne politike vođene na područjima koja su u ratu najviše stradala i u kojima se obavljala šlampava obnova porušenih obiteljskih kuća. Na vidjelo je izišla sva bijeda te politike iskazana u nebrizi za ta područja, u njihovoj zapuštenosti i ostavljanju na milost i nemilost raznoraznim mešetarima, o čemu svjedoče žitelji nastradalih područja, posebno žitelji nehrvatske nacionalnosti u – po Banovini razbacanim – selima i zaseocima koji još uvijek nemaju ni struju ni cestu ni javni prijevoz. Upravo zbog toga bi toj politici – koja se nažalost i danas provodi – trebao nešto jači sapun i nešto vrelija voda da se opere (ošurga). O parfemu za tu politiku još uvijek nije vrijeme govoriti. Prvo sapun!
Međutim, veoma često nesreće, posebno one teže, izazivaju rušenje ranije mržnjom, ratovima i zavišću uspostavljenih barijera među ljudima i državama i neočekivanu, spontanu ljudsku (a time i religijsku) erupciju ljudske solidarnosti. Spomenuti petrinjsko-sisačko-glinski potres osim nesreće donese, međutim, i miomirise parfema solidarnosti, dobrote, suosjećanja i izravne i nesebične pomoći bosanskohercegovačke sirotinje. Donese spomenuti potres sve ono suprotno ružnim i hrvatskome predsjedniku neprimjerenim strelicama koje opetovano upućuje Bosni i Hercegovini i ljudima u njoj. Jer Bosna i Hercegovina nije samo bošnjačka, nije ni samo srpska pa čak ni u onome dijelu koji oni svojataju. Ona je i hrvatska u svakome njezinom dijelu, a ne samo uzduž i poprijeko hercegovačkoga krša.
Naime, neposredno nakon vijesti o potresu u Petrinji, Sisku i Glini, trojica članova Predsjedništva BiH pokazaše javno koliko je snažan i opojan taj bosanskohercegovački parfem suosjećajnosti iskazujući istodobno hrvatskim vlastima, ponajprije predsjedniku Milanoviću, svoju podršku, ali i sućut zbog potresom prouzročenih nesreća i ljudskih žrtava, počevši od Milorada Dodika, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH do dvojice drugih članova Predsjedništva BiH Željka Komšića i Šefika Džaferovića. O količini ljudskosti u solidarnosti bosanskohercegovačke nacionalno, religijski i politički raznolike sirotinje govori i iskaz ravnatelja Opće bolnice (bivše Vojne bolnice) u Sarajevu, dr. Ismeta Gavrankapetanovića upućen Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Sarajevu, kao i kolegama na Rebru i u Dubravi: ”Bilo što da možemo pomoći, odmah ćemo doći sa spremnim ekipama. Za svaki oblik pomoći mi smo tu”. Kako su u potresu oštećeni ne samo katolički sakralni objekti nego i islamski i pravoslavni, spremnost da budu solidarni s hrvatskim građanima pogođenih područja pomoć u svojim mogućnostima ponudiše i Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva i Islamska zajednica u BiH. Ovdje ću izdvojiti samo neke.
Kao prvo, Rijaset Islamske zajednice u BiH donio je odluku o izdvajanju prvih interventnih novčanih sredstava u iznosu od 100.000 KM (oko 400.000 kuna) za ”pomoć pogođenim i stradalim u zemljotresu koji je zadesio dijelove susjedne i prijateljske Hrvatske” kao i odluku o prikupljanju na džuma-namazima značajnijih sredstva ”za pomoć našim komšijama”. Također, i siromašno Hrvatsko kulturno društvo ”Napredak” u Sarajevu (koje svake godine očekuje pomoć od Republike Hrvatske za svoje projekte očuvanja hrvatske baštine u BiH) izdvojilo je 20.000 KM (oko 80.000 kuna) Petrinji, Sisku i Glini uz napomenu njegova predsjednika gosp. Nikole Čiče: ”Suosjećamo s Petrinjom i svim ljudima tamo. Nama je izuzetno žao zbog ovoga što se dogodilo i zato želimo pomoći. Moramo i želimo biti solidarni i dati sve od sebe da pomognemo drugim ljudima kojima je pomoć sada neophodna”. I ne na kraju, vrijedno je spomenuti još jednu donaciju koja će stići iz jedne od najnerazvijenijih općina u Bosni i Hercegovini, iz općine Prozor-Rama.
Odlukom načelnika dr. Joze Ivančevića – čovjeka protiv kojeg je Plenkovićev HDZ na prošlogodišnjim lokalnim izborima uzalud angažirao sve svoje snage (od zamjenika direktora Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Ive Bulaje, glavnoga tajnika HDZ-a Krunoslava Katičića, državnoga tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH i člana Predsjedništva HDZ-a Zvonka Milasa do potpredsjednika Vlade RH i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda) da ne pobijedi u utrci za načelnika Općine – iz sredstava proračunske pričuve bit će uplaćeno na račun Crvenoga križa Sisačko-moslavačke županije iznos od 25.000 KM (oko 100.000 kuna) ”kao pomoć potresom pogođenim naseljima u Republici Hrvatskoj”. Zaboravljajući što su već spomenuti HDZ-ovi političari činili ne samo njemu, a time i žiteljima te općine – on u svome iskazu napomenu da ljudska tragedija u Glini i Petrinji, vjerojatno i u drugim mjestima Sisačko-moslavačke županije ”traže naš ljudski odgovor” i da se trebamo ”prisjetiti da i Hrvatska pomaže narodu u Bosni i Hercegovini, pomagala je i neke projekte u Općini Prozor-Rama, tako da je sad vrijeme uzvratiti pomoć”.
Zašto sve ovo navodim!? Mnogo je razloga za to. Ali jedan je najvažniji: unatoč podrugljivom, ponižavajućem odnosu mnogih hrvatskih političkih, ali kulturnih, književnih i crkvenih elita prema Bosni i Hercegovini, prema domovini gotovo dvije trećine trenutno živućih građana Republike Hrvatske, ti ljudi u Bosni i Hercegovini, svejedno kojega vjerozakona oni bili, u ovakvim prilikama zaboraviše već spomenute uvrede i ponižavanja, zaboraviše kao da se nikada nisu ni dogodile, i odlučiše ponuditi svoju pomoć, svjesni da je za slobodu Republike Hrvatske žrtvovano mnogo toga hrvatskog u Bosni i Hercegovini, ne samo zemlje, nego i ljudskih života i ljudskih sudbina.
I da je za slobodu Hrvatske žrtvovano preko 1.100 života hrvatskih muslimana, najvećim dijelom Bošnjaka, o čemu je govorio predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković na svečanom prijemu u povodu Ramazanskoga bajrama 2018. godine u Islamskom centru u Zagrebu.
Nadam se da će mnogi u Hrvatskoj, posebno političari, smoći snage i u daru materijalno siromašnih, ali duhovno bogatih i plemenitih ljudi u Bosni i Hercegovini prepoznati njihovu veličinu, njihovu ljudskost, njihov ponos, a ne odnositi se prema njima i njihovoj zemlji bahato, neprimjereno i s ponižavanjem, s osjećajem više i nedostižne vrijednosti, s uvjerenjem da im trebaju neprestano docirati kako se u njihovoj domovini Bosni i Hercegovini treba živjeti. (Prenosimo s portala Autograf)