Hrvatska visoka politika i oni koji je predstavljaju, zaslužuje da joj se, u kontekstu poznavanja BiH,
Daytona, ali i vođenja cjelokupne politike prema BiH i Hrvatima u toj državi (a Hrvati u BiH ne žive samo u Hercegovini, mada to službeni Zagreb voli “zaboravljati”!) jasno i glasno kaže: sjedi – jedan! Bilo bi dobro da takvu ocjenu napokon izrekne i toliko spominjana međunarodna zajednica, konkretno Evropska unija, umjesto što se, zbog hrvatskoga članstva u Uniji, pravi slijepom i gluhom u odnosu na poteze Zagreba, koji – uostalom – nisu od jučer. To će se sljepilo, potraje li, obiti o glavu ne samo Hrvatima u BiH, ne samo službenom Zagrebu i odnosima RH – BiH, nego i Evropi koja je već jednom bila prisiljena gasiti požare na jugoistoku Evrope.
Jednom davno, ne govorimo sada ni o komunizmu, ni o socijalizmu, nego naprosto o prošlosti, djeca u školi nisu rješavala testove. Znanje se provjeravalo na puno jednostavniji, mnogi će danas reći: primitivan način. Učitelj, odnosno nastavnik ili profesor prozvao bi učenika(cu) i postavljao pitanja iz materije što ju je trebalo savladati, drugim riječima usvojiti, naučiti. I nije to, naravno, bilo samo bubanje datuma i imena. Učilo se, doista. Prozvani bi ustali iz klupe i odgovarali. Pokazano znanje (ili neznanje) bi se nakon takvog “ispitivanja” ocjenjivalo. Rijetki bi dobili najbolju ocjenu “odličan” (5), više ih je bilo s ocjenom “vrlo dobar” (4), podosta s ocjenom “dobar” (3), malo manje s “dovoljnim” (2), dok bi tek manji broj onih koji doista nisu ništa ni znali, ni naučili dobio ocjenu “nedovoljan”(1). Uobičajilo se tada govoriti, kako bi učitelj, nastavnik ili profesor takvima kratko rekli: “Sjedi – jedan!” Ovaj je uvod bio potreban da bi i mlađi čitatelji shvatili što želimo reći, kada kažemo na adresu najviših državnih dužnosnika Hrvatske, a vezano uz njihovo znanje o Bosni i Hercegovini, odnosno Daytonskom sporazumu, da su bez i najmanje dvojbe zavrijedili da im se kaže: “Sjedi – jedan!”
To se poglavito odnosi na “originalni” način na koji službeni Zagreb (baš kao i HDZ BiH) tumači način biranja članova Predsjedništva BiH i njihovu ulogu. Uporno se, naime, sugerira, zapravo agresivno nameće zaključak kako Željko Komšić, član Predsjedništva izabran iz redova hrvatskoga naroda nije izabran u skladu ni sa slovom, ni s duhom Daytonskog sporazuma i kako on “ne predstavlja Hrvate”, jer je očito izabran (i) glasovima Bošnjaka. Pri tome nikoga ne smeta da je na isti način i pod istim uvjetima za člana Predsjedništva svojedobno izabran Dragan Čović, sadašnji predsjednik HDZ BiH. Niti se tada govorilo, vapilo gotovo, o nasilju, neki će reći čak i zulumu, nad Hrvatima. No, kako je Komšić u izborima za aktualno Predsjedništvo porazio Čovića, koji je ponovo kandidirao, digla se kuka i motika. Da bi sve kulminiralo izjavom hrvatskoga ministra vanjskih poslova Gorana Grlića-Radmana kako “nitko u Zagrebu neće službeno primiti Željka Komšića, jer on ne predstavlja Hrvate u BiH, budući da je izabran glasovima Bošnjaka.” Da najprije raščistimo ovo potonje. Da, Komšić jest izabran i glasovima Bošnjaka, ali nedvojbeno i glasovima Hrvata, koji nisu homogeno dali svoj glas Čoviću. A je li to u suprotnosti s Daytonom? Kategorički je odgovor: nije!
Daytonski sporazum, a to je zapravo set sporazuma i ugovora, među kojima je i Ustav BiH, vrlo jasno kaže, ovo je doslovni citat: “Predsjedništvo Bosne i Hercegovine čine tri člana: jedan bošnjački i jedan hrvatski od kojih se svakoga izravno bira na području Federacije, i jedan srpski kojega se izravno bira na području Republike Srpske”. Pa da ponovimo i utvrdimo gradivo. Piše li igdje u Ustavu BiH da član Predsjedništva iz sastava jednoga od triju konstitutivnih naroda u Predsjedništvu zastupa taj narod? Ne piše! Niti piše, niti se to može na bilo koji način iščitati iz citirane odredbe. Piše li igdje da člana Predsjedništva iz redova jednoga od konstitutivnih naroda biraju, ili smiju birati samo pripadnici toga naroda? Ne piše! Dapače, vrlo je jasno rečeno da se oni biraju na teritorijalnoj osnovi, što znači da se srpskoga člana bira na području (teritoriju) Republike Srpske, a bošnjačkoga i hrvatskoga na području Federacije BiH. Dakle, u pitanju je teritorijalni, a ne nacionalni ključ, naime određuje se da će birači s ovoga ili onoga područja (entiteta) birati ovoga ili onoga (one) članove Predsjedništva, ali se nigdje, ama baš nigdje ni ne aludira na to da bi pripadnici bilo kojega konstitutivnog naroda birali svoje predstavnike, odnosno da u izborima za članove Peredsjedništa ne bi smjeli sudjelovati pripadnici onoga konstitutivnog naroda koji ne dijele nacionalnost sa članom Predsjedništva za kojega glasaju.
Sve priče o tome, a i s time smo danas suočeni, kako su oni koji su pisali ustav BiH zapravo imali na umu, da su pretpostavljali kako će svaki konstitutivni narod birati u Predsjedništvo “svojega” predstavnika, da su – prema tome – imali na umu nacionalni kriterij, samo su to – eto – nekako zaboravili jasno formulirati, krajnje su neozbiljne i neutemeljene. Pa evo i još jednog ključnog doslovnog citata: “Članove Predsjedništva izravno se bira u svakom entitetu (pri čemu svaki birač glasa za jednoga člana Predsjedništva)”. Naglasak je, vidimo, na tome da jedan glasač dade svoj glas samo jednome kandidatu za člana Predsjedništva. Jedan glas – jednome kandidatu. U Republici Srpskoj – srpskome, mada i tamo, svim etničkim čišćenjima usprkos, živi još poneki i Hrvat i Bošnjak, a u Federaciji BiH, hrvatskom i bošnjačkom. Pri čemu i opet nije rečeno, ni natuknuto tko ima pravo birati kojega kandidata, što znači da je svatko tko živi u Federaciji BiH slobodan odlučiti hoće li dati svoj glas hrvatskom, ili bošnjačkom kandidatu za člana Predsjedništva. Pa vrijedi ponoviti: nigdje se, ni slovom, ali ni duhom Daytona ne implicira da bi srpskoga člana Predsjedništva BiH smjeli birati samo Srbi, bošnjačkoga samo Bošnjaci, a hrvatskoga – samo Hrvati. Ponovimo: nigdje!
Savršeno je jasno, a to zaista proizlazi i iz slova i duha Daytona, odnosno Ustava BiH da, jednom izabrani, članovi Predsjedništva ne predstavljaju konstitutivni narod kojemu pripadaju, nego samo i jedino: Bosnu i Hercegovinu. Napokon, zašto bi se inače tijelo u koje su izabrani zvalo Predsjedništvo BiH? A ono funkcionira – kako? I to je predviđeno Ustavom, pa ćemo naprosto citirati: “Predsjedništvo bira jednoga svojeg člana kao predsjedajućeg. Predsjedništvo će odlučiti hoće li se Predsjedajući birati rotacijom, ili na neki drugi način.” I, napokon, što – uz ostalo – radi Predsjedništvo? Odgovor na to pitanje iznimno je važan upravo u kontekstu sada i službeno proglašenoga bojkota jednoga njegovoga člana od strane Republike Hrvatske. Citirajmo još jednom, i ovoga puta doslovno, Ustav BiH: “Predsjedništvo je odgovorno za vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine.”
E sada, da posložimo sve elemente u zaokruženu sliku i da završimo lekciju. Članove Predsjedništva bira se iz redova triju konstitutivnih naroda, ali na teritorijalnom, a ne nacionalnom principu. Svatko s pravom glasa ima pravo izaći na izbore na području (entitetu) gdje živi i dati svoj glas jednome članu Predsjedništva. Nigdje nije ni natuknuto da bi to trebao biti onaj kandidat koji je iste nacionalnosti kao i glasač. Jednom izabrano, Predsjedništvo djeluje kao kolektiv, odluke donosi koncenzusom (zato je ovo sadašnje praktično paralizirano, jer u svojem sastavu ima člana koji ne priznaje Bosnu i Hercegovinu, ali kojega službena Hrvatska rado prima), a jedna od njegovih nadležnosti je vođenje vanjske politike. Što u tome kontekstu onda znači izjava ministra Grlića-Radmana kako nitko u Hrvatskoj neće službeno primiti člana Predsjedništva BiH Željka Komšića?
Znači i može značiti samo jedno: da službeni Zagreb prekida odnose sa susjednom i međunarodno priznatom državom. Kako bi se, naime, ti odnosi mogli realizirati, ako je Predsjedništvo BiH ono tijelo što vodi vanjsku politiku države, ako ono djeluje kao kolektiv, a Hrvatska odbija primiti jednoga njegovog člana? Drugim riječima, Hrvatska odbija odnose s Predsjedništvom BiH, koncentrirajući se na Mostar i na HDZ BiH. Pri tome, lažno predstavljajući Dayton i njegove odredbe Hrvatska “gura” neizravno, ali ne i manje jasno tezu kako su u BiH Hrvati samo oni koji su članovi tamošnje HDZ. Nije to vjerojatno strano ni hrvatskome HDZ-u, ali to je već neka druga priča. U svemu tome djelovanje Željka Komšića ostavljamo po strani. Govorimo o načelima, o Ustavu BiH, o slovu i duhu Daytona i o tome kako se stvari lažno prikazuju.
Ukratko: hrvatska visoka politika i oni koji je predstavljaju, zaslužuje da joj se, u kontekstu poznavanja BiH, Daytona, ali i vođenja cjelokupne politike prema BiH i Hrvatima u toj državi (a Hrvati u BiH ne žive samo u Hercegovini, mada to službeni Zagreb voli “zaboravljati”!) jasno i glasno kaže: sjedi – jedan! Bilo bi dobro da takvu ocjenu napokon izrekne i toliko spominjana međunarodna zajednica, konkretno Evropska unija, umjesto što se, zbog hrvatskoga članstva u Uniji, pravi slijepom i gluhom u odnosu na poteze Zagreba, koji – uostalom – nisu od jučer. To će se sljepilo, potraje li, obiti o glavu ne samo Hrvatima u BiH, ne samo službenom Zagrebu i odnosima RH – BiH, nego i Evropi koja je već jednom bila prisiljena gasiti požare na jugoistoku Evrope. Bude li se čekalo, bude li se tolerirala samovolja bazirana na lažima, neće samo hrvatska službena politika biti ona kojoj će se morati reći: sjedi – jedan! (Tacno.net)