Nikola Samardžić, redovni profesor na odsjeku Istorije Filozofskog fakulteta u Beogradu, 

kazao je u intervjuu za Vijesti.ba kako parlamentarni izbori u Srbiji predstavljaju debakl demokratije. Profesor Samardžić je govorio o rastu populizma u regionu i Evropi, slabosti opozicije u Srbiji, problemima s kojima se region suočava i drugim stvarima.

Bio je član Demokratske stranke od 1995. do 2004. godine. Jedan je od osnivača Liberalno-demokratske partije 2005. godine. Na 19. godišnjicu 5. oktobra zvanično je predstavio novu političku organizaciju Glas!/ The Voice.

Tom prilikom je kazao je „da se Srbija nalazi u dubokom društvenom sukobu zbog odsustva snage, hrabrosti, intelektualnog i moralnog kapaciteta da riješi najvažnija pitanja: status Kosova i pomirenje, integracija sa susjedima, Evropom i SAD. Zalaže se za ulazak Srbije u NATO.   Razgovarao: Haris Ljevo

Kako ocjenjujete parlamentarne izbore održane prije nekoliko dana u Srbiji?

SAMARDŽIĆ: Izbori u Srbiji su dio jednoga šireg procesa: rasta populizma, i razarajućih uticaja Rusije i Kine. Cijela politička klasa u EU i u državama koje su na putu pridruživanja zaražena je tim virusom, korupcijom i koruptivnim očekivanjima, da će izdajom evropske ideje, novim povlačenjem granica, povratkom ekonomije u sivu zonu i političkom saradnjom s Rusijom i Kinom postati nesmjenjiva i udaljena iz domena svake odgovornosti. Debakl demokratije u Srbiji samo je jedan u nizu poraza EU: Ukrajina, Krim, Bregzit, pa ova kriza u kojoj se šef evropske diplomatije tako sramno, gotovo podanički odnosi prema Pekingu koji je jesenas krenuo u agresiju na Hong Kong, zarazio cio svijet, prijeti Tajvanu, zaratio sa Indijom. Izbori u Srbiji su domino efekat poremećaja u istočnoj Evropi, Srbija je možda samo jedna drastična verzija populističkih režima u Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj.
 

Većina opozicionih stranaka je bojkotovala izbore. Da li je po vašem mišljenju opozicija trebala naći neki drugi način da se suprostavi Aleksandru Vučiću?

SAMARDŽIĆ: Većina tih stranaka s Vučićem dijeli istovjetne stavove o svim važnim pitanjima. Oni bi i dalje da dijele Bosnu, mlate po Kosovu, da likvidiraju Đukanovića kao onomad Đinđića, da silom vrate Crnu Goru, zagovornici su državnog, lopovskog kapitalizma, preziru i odbacuju političke i ekonomske slobode, izuzev sopstvenih. Samo zato je bojkot bio dobra ideja: takva opozicija nije ušla u skupštinu, a Vučić je, ovakvim izborima, izopšten iz civilizacije, ako jeste, a nadam se da jeste.
 

Vučić je dobio oko dvije trećine glasova i sada je u poziciji da sam odlučuje o svemu. Kakva će Srbija biti u budućem periodu s takvom političkom moći u rukama jednog čovjeka?

SAMARDŽIĆ: Ta dvotrećinska većina odnosi se na dva miliona glasova od šest i po miliona upisanih birača. Od šest i po miliona manje od milion, a sve ih je manje, spremno je da podrži neku od savremenih demokratskih platformi koje su u opštoj evropskoj ponudi. Ali u Srbiji tvrde diktature nisu popularne, ako već za liberalnu demokratiju nema političkih, ekonomskih ili intelektualnih potencijala. U trenutku u kojem Vučić bude precijenio svoju stvarnu moć, a naročito popularnost koja nestaje zbog njegovog ličnog nevaspitanja, toga bahatog, prijetećeg stava, suočiće se upravo sa istom onom radikalsko-komunističkom Srbijom na kojoj je on zasnovao svoju ogromnu moć.

On ne smije više lagati oko Kosova, a očigledno je dao različita obećanja, jedna za SAD, druga za Rusiju, treća za EU, četvrta za domaću upotrebu. I tu vidim početak njegovog kraja. EU u ovom trenutku ima ogromnu šansu, da mu prepusti trajno rješenje kosovskog pitanja, koje je ugovorio sa američkom diplomatijom, a već pokušava da se izvuče. Ali nisam siguran da su u Briselu, Berlinu,Parizu dovoljno svjesni kakve su alternative neuspjehu da se kosovsko pitanje zatvori u toku ove godine koja je ionako propala u planetarnim okvirima.
 

Socijaldemokrate, Zeleni i još neke grupacije iz EU parlamenta odmah su poručile kako ovakva Srbija ne može u EU. Šta će to značiti za budući evropski put u Srbiji?

SAMARDŽIĆ: Nisam siguran da je više demokratije u Mađarskoj, koja je članica EU, nego u Srbiji. Takav stav gotovo da podrazumijeva da bi Srbiju trebalo predati Rusiji. Tu je suviše histerije, a malo pameti. Već smo godinama u drugom Hladnom ratu. Bivša Jugoslavija je teritorija bez koje EU kao cjelina neće opstati. Amputacija neće izliječiti organizam koji suviše dugo krvari.

Da li ovi izbori mogu biti prekretnica za opoziciju da se ujedini, jer, očito je, razjedinjeni kakvi su sada ne mogu ništa protiv Vučića?

SAMARDŽIĆ: Da li ćemo Vučića, Putinovog klijenta, izraska najmračnije narodnjačke Srbije, zamijeniti istovjetnom opozicijom, istovjetna je dilema s kojom ste suočeni u Republici Srpskoj, ali i u hrvatskom i bošnjačkom narodu u Bosni i Hercegovini. Pokušavam da dočaram odnose u najgrubljim crtama. U Srbiji je izbor između Putina i Putina, u BiH između Putina i Erdogana. Vaše pitanje je precizno, da, samo ujedinjena opozicija biće u stanju da porazi Vučića na predsjedničkim i, eventualno, prijevremenim parlamentarnim izborima. Ali je Srbija u cijelini, kao i BiH, za jedno duboko političko prevaspitavanje koje iziskuje vrijeme, a za koje naši EU partneri očigledno nemaju vizije ni snage.
 

Hoće li se i na koji način promijeniti odnos Vučića i Srbije prema susjedima, prije svega BiH, sada kada ima apsolutnu vlast u svoji rukama?

SAMARDŽIĆ: Nedavno je Stjepan Mesić pozvao Srbe i Hrvate u BiH da svoj glavni grad vide u Sarajevu, i da je njihova država BiH. Ja bih taj poziv nekako proširio. Sarajevo bi moralo da postane tačka okupljanja, da i Zagreb i Beograd na Sarajevo prenesu nadležnosti koje će obezbjediti ono udruživanje snaga koje nam je neophodno u novom globalnom svijetu. Mislim na konfederaciju, bez granica, u EU ili bez obzira na EU, svejedno. Ponovo smo u recesiji, napuštaju nas najmlađi, najvitalniji, i neprestano u sporovima koji su besmisleni i zbog tako dugog trajanja. Dejton je u BiH obustavio rat, ali je obustavio i život. Četvrt vijeka traje agonija u kojoj BiH čerupaju svi, Srbija, Hrvatska, Rusija, Turska. I u BiH i u Srbiji snažan je taj diskurs, o Evropi koja nas kolonizira, guta, kupuje, prodaje, a mi, sve smo dalje od evropskog civilizovanog sveta.

Taj svijet je u stanju političke slabosti godinama, ali smo i mi jedan od činilaca te slabosti. Da li će Vučić, dok bude pregovarao o Kosovu, tražiti kompenzacije u BiH i Crnoj Gori, vjerovatno hoće. Ne odbacujem ideju svakog od jugoslovenskih naroda da ostvari svoje nacionalno ujedinjenje, ali ta ideja ne mora da podrazumijeva čerupanje teritorija, kopanje rovova, sijanje novih mržnji i podjela. Ahtisarijev plan za Kosovo iz 2007. nudio je jednu suprotnu logiku relaksacije granica i susjedskih odnosa, i zato je bio odbačen, taj plan je upravo obesmišljavao koncept klasičnog suvereniteta koji je i dalje platforma i Beograda i Prištine.

Da zaključim, pregovori o trajnom statusu Kosova biće osnova trajnog mira ukoliko budu okončani rješenjem koje bi bilo prihvatljivo i za buduće odnose svih bivših jugoslovenskih republika. Podijelio bih i bojazan, da će Vučić pokušati da gubitke, kako on to vidi, na kosovskoj strani, nadoknadi pritiscima na BiH i Crnu Goru. Njegovim namjerama, međutim, doprinosi svaka izjava EU i SAD zvaničnika koja relativizuje agresiju protiv crnogorske vlade u koju su uključeni Beograd, SPC i ruska agentura.  (Vijesti.ba)