U državi u čije se ime njen predsjednik opsjednuto i bolesno izdaje za lidera na Balkanu, suvereno vladaju negatori srebreničkog genocida u kojem je Srbija imala značajnu ulogu - sva zvjerstva je finansirala, izvukavši se, običnom čovjeku nepoznatom logikom, preciznije licemerjem Zapada, samo presudom koja više podsjeća na ukor razrednog starešine, nego na prijetnju isključenjem iz civilizacijskih procesa.

 

Sa Bojanom Tončićem, komentatorom i kolumnistom beogradskog magazina XXZ, jednim od najglasnijih glasova razuma iz Srbije, razgovarali smo na sarajevskom Bookstanu, o predstojećoj godišnjici srebreničkog genocida, stanju u Srbiji, pomirenju, komunikaciji u regionu…

 

Razgovarao: Haris Ljevo

 

Koliko je danas društvo u Srbiji spremno na suočavanje s prošlošću i prihvatanjem istine o genocidu u Srebrenici? 

 

TONČIĆ: Srbija je danas moralna crkotina koja je samu sebe osudila na dugotrajnu neizlječivu bolest, smrt u mukama i smradu koji se širi; tvorevina koju ne treba potcjenjivati, budući da je, sa ovakvom vlašću, potencijalni izvor sukoba. Možda podsjeća tek na umišljenog psihopatu, ali zašto takvom dozvoliti da vam makar pokvari dan. Razoružana i nemoćna, moli za pomoć navodne prijatelje koji su je, s razlogom, potcenjivali, mislim na Ruse, izuzev u periodu kada je Tito poručio Staljinu da Jugoslavija nije sovjetska republika. Prijeti poput adolescenta čiji je tata „to i to“. U državi u čije se ime njen predsednik opsjednuto i bolesno izdaje za lidera na Balkanu, suvereno vladaju negatori srebreničkog genocida u kojem je Srbija imala značajnu ulogu - sva zvjerstva je finansirala, izvukavši se, običnom čovjeku nepoznatom logikom, preciznije licemerjem Zapada, samo presudom koja više podsjeća na ukor razrednog starešine, nego na prijetnju isključenjem iz civilizacijskih procesa. Sa natpolovičnom većinom isušenih mozgova (Wilhelm Reich), mladim produktima koji su već četvrta generacija nacionalističke revolucije, propagande, školskih programa, razorenih PTSP porodica, logičan je zaključak da ima spremnosti jedino za izvornu neljudskost, poput parole „Biće repriza“, na bilbordu posvećenom desetogodišnjici genocida u Srebrenici.  

 

Od tada se ništa nije promijenilo, štaviše, ojačale su neofašističke falange spremne da u jednom trenutku postanu pretorijanska garda. Tako je ovih je dana Vlada dala komunalnoj miliciji ovlašćenja kakva ima FBI, a relativno brzo ćemo svjedočiti novim pojavnim oblicima strahovlade. U takvoj atmosferi, sa nacionalistički nastrojenim uredništvima i čitaocima koji traže krv, može se koristiti čak i sintagma „sučavanje s prošlošću“, kao podsjećanje na nekadašnju iluziju preostalih građanskih individualaca. 

 

Da li je uopšte moguće govoriti o pomirenju u regionu bez iskrenog odnosa prema počinjenim ratnim zločinima devedesetih godina i prihvatanja pravosnažnih presuda Haškog tribunala? 

 

TONČIĆ: Imenicu pomirenje trebalo bi izbjegavati, jer se normalni ljudi nisu svađali, nisu jedni drugima nanosili zlo, i danas normalno komuniciraju, razmjenjuju ideje, iskustva. To sam protekle nedjelje najupečatljivije doživio na Četvrtom internacionalnom festivalu literature Bookstan u Sarajevu. 

 

Razgovarali su i družili se autori, kritičari, novinari iz regiona, umješni, afirmisani i manje poznati korisnici  domaćeg četvoroimenog jezika, gosti iz Evrope i svijeta. Postoje veze koje se ne mogu prekinuti, uprkos granatama i snajperima. Znam da sam došao iz grada sa čijeg je Kalemegdana ispaljena svaka granata koja je pogodila Sarajevo, iz grada u kojem živim sa zlikovcima koji slobodno šetaju, poput Novaka Đukića, zapovjednika masakra na tuzlanskoj Kapiji, te optuženih za srebrenički zločin (ne i genocid), ubistvo 1.313 ljudi u Kravicama, koji se brane sa slobode. Ali, znam i to da sam dobrodošao, da me niko nije uvrijedio (dobro, nećemo sad o detaljima sarajevske duhovitosti), da su iza mene i ljudi koji su 1992. razvili crni flor u znak podrške Sarajevu, od Slavije do Terazija. Postoje ljudi koji su uložili sebe u nastojanje da spriječe rat. Nisu uspjeli, ostalo ih je malo. 

 

Sarajevo to zna da poštuje, tako su panelisti u diskusijama često pominjali ime Borke Pavićević, istinske heroine antiratnog pokreta, koja je umrla 30. juna. Važni su taj kontakt i neposredna komunikacija, ne treba nam diplomatska nota da bismo se poštovali, zašto ne i voljeli. Kad neko u Srbiji sakupi hrabrost da, sa pozicije predsjednika države, kaže istinu o agresiji na Bosnu i Hercegovinu, o opsadi, koncentracionim logorima smrti, finansiranju i kadrovskom jačanju vojske “negenocidne tvorevine” - biće dobrodošao. Možda će neko to i doživjeti (neće, naravno), ali, zar da u međuvremenu ćutimo, da ne odajemo počast žrtvama, da se ne radujemo zajedničkim uspjesima, da - poput ratnih veterana - ne posjećujemo jedni druge, da se ne igraju predstave, ne prave sjajni filmovi, poput onih iz hrvatsko-srpske koprodukcije, da nam ne gostuju bendovi iz regiona… Utoliko imam averziju prema riječi pomirenje. 

 

Dvadeset i četiri godine kasnije, umjesto prihvatanja činjenica o genocidu u Srebrenici, Vlada Republike Srpske formira „Komisiju za utvrđivanje istine o događajima u i oko Srebrenice“. Kako komentirate to? 

 

TONČIĆ: Kao uvod odgovoriću pitanjem: Kako to da čim se neki zlikovac nađe na optuženičkoj klupi zbog svojih nedjela, odmah kaže da to nije optužnica protiv njega, već protiv čitavog srpskog naroda. Istog trenutka kada bude optužen, postaje simbol otpora Srba, gebelsovska propaganda ga načini herojem, iako je, recimo, poput srbijanskih netom oslobođenih generala, zapovijedao kaznenim ekspedicijama ubijanjem i protjerivanjem civila, silovanjima, pljačkom, paljevinama. Takve ovaj narod hoće za heroje, jer oni su „naši“, pa ih samo zbog toga sude. 

 

Nova Dodikova komisija, uprkos nekim razumnim nalazima prethodne, iz 2004, znači podilaženje želji poslovno sposobnog i manje sposobnog skupa jedinki koji želi svoju istinu. Tu je - a zašto da ne - Milorad Dodik krajnje pošten. On je detektovao tu želju naroda (kojeg je, istina, malo, odnosno svakodnevnom propagandnom torturom, manipulisao) i, po principu „ko plaća muziku, naručuje pjesmu“, odlučio da, naravno, ne uzimajući nikakvu proviziju, parama poreskih obveznika finansira istraživanje ljudi od (Dodikovog) povjerenja. Postoje, pravnički rečeno, osnovi za sumnju da je neko od znanstvenika novi autentični tumač istine o genocidu, poput genijalnog Stefana Karganovića, komandanta NVO „Istorijski projekat Srebrenica“, koji je budžet negenocidne tvorevine, po slovu optužnice, olakšao za dva miliona KM. Sličnost je velika, riječ je o već viđenom dodikovskom scenariju, po kojem je Karganović izvjesno vrijeme uspješno glumio. U avgustu prošle godine Karganović je u Beogradu prisustvovao promociji knjige “Srebrenica – raskrinkavanje lažnog samooptuživanja” kojom je “raskrinkana” bivša Vlada RS koja je sačinila i prihvatila izvještaj o genocidu iz 2004. Tako je najstrašniji zločin u Evropi poslije Drugog svetskog rata, umjesto istinskog priznanja i pokajanja, dobio svoju dodikovsko-karganovićevsku negaciju. Karganoviću se apetit otvorio, ali je i za Dodikove parametre malo pretjerao. 

 

Koliko je uopšte jak taj građanski dio Srbije koji nema problem s tim da otvoreno govori o ulozi zvanične Srbije u počinjenju i negiranju genocida?

 

TONČIĆ: A priču o građanskoj Srbiji sam, u izvjesnoj mjeri, otvorio konstatacijom da ima malo preostalih antiratnih aktivista i aktivistkinja. Dodao bih, pak, i to da ponekad ohrabruju stavovi mladih ljudi koji neće da robuju mitologiji, djela naraštaja koji se nije „primio“ na sumanutu nacionalističku propagandu koja izlazi i iz konzervi paštete. Oni su po nacionalnosti Srbi i Srpkinje, nikada to ne ističu, ali i ne skrivaju, antifašisti su, sjajno komuniciraju sa vršnjacima iz regiona, bjesni su na roditelje zbog ruševina koje im ostavljaju u nasljeđe, žele da odu, ali, neki od njih i da ostanu. Viđamo ih na manifestacijama visokog rizika, vole da skandiraju, kao na suđenju za rehabilitaciju Draže Mihajlovića, „Ustaše, četnici, zajedno ste bežali!“ 

 

Mnogi su okupljeni oko Inicijative mladih za ljudska prava, protive se javnom djelovanju ratnih zločinaca, ima radikalnijih ljevičara, ima i neartikulisanih frikova, širok je spektar njihovog interesovanja i pobunjeničkog djelovanja. Ukratko, daleko su pametniji i povjerenja vrijedniji, nego eksponenti nacionalističke opozicije, a to su gotovo svi opozicionari. I takva je budućnost prihvatljivija od Vučića umjesto Vučića. 

 

Jasno je da ideja o stvaranju Velike Srbije još uvijek živi kod najvećeg dijela „srbijanske intelektualne elite“. Kako je moguće da još uvijek ta elita nije u stanju pogledati istini u oči i prihvatiti činjenicu da je taj projekat završio u stotinama masovnih grobnica?

 

TONČIĆ: Eh, kada bi se nacionalizam mogao smjestiti u sferu racionalnog, onda bi Vaše pitanje bilo izlišno, onda ne bismo pričali o ratu i posljedicama rata, nego o rock koncertu. Sintagma koju ste, s razlogom, stavili pod znake navoda zapravo je eufemizam za gomilu poremećenih osoba, neostvarenih i netalentovanih, opasnih, za krdo bizona koje se zna ponašati jedino po zakonitostima krda. Ovo je njihovo vrijeme, ali narod kojem je 30 godina “njihovo vrijeme” treba da se zamisli nad vlastitom sudbinom i - naravno da je nemoguće - prizove pameti. Ne birajte, kao u Kosovskom mitu, carstvo nebesko, da pogubite glave sa to malo mozga u njima. 

 

Srpska intelektualna elita ne postoji, ali postoje intelektualci od ugleda u svijetu, umjetnici, naučnici. Postoje među njima ljudi koji se ne boje da izgovore sve o aktuelnim pojavnim oblicima nacionalizma, ali, kako to obično biva, kišovski rečeno, “oni pjevaju u pustinji”. 

 

Oni desperadosi iz Srpske akademije nauka i umjetnosti, glavnog stožera velikosrpskog nacionalizma, i dalje đubre i zalivaju svoju demonsku biljku. Njih birači slušaju, njihova je propaganda, njihova je krv koju - zašto ne - treba proliti da bismo se konačno razgraničili sa ovim ili onim neprijateljem - susjedom. Ti su štakori zaposjeli fakultetske katedre i amfiteatre, šire se kao metastaza tupoumne, isprazne priče o njihovim umjetničkim dostignućima, to je radijacija od koje nema spasa. I nije potpuna istina da je u Srbiji politika nacionalistička. Sve je nacionalističko, maksilofacijalna hirurgija je nacionalistička, kolonoskopija je nacionalistička, nasilje u porodici je nacionalističko, beogradske raskopane i neprohodne ulice su baš takve (o fudbalu i hokeju na travi da i ne govorimo). Nije jasno čitaocu u BiH? E, oni stariji neka se podsjete 1992. i vidjeće da je ovo hiperrealizam. I neka kažu djeci da nisu ništa propustila. Samo, sada je rat došao kući. Bilo bi pravo da više ne ide nikud.

 

Zvanični Beograd i Banja Luka otvorenom drže mogućnost razmjene teritorija, odnosno zamjenu Kosova za Republiku Srpsku. Kako gledate na to?  

 

TONČIĆ: Spriječiti ih da otvaraju usta. Nije demokratski? A biće demokratski još sto hiljada mrtvih i nekoliko miliona uništenih života.

 

Biće demokratski padobrani sa humanitarnom pomoći, zime bez struje i gasa, masovna silovanja i pogubljenja. Marš, bando!

 

 

(Vijesti.ba)