Hrvati moraju imati pravo na izbor svojih legitimnih političkih predstavnika. 

Nužna je reforma izbornog zakona, poručila je predsjednica RH.O tome šta bi za BiH mogla značiti izjava Kolinde Grabar-Kitarović da "Hrvatska zastupa politiku proširenja, ali na temelju ispunjavanja apsolutno svih kriterija", te spominjanja Izbornog zakona u tom kontekstu, svoj komentar za Vijesti.ba dao je dugogodišnji dopisnik iz Brisela i ekspert za evropske politike i proces proširenja EU Zekerijah Smajić.

Piše: Zekerijah Smajić

- Najnovija izjava hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o Bosni i Hercegovini, u kojoj se uz ostalo navodi da "Hrvatska zastupa politiku proširenja, ali na temelju ispunjavanja apsolutno svih kriterija"-mogla bi se analizirati iz mnogih uglova. Četiri su u ovom trenutku najvažnija iza većinu građana u BiH i Hrvatskoj najlakše shvatljiva.

Prvi ugao je onaj kojimse najdirektnije tangiraju trenutne, kratkotročne i dugoročne pozicije Bosne i Hercegovine u procesu evropskih integracija.

Na hipotetičko pitanje da li na ovaj način hrvatska predsjednica upućuje prijetnju Bosni i Hercegovini da joj njen najbliži susjed na jesen neće dati glas za kandidatski status ukoliko se do tada ne popusti zahtjevima predsjednika Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ) Dragana Čovića u vezi sa izbornim zakonodavstvom -odgovor bi mogao biti pozitivan. Najnovija izjava predsjednice Grabar-Kitarović se, dakle, može tumačiti i kao suptilna prijetnja s odloženim djelovanjem.

I realno i stvarno, hrvatsko bi ponašanje u budućnosti moglo biti uslovno-posljedično jer odluke o kandidatskom statusu, kao i svim narednim koracima BiH u pristupnom procesu sve do konačnog članstva, donose se na nivou zemalja članica Evropske unije kroz sve zajedničke institucije - od Vijeća EU, preko Evropskog parlamenta do Evropskog vijeća. Na svim ovim nivoima Hrvatska je ravnopravna u odlučivanju s drugim članicama, ali kao najviše zainteresirana zemlja za status Hrvata u BiH, hipotetički bi mogla uskraćivati svoj glas kadgod joj to politički zatreba.

Dodvoravanje hrvatske Evropskoj uniji

Na najnoviju izjavu hrvatske predsjednice bi se moglo gledati i kao na dodvoravanje zvaničnicima Evropske unije. Izjavom da „Hrvatska zastupa politiku proširenja“, ali na temelju „ispunjavanja apsolutno svih kriterija za pristupanje",Hrvatska se prvo neformalno pridružila francusko-njemačkoj kriteorologiji u vezi s proširenjem, koja podrazumijeva upravo ovo: ispunjavanje apsolutno svih kriterija za pristupanje, bez obzira koliko je BiH slučaj za sebe u odnosu na druge zemlje regiona i koliko je 'sazrela' za izuzeće i poseban tretman u procesu evropskih integracija.

Hrvatska koristi svaku priliku kako bi se u Briselu predstavilai kao članica EU koja principijelno i dosljedno poštuje, brani i disperzira evropske vrijednosti i principe– od ona tri opšta pristupna kriterija iz Kopenhagena od 1993. godine (ekonomski, politički i pravni), preko dodatnog „administrativnog kriterija“ iz 1995. koji je poznat i kao „madridski kriteriji“, pa sve do opštih i posbenih uslova za Bosnu i Hercegovinu koji su uspostavljeni prvim evropskim Regionalnim pristupom iz 1997. Na takvu 'principijelnost' Hrvatska ima ne samo pravo nego i obavezu kao zemlja članica EU. Drugo je, međutim,  pitanje koliko je Hrvatska u Briselu doista principijelna, kada jeste a kada to nije, te zašto nekada jeste a nekada nije.

Istovremeno, Hrvatska se kad god može, želi predstaviti i kao faktor regionalne geopolitike, ali i kao potpuno zrela i debalkanizirana članica Evropske unije na koju se može čvrsto računati kao na pouzdanog zajedničkog čuvara zapadnih granica„na razmeđu srednjeeuropskog i balkanskog povijesno-civilizacijskog kruga“, kako je „Hrvatsku Republiku kao domovinu svih Hrvata“, još od disidentskih dana zamišljao njen prvi predsjdnik Franjo Tuđman.


Dnevna politika, populistički trik ili retorička'pilula'

Na najnoviju izjavu hrvatske predsjednice bi se moglo gledati i kroz dnevnopolitičku prizmu. U tom slučaju bi se o izjavi moglo govoriti kao o populističkom triku i retoričkoj 'piluli' za ublažavanje realno teških tegoba i razočaranja predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića zbog rezultata posljednjih izbora za Predsjedništvo BiH. Njegova razočaranost je tolika da se ova tema evo već pola godine pokušava zvaničnom Briselu nametnuti kao jedno od najvažnijih pitanja s kojim hrvatski predstavnici nastupaju u institucijama EU. Tako je iako je općepoznato i u BiH i Hrvatskoj i u EU da je upravo Čović jedan od glavnih sukrivaca što izborno zakonodavstvo u BiH nije dorađeno prije oktobarskih izbora.

Četvrti i, ipak, najvažniji ugao gledanja na najnoviju izjavu predsjednice Grabar-Kitarović mogao bi biti taj da se bilo koji pojedinačni istup hrvatskih zvaničnikao Bosni i Hercegovini uključujući i hrvatsku predsjednicu, ne treba ne može i ne bi smjelo dovoditi u ravan hrvatske državne politike prema BiH. Bilo bi to krajnje neobjektivno, neprofesionalno i neracionalno bez obzira koliku javnu pozornost takve izjave pobuđivale.

Ali ne može se i ne treba prešutkivati da hrvatska predsjednica, hrvatski Sabor i hrvatska Vlada već dugi niz godina proživljavaju čudnovate amplitude vlastite hipokrizije kada je riječ o odnosu hrvatske države prema Bosni i Hercegovini kao državi. I uz velike napore, na primjer, teško bi bilo prepoznati bilo koga u Bosni i Hercegovini ko je protiv toga da bosansko-hercegovački Hrvati „trebaju imati pravo na izbor svojih legitimnih političkih predstavnika“ (dio najnovije izjave hrvatske predsjednice). Niti poznajem ikoga prosječno politički informiranoga ko ne smatra da je „reforma Izbornog zakona BiH nužna' (također dio najnovije briselske izjave hrvatske predsjednice).

Deseta godina od presude po tužbi „Sejdić-Finci“

 
Što se tiče onog dijela izjave u kojem se kaže da u EU „sada ima više razumijevanja za nastojanja da se Izborni zakon promijeni“, usudio bih se čak ovdje ustvrditi da hrvatska predsjednica, najblaže rečeno, nije dobro informirana. Naime, tokom cijele pretprošle i početkom prošle godine američka Ambasada u BiH, Delegacija Evropske unije i Venecijanska komisija zajednički su uzaludno pokušavali ubijediti političke vođe u zemlji da se dogovore oko izbornog zakonodavsta. Na koncu susvi spomenuti strani faktori krajem marta prošle godine digli ruke od tog 'ćorava posla' uz obrazloženje da ih „zabrinjava nedostatak političke volje i nemogućnost bh. političara da shvate nivo krize koja može nastati ako se ne postigne dogovor prije oktobarskih izbora.“ Kako je moguće da se u vili „Zagorje“ na Pantovčaku, pa i u cijelom Zagrebu, za ovo nije znalo?

Također, u ovoj godini će biti punih deset godina od presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protvi Bosne i Hercegovine zbog kršenja izbornih pravaonih građana koji nisu pripadnici 'konstitutivnih naroda'. Zar je cijela decenija malo vremena za provedbu obavezujeće presude Evropskog suda pravde u Strazbru?

Nakon što se međunarodna zajednica formalno odmakla od reforme Izbornog zakona, uslijedila je čitava serija zaključaka EU, rezolucija Evropskog parlamenta, saopštenja Visokog predstavnika, ambasadora zemalja koje su u statusu međunarodnog garanta Mirovnog sporazuma iz Dejtona, kao i  pojedinačnih pritisaka visokih evropskih i međunarodnih zvaničnika kako bi se izmjene izbornog zakonodavstva izvršile unutar isntitucija BiH, a nikako nametanjem iz vana. I opet nije bilo ništa od reformi iako je, uz sve druge društvenopolitičke pozicije Dragan Čovićtada, pune četiri godine,obnašao i dužnost hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

 
Krah reforme zbog anticivilizacijskih zahtjeva
 

Reforma izbornog zakonodavstva je lani propala upravo zato što se, umjesto toliko nužnog civilizacijskog pomaka - što javno što tiho težilo upravo suprotnome, anticivilizacijskom procesu u vidujoš većeg i opasnijeg produbljivanja etničkih podjela.

Teško je ipak povjerovati da bi Hrvatskoj kao članici EU, uz sve njene historijske balaste i nečistu savjest zbog Bosne i Hercegovine,moglo biti od interesa da jedan od njenih najvažnijih susjedaostane u statusu poluprotektorata. Niti bi moglo biti dobro za Hrvatsku ukoliko bi jugoistočno od nje i dalje na sceni bile„dobro uvezane interesne krimi-etno skupine koje se u javnosti lažano predstavljaju kao političke stranke i/li partije“- kako ih je u nedavnoj personalnoj prepisci s autorom ovog članka okarakterizirao ugledni bosansko-hercegovački intelektualac prof. dr. Esad Bajtal.

Ono o čemu je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman maštao kasnih 1980-tih: „obnavljanje stoljećima potiskivanih i stigmatiziranih hrvatskih tradicija, kultura, jezika i povijesti“, Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koliko znam, niko razuman ne osporava. Za institucionalizaciju svega toga, međutim, i sami Hrvati u BiH bi se morali izboriti kroz državne institucije kao i u svakoj drugoj 'normalnoj' zemlji, umjesto kroz isprazne susrete i ortačke dogovore između lidera političkih stranaka.

Hrvatska predsjednica je, sudeći prema njenoj najnovijoj briselskoj izjavi za medije, s najvišim evropskim dužnosnicima razgovarala i o stanju u Hrvatskoj, razvojnim fondovima EU, o njenoj omiljenoj Inicijativi triju mora, predstojećem samitu EU-Kina, o arbitraži sa Slovenijom zbog granice na Jadranu itd. Ali ni iz njenih niti iz izjava evropskih zvaničnika se ne može zaključiti da je u četvrtak bilo riječi i o nedavnom žestokom demaršu Pomorskog društva Bosne i Hercegovine upućenom predsjedniku Evropskog vijeća, Evropskoj komisiji, Evropskom parlamentu i najvišim hrvatskim institucijama pod dramatičnim naslovom "Republika Hrvatska proglasila državni suverenitet na pomorskom području Bosne i Hercegovine".


Gdje je bh. imovina vrijedna više milijardi eura?

 
Povod ovako dramatičnom demaršuje, kako se navodi, hrvatska "ilegalna ratna odluka od 2. februara 1994. o prisvajanju morskog teritorija Bosne i Hercegovine", te također jednostrana odluka skorijeg datuma, ona o nedavnom početku „bespravne gradnje“ Pelješkog mosta.

Evropskoj izvršnoj i zakonodavnoj vlasti se u demaršu iz Sarajeva zamjera zbog „pristrasnog upuštanja u realizaciju ovog inat-infrastrukturnog projekta na jugu Hrvatske“, te zbog „ishitrenog i nepromišljenog uključivanja Evropske komisije u sumnjivo sufinansiranje Pelješkog mosta sa čak 357 miliona eura iz evropskih kohezionih fondova.“

I nisu samo ovo pitanja oko kojih bi se dvije susjedne države mogle u budućnosti međusobno tužakati, a Hrvatska kao članica Evropske unije i NATO-a i uslovljavati tempo pristupanja Bosne i Hercegovine ovim savezima.

Osim neusaglašenih državnih granica, odnosi između Hrvatske i BiH su opterećenii neriješenih imovinsko-pravnim odnosima po osnovu Sporazuma o sukcesiji imovine bivše SFRJ. Iako je potpisan 2001., a na snagu stupio 2004. godine, pitanje sukcesijskih odnosa Hrvatske i BiH nikada nije bilo u fokusu hrvatskih vlasti, a Bosna i Hercegovina nikada nije (kao sve ostale zemlje u regionu) uspostavila institucionalnu strukturu na nivou države koja bi se bavila pitanjima sukcesije. Niti ima zakonodavstvo o državnoj imovini i dugoročnom upravljanju ekonomskim razvojem zemlje.U međuvremenu bh. imovina u Hrvatskoj je izložena bjesomučnoj pljački, rentanju u korist hrvatskih upraviteljai posvajanju kroz bankovne hipoteke.

Vrijednost te imovinese procjenjuje na nekoliko milijardi eura i ako ni do danas ni u BiH ni u Hrvatskoj ne postoji pouzdana procjena njene stvarne tržišne vrijednosti, niti su se Vijeća ministara BiH uključujući i sadašnje sa Denisom Zvizdićem na čelu, ovim pitanjima ozbiljno bavila. Ono što se pouzdano zna iz neovisnih ekspertnih analizaposvećenih upravljanju državnom imovinom i nužnosti osnivanja Fonda za ekonomski razvoj BiH, jeste da samo sedam nekretnina u vlasništvu BiH u i oko Dubrovnika (hoteli, vile i građevinska zemljišta) vrijede oko 11 miliona eura.

Da li će se sva ova otvorena pitanja i problemi i dalje u Zagrebu gurati 'pod tepih' a u Sarajevu impotentno šutjeti, ili će problemi buknuti u kasnijim etapama bh. puta ka Evropskoj uniji, ostaje da se vidi. Iako je šahovska tabla tek poluotvorena, bijele figure su već u hrvatskim rukama.

(Vijesti.ba)