Da je kojim slučajem Jugoslavija preživjela devedesete, kao što nije, u ponedjeljak bi, od Vardara do Triglava, bio veliki praznik: Dan Republike, 29. novembar.

Danas se tog praznika sjećaju samo zakleti jugonostalgičari. Ali, gdje ti jugonostalgičari žive i za čim žale?  Da li je istina da za Jugom najviše žale Slovenci i Makedonci? I kakva su danas dominantna sjećanja na doba SFRJ? Da li nostalgičari žale za državom radnika i seljaka, ili naprosto za svojom mladošću?  

Odgovore na ova pitanja potražili smo od eminentnih istoričara i sociologa iz Srbije, BiH, Hrvatske, Slovenije i Makedonije. Njihovi stavovi, utemeljeni na istraživanjima, otkrivaju brojne intrigantne i iznenađujuće detalje.
Povezanost

Sjećate li se Sonje Lokar? To je ona, u to vrijeme mlada, predstavnica Saveza komunista Slovenije, koja je 1990. plačući napustila čuveni 14. kongres SKJ – događaj koji je bio uvod u raspad Jugoslavije.Sonja Lokar je sociologinja čiji se glas i danas poštuje, ne samo u Sloveniji nego i na prostorima bivše Jugoslavije i u Evropi. Ona kaže da nije baš sasvim tačno da su u doba SFRJ Slovenci sebe smatrali boljima od drugih jugoslovenskih naroda, i da tek sada, kada Juge više nema, žale za njom.

– Tako su prije raspada SFRJ razmišljali samo oni koji nisu putovali i nisu poznavali druge dijelove Jugoslavije. Mi smo i danas povezani. Eto, u Sloveniji imamo oko 100.000 ljudi iz BiH, Srbije, koji su došli kao radnici, a danas su Slovenci, to jest državljani Republike Slovenije – kaže Sonja Lokar.

“Četiri probisvjeta drže državu u šahu” Kada je stvarana nezavisna Slovenija, kaže ona, mnogi su živjeli u iluziji da će Slovenci u svojoj državi biti slobodni i bogati, kao i u drugim kapitalističkim zemljama, a sigurni kao u doba socijalizma. – To se, nažalost, nije desilo. Nakon uspješne tranzicije, danas imamo desničarsku vlast, iako se 70 odsto građana ne slaže sa takvom vlašću. Ali, demokratija je takva da četiri probisvjeta, koja pobijede na izborima s jednom pričom, pa u parlamentu promijene stranu, mogu držati u šahu cijelu državu – kaže Sonja Lokar.

Ovakva politička situacija dovela je do toga da u Sloveniji nema sistemske brige za stare ljude, da je zdravstveni sistem urušen, a socijana jednakost dovedena u pitanje. – Dakle, nemamo ono najbolje što smo imali u doba SFRJ. I to je temelj jugonostalgije. Ne žale Slovenci za Jugosalvijom, nego za načinom život u toj Jugoslaviji – zaključuje Sonja Lokar. I Makedonci je polako zaboravljaju

A da li su Makedonci zaista najveći jugonostalgičari među narodima bivše Juge, kako se obično smatra? Sociolog i univerzitetski profesor Ilija Aceski kaže da u Sjevernoj Makedoniji, pritisnutoj dugogodišnjom krizom, Jugoslavija polako pada u zaborav.

– Ankete pokazuju da pozitivan stav prema Jugoslaviji i žal za njom još uvijek opstaje, ali samo kod starije generacije, kod ljudi koji su živjeli i radili u SFRJ. Kod mladih toga nema, nisu se stariji potrudili da im prenesu ta sjećanja, a u makedonskim medijima i politici Jugoslavija se gotovo i ne spominje – kaže Aceski.  Sjeverna Makedonija se, kaže, već godinama bori sa dubokom krizom. Uz političke probleme i probleme sa identitetom, tu je i rastuće siromaštvo. – Svaki treći stanovnik Sjeverne Makedonije živi u bijedi. Toga u SFRJ nije bilo. I zato ne treba da čudi što većina ljudi starijih od 60 godina smatra da je Jugoslavija bila prava država, da je u doba SFRJ bilo mnogo više pravde, pravičnosti i solidarnosti, nego danas – kaže Aceski.

Sjeverna Makdonija je, dodaje on, faktički podijeljena na zapadni dio, naseljen etničkim Albancima, i istočni dio u kojem žive Makedonci, ali da niko ne želi da se suoči s tom činjenicom. Podsjeća da u ovoj eks YU državi više nema etnički mješovitih gradova i sela, ali i da su svi građani, bez obzira na etničku pripadnost, taoci beskrupulozne političke bobe i korupcije. – U doba Jugoslavije smo znali ko smo i gdje smo, danas ne znamo. Ne znamo kakva nam je budućnost, ali znamo kakva je bila prošlost. To opterećuje psihu, razara je, uništava normalan život. Zato stariji ljudi bježe u prošlost i žale za dobrim starim vremenima, prije svega za stabilnošću i uređenim životom, a mladi bježe u inostranstvo – zaključuje Aceski.
Srbija, komplikovana priča

U Srbiji je, kad je u pitanju odnos prema jugoslovenskom nasljeđu, situacija mnogo komplikovanija, kaže Milivoj Bešlin, istoričar i naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu. Stavovi građana Srbije o bivšoj Jugoslaviji podeljeni su i često zasnovani na stereotipima.  – Kako se građani Srbije sjećaju Jugoslavije? Postoje najmanje dva sjećanja. Jedno zvanično, dekretirano, a drugo ono koji ljudi imaju kroz lična iskustva ili porodične narative – kaže Bešlin i dodaje da je situacija slična i na drugim eksYU prostorima. Istraživanja, navodi Bešlin, pokazuju da se te dvije vrste sjećanja prilično razlikuju.

Podsjetio je na projekt „Novosti iz prošlosti“, u kojem je grupa istoričarki provela istraživanje o stavovima građana o dešavanjima iz bliske prošlosti Autorke su propitivale i narative o Jugoslaviji i ukazale na razliku između politički dektretiranih narativa i ličnih i porodičnih sjećanja. – Kad su u pitanju negativni stereotipi, koji su propagirani kroz politiku i medije, poput parola tipa „Jugoslavija je bila vještačka tvorevina“ i „antisrpska država“, ljudi su ih često ponavljali, ne razmišljajući o njihovom značenju. Ali, kada su u pitanju porodični narativi ili lična sjećanja, ona su pozitivna – navodi Bešlin.

Dodaje da su i u drugim dijelovima bivše Jugoslavije provođena istraživanja o jugonostalgiji, a neka od njih su, na primjer, pokazala da je jugonostalgija najprisutnija u Sloveniji – Naravno, to ne znači da su nostalgičari pristalice obnove Jugoslavije. Nostalgija je složeno osjećanje, ljudi žale za mladošću, svojim životima, možda žale i za socijalizmom, koji je nudio više sigurnosti, u odnosu na današnje doba. Uostalom, prošlost je uvijek pomalo idealizovana i u našim je sjećanjima ljepša nego što je uistinu bila – kaže Milivoj Bešlin.   Dodaje da su i u Srbiji, kao i u drugim dijelovima bivše Juge, jugonostalgiji najviše skloni građani koji u tranziciji nisu baš dobro prošli.

Na pitanje da li su među građanima Srbije jugonostalgiji skloniji Srbi ili pripadnici etničkih manjina, poput Albanaca, Bošnjaka ili Hrvata, Bešlin kaže da nisu rađena istraživanja na tu temu. – Imam utisak i vjerujem da je kod većinskog naroda u Srbiji, dakle kod Srba, žal za Jugoslavijom prisutniji nego kod manjinskih naroda. To je, između ostalog, i žal za jakom značajnom državom, za jednom vrstom stabilnosti koju takva država daje. Jer, SFRJ je bila relativno snažna i uticajna država, a danas smo u polukolonijalnom položaju – zaključuje Bešlin. Opterećeni ratom

Hrvatski istoričar, dr Hrvoje Klasić, u studiji “Jugoslovenski prostor 30 godina nakon raspada Jugoslavije”, objavljenoj u izdanju Fondacije “Fridrih Ebert” u BiH, bavio se, između ostalog, različitim sjećanjima na doba SFRJ. – Ni do danas nema konsenzusa o tome ko je najodgovorniji za raspad države, niti čega treba da se sjećamo u vezi s Jugoslavijom – naveo je Klasić u ovoj studiji. U razgovoru za Srpskainfo, Klasić ističe da bi prvo trebalo jasno definisati šta je to jugonostalgija. – Često se zna reći da nostalgičari zagovaraju obnovu Jugoslavije, ali to nije tačno. I ja osjećam nostalgiju za tim vremenima, ali ne bih želio da ponovo nastane Jugoslavija. Smatram da to nije moguće – kaže Klasić.

Mnogi ljudi, dodaje ovaj istoričar, žale za nekim stvarima iz prošlosti, često i emotivno, nekrititčki, jer je u osnovi tog osjećanja žal za mladošću, koju često, kada prođe, doživljavamo ljepšom nego što je bila. – Kad bismo napravili analizu, kad bismo jugonostalgičare pitali šta su mogli nekad, a šta mogu danas, došli bismo do neočekivanih, čak i do neželjenih rezultata – kaže Klasić. U Hrvatskoj jugonostalgija ima negativnu konotaciju, često se smatra da su jugonostalgičari protivnici Hrvatske i hrvatskog naroda, što je, tvrdi Klasić, potpuno pogrešno.

– Normalno bi bilo da na prošlost ne gledamo crno-bijelo, nego u nijansama, kao i na sadašnjost. Život, uostalom, i postoji samo u nijansama. Ima iz doba Jugoslavije mnogo stvari koje bismo trebali hvaliti i težiti da ih ponovo imamo, ali ima i onih kojih bismo se morali stidjeti – kaže Klasić. Sjećanje na Jugoslaviju u Hrvatskoj je, dodaje on, opterećeno i ratom. – Šta bi bilo da smo se mirno razišli? To danas ne možemo znati. Ali je logično da je, recimo u Sloveniji ili Sjevernoj Makedoniji, odnos prema Jugoslaviji mnogo opušteniji, jer je i njihovo iskustvo izlaska iz SFRJ mnogo manje traumatično – kaže Klasić. Kolektivno sjećanje Iskustvo krvavog rata uticalo je i na doživljaj Jugoslavije kod naroda i građana u BiH, smatra istoričar Husnija Kamberović, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.  

Kod mnogih ljudi se ratna sećanja i krvavi raspad Jugoslavije pokušavaju transferisati i na sjećanja na život u doba SFRJ. S druge strane, postoje jugonostalgičari koji u svemu žale za Jugoslavijom, sjećajući se samo lijepog života i idilične mladosti. Imamo i treću grupu ljudi, onih koji su imali u SFRJ negativna lična iskustva, jer su bili marginalizovani ili su bili žrtve političkog progona – kaže Kamberović. Dodaje da postoje i konstrukti, etnički utemeljeni narativi, kojima se nastoji uspostaviti kolektivno sjećanje. – Dominantni narativi o Jugoslaviji, bili oni pozitivni ili negativni, ne vode računa o dinamici i promjenama u doba SFRJ. Oni koji imaju izrazito pozitivan stav prema Jugoslaviji nisu u stanju vidjeti ništa negativno iz tog doba, kao da se ne sjećaju nestašice goriva, verbalnog delikta, ekonomske krize. I oni koji imaju negativan stav prema bivšoj državi jednako su isključivi – tvrdi Kamberović.

On ističe da bi kultura sjećanja morala biti iznijansirana, bez isključivosti, te da je opasno lična iskustva poopštavati. Poznato je da je druga, Titova Jugoslavija, bila utemeljena na antifašizmu, ali danas bi bilo suviše pojednostavljeno izjednačavati antifašizam i jugoslovenstvo, ističe većina sagovornika Srpskainfo. – Ne mogu se izjednačiti antifašizam i jugonostalgija, bar ne iz današnje perspektive. Pojednostavljeno rečeno, ima antifašista koji nisu jugonostalgični i obrnuto – kaže Husnija Kmaberović. Od „nesloge i mržnje“ do „jake države“ Istraživanje „Novosti iz prošlosti“ pokazalo je da čak polovina građana Srbije smatra da je „stvaranje Jugoslavije bila greška“.

Kao argument za tu tvrdnju većina ispitanih je navela da je u Jugoslaviji Srbija nazadovala, da su je drugi narodi u „velikoj državi“ iskorištavali, te da je stvaranjem Jugoslavije Srbija izgubila svoju državnost i teritorije. Čak 20 odsto ispitanika u ovoj kategoriji tvrdi da je u Jugoslaviji „vladala nesloga i mržnja“. Druga polovina ispitanika, oni dakle koji smatraju da je stvaranje Jugoslavije bilo dobro rješenje, najviše žale za velikom jakom državom.
Zašto svi pjevamo iste pjesme? Kakav god bio odnos prema Jugoslaviji, na cijelom eks YU prostoru i danas se pjevaju iste pjesme, gledaju isti filmovi, a od Vardara do Triglava ljudi se smiju sličnim vicevima.

Hrvoje Klasić kaže da je to logično, jer je Jugoslavija imala kvalitetnu muziku i filmsku produkciju, a ono što je dobro to i traje, bez obzira na okolnosti. I novija muzika i filmovi imaju publiku na cijelom eks YU prostoru.  Ne možemo zanemariti zajednički jezik, kojeg svi razumijemo; to je bitan faktor. Eto, današnja Hrvatska je bila duže u zajedničkoj državi s Austrijancima i Mađarima, ali ipak ne znamo nijedan bend ili film iz tih država. I nije u pitanju samo jezik. Ipak smo mi sličniji jedni drugima, nego što smo, unutar jedne nacije međusobno slični. Nisu ni Dalmacija i Slavonija iste, kao što nisu ni Srbija i Hrvatska, ali jesmo jako slični – objašnjava Klasić.  crna-hronika.info