U posljednjim danima Osmanskog Carstva, Damask je bio svjedok finansijskog deficita i ozbiljnog manjka budžetskih sredstava, što je primoralo namjesnika (valiju) ​​Es'ad-pašu da traži način da se riješi krize. Naime, spominje se da je tim povodom namjesnik Damaska ispred osmanske države, Es'ad-paša el-‘Azm (1706.-1758.) okupio svoje saradnike da se posavjetuje s njima kako riješiti finansijsku krizu u koju su zapali, pa su mu oni predložili da uvede dodatni porez ljudima koji se bave proizvodnjom tekstila u Damasku.  Es'ad-paša ih je upitao: “Koliko očekujete da će nam ovaj porez donijeti?” Odgovorili su: “Od pedeset do šezdeset vrećica zlata.” Es'ad-paša je rekao: “Ali oni su ljudi sa ograničenim primanjima. Odakle im toliki novac?” Rekli su: ”Neka prodaju dragulje i nakit svojih žena, gospodaru.” Tada im je Es'ad Paša rekao: ”A šta mislite da dobijemo potrebnu količinu novca na drugačiji način?!” Svi su zašutjeli.

Sutradan je Es'ad-paša poslao pismo muftiji tražeći da se tajno sastane s njim. Kada je muftija stigao, Es'ad-paša mu je rekao: ”Znamo da se dugo vremena u svojoj kući ponašaš nedolično i da kršiš šerijatske propise, pa sam odlučio da obavijestim Visoku Portu u Istanbulu o tome. Međutim, smatrao sam da je bolje da ti to ovako kažem da ne bi sutra imao dokaze protiv mene.” Muftiju je uznemirilo ono što je čuo od valije i počeo ga je moliti i nuditi mu svote novca samo da zatvori slučaj. Prvo je ponudio hiljadu zlatnika, što je Es'ad-paša odbio, pa je muftija udvostručio iznos, ali je valija opet odbio i na kraju je dogovoreno da muftija preda valiji šest hiljada zlatnika. Sljedećeg dana valija je pozvao kadiju i rekao mu da je upoznat s tim da on prima mito i koristi svoj položaj za svoje interese, te da izdaje povjerenje koje mu je ukazano. Kadija se prepao za sebe i odmah je ponudio valiji iznos kao što je to učinio i muftija, što je valija prihvatio. Zatim je došao red na tržišnog inspektora, predstavnika trgovaca i najbogatije trgovce.

Nakon toga je Es'ad-paša okupio svoje saradnike koji su mu savjetovali da uvede novi porez kako bi prikupio pedeset vrećica zlata, te im je rekao: ”Jeste li čuli da je Es'ad-paša uveo novi porez u Šamu?” Rekli su: “Ne, nismo čuli.” On im je rekao: “No, ja sam i pored toga sakupio dvije stotine vrećica zlata umjesto pedeset koliko sam trebao skupiti na način koji ste vi bili predložili.” Njegovi saradnici su u čudu i u jedan glas upitali: ”Kako si to uspio?” On im je odgovorio: ”Bolje je šišati ovčiju vunu nego guliti janjeću kožu.”

Ova nadasve poučna priča o namjesniku Damaska ​​i njegovoj brizi za svoju državu i narod, izlasku iz finansijske krize i liječenju bolesti ili otrova korištenjem istog ”lijeka” i protuotrova koji koriste politički moćnici, razni tajkuni i bogataši koji su svoje bogatstvo stekli kriminalom i korupcijom, znak je mudrosti, poštenja i pravednosti vladara (namjesnika, ministra, guvernera, načelnika, i sl.), koji nije prihvatio prijedlog svog oportunističkog okruženja da spasi svoj mandat rješavajući finansijsku krizu na račun siromašnih ljudi i vlasnika malih firmi i ograničenih prihoda. I zbog istinske brige za narod, on je razmišljao, a zatim donio odluku i sproveo je u djelo. Na taj način je spasio svoju državu i svoj narod, te višestruko naplatio ono što se očekivalo od nametanja novih poreza narodu i guranja naroda u još veću bijedu i siromaštvo, a samim tim i produbljivanja krize.

Ova poučna priča može se komotno projicirati na našu bosansko-hercegovačku stvarnost u smislu opće krize (ekonomske, socijalne i političke) u kojoj se bh. društvo davi i koja je postala teška za liječenje i rješavanje, te sve više prijeti potpunim kolapsom društva i države zbog korupcije i svih vrsta kriminala koji su u ovom nakaradnom političkom sistemu postali trend i sastavni dio života, kao i zbog političkih kriza koje svjesno, namjerno i ciljano proizvode srpsko-hrvatski nacionalisti i povampireni populisti poput Dodika, Čovića i njima sličnih, koji, da bi sačuvali vlast i kriminalom stečeno bogatstvo, svakodnevno nadolijevaju ulje na vatru, huškaju i potiču nove sukobe i ratove, izluđujući ponajprije vlastiti narod i kradući mu snove i svaku nadu, a zatim i druge narode i građane Bosne i Hercegovine, te pokušavajući našu državu pretvoriti u plemenske, rodovske i nacionalističke torove u kojima građanin postaje samo broj u krdu lišenom volje, dostojanstva, slobode i pristojnog života. Dakle, pouka ove priče je da se pravda i pravičnost neće uspostaviti u jednoj državi dok se ne pobijedi kriminal, mito, korupcija i nepotizam, jer će se nemaran odnos prema tim društvenim pošastima itekako negativno odraziti na državu i građane.

Historija svjedoči da je jedan od glavnih uzroka propasti naroda bio taj što su sultani i vladari zatvarali oči pred kriminalnim i korumpiranim grupama koje su nepravedno uzimale ono što im ne pripada i nemilosrdno gulile kožu ”janjcima”, tj. narodu. Hoćemo li mi dočekati dan da se u našoj državi počne primjenjivati strategija i taktika valije Es'ad-paše i da, umjesto da oni i dalje deru kožu građanima, siromašnima i potrebnima, konačno počne šišanje ”vune” korumpiranim političkim elitama i kriminalnim skupinama, prije nego što se još više proširi siromaštvo i bijeda, te poveća nepravda, tiranija, porobljavanje i pustošenje naše jedine domovine, Bosne i Hercegovine.  Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić  saff.ba