O upornim nasrtajima da se anacionalni i klasno osviješteni  "Željo" pretvori u arhaičnu nacinalno-vjersku relikviju "Đerzelez" ovom je novinaru svjedočio Munir Alibabić Munja, ratni šef sarajevske policije kojeg je Alija Izetbegović smijenio i na taj način trajno spriječio policijski i pravosudni obračun sa kriminalom i mafijom unutar njegovih (Izetbegovićevih) stranačkih i porodičnih krugova. Piše: SENAD AVDIĆ:   Foto: MILUTIN STOJČEVIĆ Nogometni/fudbalski klub "Želeljezničar" jučer je obilježio stotu godišnjicu svog osnivanja što su hiljade navijača "Želje" proslavili na stadionu Grbavicu tokom utakmice sa mostarskim "Veležom" kao i raznim manifestacijama širom grada od kojih je najspektakularnija bila kilometarska bakljada na željezničkim šinama.   "Željezničar", izvorno klub radnika na željeznici i njihove djece prvu je utrakmicu odigrao protiv SAŠK-a (kluba sarajevskih Hrvata) 19. septembra 1921. Godine. Od tada pa sve do danas "Željo" je prolazio brojna iskušenja, pored ostalih i dva rata i, kako je rekao Ivica Osim, legendarni nogometaš i najuspješniji trener kluba sa Grbavice u povodu rođendana "pravo je čudo da nešto u našoj zemlji može trajati cijelo jedne stoljeće".

"GRBAVICA", RANA LJUTA

Najveća nesreća "Željezničar" je, kao i cijeli grad i državu BiH, zadesila u minulom ratu na čijem je samom početku njihov stadion bio zapaljen i okupiran od agresorskih srpskih vojnih i paravojnih snaga. Klub je bio u rasulu, nije postojala uprava, najbolji igrači (poput Marija Stanića, Milana Pavlovića, Željka Pavlovića, Suada Katane....) raspršili su se po klubovima u susjednim zemljama i Evropi, jedan dio bivših i aktuelnih igrača uključili su se u odbranu grada.

Drugi sarajevski klub FK "Sarajevo" bio je u neuporedivo povoljnijoj poziciji, ne samo zbog toga što je stadion "Koševo" ostao u sastavu slobodnih gradskih teritorija kao i službene prostorije, nego što su od samog početka rata bili miljenici bošnjačke političke elite koja je preuzela sve poluge i strukture vlasti u gradu, političke, ekonomske, kulturne, humanitarne, pa i sportske. Za prvog čovjeka FK "Sarajeva" izabran je Muhamed Granov koji se nakon promjene vlasti i uspona mladomuslimanske elite prevođene Alijom Izetbegovićem približio toj strukturi pa se angažirao u udruzi (bošnjačkih) političkih zatvornika, iako je ovaj bivši radnik Robne kuće "Sarajka" u godinama prije rata zatvorsku kaznu izdržavao zbog privrednog kriminala. Dolazak na vlast svojih zatvorski kolega, kao i njegovih komšija i zemljaka iz Foče (Senada Šahinpašića-Šaje, Muhameda i Hasana Čengića...) Granov je iskoristio da FK "Sarajevo" profilira kao "državni", odnosno režimski  klub, pa su sarajevskom prvoligašu omogućene višemjesečne turneje po zemljama na Bliskom Istoku, Brunejima i drugim egzotičnim prijateljskim zemljama. Pri tom su neki od najboljih igrača "Željezničara" prepoznavši  u tome šansu da nastave karijeru i inostranstvu prešli u redove "vječitog rivala". Jedan od njih bio je Elvir Baljić koji će napraviti veliku karijeru u Turskoj i dogurati do madridskog "Reala". 

U toku rata bošnjačke kulturne i humanitarne udruge ("Preporod" "Merhamet", "Bakije", Kongres bošnjačkih intelektualaca), koje će ubrzo postati svojevrsna "duboka država" i  iz pozadine vući konce najbitnijih procesa u društvu i državi na valu "vraćanja korijenima" i retradicionalizacije. Oni, pored kulture, ekonomije, obrazovanja...  interveniraju i u sport, poglavito nogomet kao njegovu najpopularniju i najutjecajniju granu. U sklopu tog projekta ponovo je 1992. godine osnovan fudbalski klub "Đerzelez" kao kontinuitet djelovanja istoimenog kluba osnovanog 1912. godine kojem  je zbog koketiranja sa režimom Nezavisne države Hrvatske (u kojoj se zvao "Gjerzelez") i sudjelovanja u ligi te fašističke države zabranjen rad od strane komunističkih vlasti 1945. Na isti način su ukinuti predratni srpski i i hrvatski nogometno/fudbalski klubovi SAŠK i Slavija.  No, budući da "Đerzelez" nije imao nikakve logističke, kadrovske, sportske pretpostavke da ozbiljno i na dulje staze funkcionira, unutar bošnjačkih sportskih i nacionalnih stratega se razvila ideja da se NK "Željezničaru" oduzme ime i tradicija (jer klub sa Grbavice ništa drugo nije ni preostalo nakon ratnog pustošenja) i klub preimenuje u "Đerzelez". Unutar bošnjačke nacionalističke elite prema "Želji" se godinama gajio prezriv i odbojan stav: smetalo im je radničko-proleterska "genetika" kluba, a jednako toliko i "Željino" "naginjanje" prema hrvatstvu kako u menadžmentu, upravama i rukovodstvu kluba, tako i među "šljakerima" na nogometnom terenu. Moglo bi se to što se u ratu dešavalo sa "Željom" uporediti sa sličnim svinjarijama iz Hrvatske gdje je Franjo Tuđman tih godina promijenio im NK "Dinama" u "Croatia" iz sličnih razloga, deficita nacionalnih sadržaja i patriotskog značenja u dotadašnjem imenu maksimirskog kluba! Svenarodni ustanak u Zagrebu protiv promjene imena doveo je do ponovnog vraćanja "svetog imena Dinama" slavnom zagrebačkomn klubu" 

KAKO JE PROPAO SRAMNI PROJEKAT "ĐERZELEZ"(NIČAR)

O namjerama bošnjačkih vlasti da "Želju" prenominiraju u "Đerzelez" ovaj je novinar prvi puta čuo tokom 1994. godine od Alije Behmena. Behmen, jedan od čelnih ljudi SDP-a BiH bio je tokom rata direktor "Željeznica BiH" sa kojima je ovijesno organski srastao nogomenti velikan sa Grbavice. Kao vatreni navijač "Želje" koji je tokom rata bio i jedan od čelnih ljudi u kriznoj upravi kluba, Behmen je tih mjeseci alarmirao sve ljude kojima je stalo do sudbine kluba sa Grbavice da ne dozvole takvo nasilje.   Legende Želje u društvu urednika "SB" i autora teksta: Ivica Osim sa suprugom Asimom, Sabahudin Žujo, Josip Katalinski, Zdenko Jerić, Alija Behmen... Na slici su i Refik Šabanadžović, Kemal Kozarić i Erbein Rešidbegović 

O upornim nasrtajima da se anacionalni i klasno osviješteni  "Željo" pretvori u arhaičnu nacinalno-vjersku relikviju "Đerzelez" ovom je novinaru svjedočio Munir Alibabić Munja, ratni šef sarajevske policije kojeg je Alija Izetbegović smijenio i na taj način trajno spriječio policijski i pravosudni obračun sa kriminalom i mafijom unutar njegovih (Izetbegovićevih) stranačkih i porodičnih krugova.

"U vrijeme kad sam bio na čelu Centra službi bezbjednosti Sarajevo, krajem 1993.godine, ili početkom 1994. godine najavio mi se na razgovor Edin Šerbo, nekadašnji poznati fudbaler "Željezničara". Nisam znao šta traži od mene, ali sam ga odmah primio kao legendu sarajevskog i bosanskohercegovačkog fudbala. Došao je obučen u maskirnu unformu i čim je sjeo počeo mi govoriti da očekuje moju podršku u promjeni imena "Željezničara" u "Đerzelez". Bio sam iznenađen što se sa takvim zahtjevom obraća baš meni, kakve ja veze imam sa fudbalom pa sam ga to i upitao, on je rekao da su mu neki ljudi koji rade na tom projektu rekli da bi im moja podrška dosta značila, da ja imam uticaj na glavne političke ličnosti, da se moje mišljenje uvažava... Kada sam ga pitao koji su to ljudi, Sprečo je pomenuo Jusufa Pušinu, ali i ljude okupljene oko Pokopnog društva "Bakije" koji su bili izuzetno utjecajni "igrači iz sjene". Odgovorio sam mu da sam ja i CSB Sarajevo pogrešne adrese, da je neko moguće precijenio moj utjecaj  i da se ne namjeravam upuštati u te poslove, pa je otišao prilično nezadovoljan", prisjetio se Alibabić.

Jusuf Pušina, koji je prije rata igrao nogomet u nižerazrednim sarajevskim klubovima, da bi na početku rata kada je bio imenovan za ministra MUP-a BiH, bio izabran za prvog predsjednika Fudbalskog/Nogometnog Saveza BiH gdje se zadržao cijelih deceniju i pol. Nakon smjene sa ministarske funkcije (1993. godine) Pušinu je Alija Izetbegović postavio za svog savjetnika za unutrašnju politiku i sigurnost. No, svoju neformalnu moć i na političkom i sportskom planu on je crpio kao pripadnik uskog kruga (halke) muslimanskog pokopnog društva "Bakije" koje je tokom rata, a i u kasnijem periodu, okupljalo istaknute pripadnike vjerske, medijske, političke, kulturne, privredne i sportske elite "u Bošnjaka" i predstavljalo neformalni, ali utjecajni centar političke i kadrovske moći. Čelnici "Bakija" su se uz Pušininu pomoć infiltrirali u strukture Fudbalskog Saveza BiH, putovali sa reprezentacijom BiH na utakmice, navodno utjecale na sastav ekipe i taktiku!? Sa odlaskom Jusufa Pušine iz NS BiH i presudom generalnom sekretaru Munibu Ušanoviću osuđenom za kriminal, utjecaj "Bakija" na bosanskohercvegovački nogomet je presahnuo.

IVICA OSIM JE PAO NA TJEME

Munir Alibabić-Munja sjeća sa da ga je 5-6 godina nakon rata, kada se on nalazio na dužnosti direktora Federalne obavještajno-sigurnosne službe (FOSS) pozvao tadašnji predsjednik Vlade Federacije BiH Alija Behmen.

"Rekao mi je da sjedi u restoranu sa Ivicom Osimom i da bi obojica voljeli da im se pridružim. Otišao sam do tog restorana negdje u Velešićima i onda je Behmen otvorio priču kako se tokom rata spašavao "Željezničar", njegovo ime i slavna tradicija pred nasrtajima pojedinih stranačkih i paradržavnih krugova. Švabo Osim je tada prvi put čuo tu priču, hvatao se u nevjerici za glavu i samo ponavljao: "Kako je to moguće" i "Da li su oni normalni?! " Kada sam rekao za svoj razgovor sa Edinom Sprečom, njegovim bivšim suigračem iz "Želje", Osimu kao da su se "upalile" lampice, pa je konstatirao: "Pa nisu oni baš naivni bili, dobro su skontali da je Sprečo idealan za taj posao, da je "najslabija" karika među bivšim "Željovcima", otkriva Munir Alibabić. 

Uglavnom, "Željezničar" se u ratnim godinama uspio nekako konsolidirati, odolijeti pritiscima i sudjelovati na prvom prvenstvu BiH u sezoni 1994/1995.godine. I doživjeti pod svojim "rodnim" imenom stoti rođendan.

PUT (ALIJINOG) "ĐERZELEZA"

Edah Bećirbegović, šef "Mehmeta", htio je napraviti bošnjački "Obilić" sa Ćelom Bajramovićem kao Arkanom!  Ideja o pokretanju fudbalskog kluba "Đerzelez" kao simbola izmaštane, romantizirane stoljetne bošnjačke nogometne i sportske tradicije nije presahla sa neuspjelim "neprijateljskim preuzimanjem" "Željezničara". Zadaću da doslovno ni iz čega stvori "Đerzelez" preuzelo je na sebe bošnjačko dobrotvorno društvo "Merhamet" i njegov višegodišnji predsjednik Edah Bećirbegović. Ovaj predratni ugledni advokat, također sa mladomuslimanskim backgroundom tokom ratnih i poratnih godina u kojima je bio na čelu "Merhameta" teško je kompromitirao i svoju pravničku karijeru i ugled ovog društva. Za prvog suradnika u stvaranju "Đerzeleza" Bećirbegović je izabrao "kontroverznog" Ismeta Bajramovića-Ćelu, predratnog kriminalca i ratnog komandanta Vojne policije ARBiH, koji je nakon teškog ranjavanja prebačen na liječenje u inozemstvo, odakle sa vratio nakon rata. Drugi važan Bećirbegovićev partner bio je Alija Delimustafić, (pred)ratni ministar policije BiH koji se također nakon rata vratio u BiH ostavljajući za sobom teške kriminalne repove u Njemačkoj čije ga je pravosuđe potraživalo zbog organiziranja kriminalne grupe.   Delimustafić je, nepogrešivo prepoznavajući moć i utjecaj Edaha Bećirbegovića na bošnjačku vlast stavio na raspolaganje fudbalerima "Đerzeleza" svoj hotel "Grand" kod Željezničke stanice gdje su imali besplatan smještaj i hranu. No, ponudu šefa "Merhameta" da u "Đerzelez" uđe kao dioničar, Delimustafić je odbacio. Umjesto "aneksije" "Željezničara"  društvo iz "Merhameta" je uz malu pomoć u utjecaj Ismeta Bajramoviča Ćele "poklopilo" FK "Zenicu" mlađeg ligaša iz istoimenog grada, pa su umjesto njh, pod imenom "Đerzelez", nastupili na prvom zajedničkom takmičenju Premijer lige u sezoni 1999/2000 godine. Ekipa sastavljena od prosječnih igrača otpisanih u drugim klubovima, predvođena sportskim direktorom Ismetom Bajramovićem sa četiri osvojena boda zauzela je posljednje mjesto. Uskoro se "Đerzelez" trajno ugasio, a njegov nestanak je ubrzalo hapšenje i suđenje Ismetu Bajramoviću osumnjičenom za ubistvo Rahmana Hajdarpašića na Ilidži.

Edah Bećirbegović je svojim suradnicima i igračima zaneseno govorio zbog čega se uopće upustio u tako zahtjevan i od početka utopijski projekat. "Moj je san da osvojimo šampionsku titulu Bosne i Hercegovine, pa da se u evropskoj Ligu šampiona sastanemo sa prvakom Srbije "Obilićem" čiji je vlasnik Željko Ražnatović Arkan". Nije Bećirbegović bio ni prvi ni najviše rangirani bkošnjački uglednik kojem su uzor i "izazov"  bili ratni zločinci iz Srbije i njihovi nalogodavci iz vlasti i policije. I mi Ćelu Bajramović za trku imamo, razmišljali su "vizionarski" predsjednik "Merhameta" i njegovi mladomuslimanski ahbabi.  slobodna-bosna.ba