Engleski pisac Herbert George Wells (1866. – 1946.), napisao je na desetine romana i kratkih priča, ali je ostao upamćen po svojim romanima naučne fantastike. Između ostalog, on je napisao i vrlo zanimljivu i poučnu priču pod naslovom Zemlja slijepih (The Country of the Blind). To je priča koja je prvi put objavljena 1904. u časopisu The Strand Magazine, i uključena je u zbirku Wellsovih kratkih priča iz 1911. godine.

Ova priča govori o grupi peruanskih migranata koji su pobjegli od tiranije Španjolaca. U toku njihovog bježanja dogodio se zemljotres negdje u Andama usljed kojeg su ovi ljudi ostali potpuno odsječeni u jednoj dolini. Među njima se proširila misteriozna vrsta očne infekcije koja ih je sve oslijepila, a to su objasnili širenjem grijeha među njima. Te ljude niko nije posjećivao, niti su oni napuštali svoju dolinu. Kako se sljepilo polako širilo kroz mnoge generacije, preostala njihova osjetila su se izoštrila, tako da se ta zajednica potpuno prilagodila životu bez vida.

A onda se jednog dana među njima pojavio glavni junak ove priče, Nuñez. Naime, Nuñez je bio planinar koji je pokušao da se popne na neosvojeni greben Parascotopetl (izmišljena planina u Ekvadoru), ali se okliznuo i pao je s druge strane planine. No, za divno čudo, ostao je živ zahvaljujući snježnom nanosu na koji je pao. Na kraju svog spuštanja niz snježnu padinu, pronašao je dolinu koja je sa svih strana bila odsječena od ostatka svijeta strmim padinama. Kada je konačno stao na svoje noge i počeo hodati, ugledao je kuće koje su ispunile dolinu. Primijetio je da su njihove boje živopisne i da nemaju prozore. Tada mu je palo na pamet da su oni koji su gradili ove kuće vjerovatno slijepi.

Vikao je iz sveg glasa, ali ljudi uopće nisu gledali prema njemu. Ovdje se uvjerio da su oni zaista slijepi. Dakle, to je ta ”Zemlja slijepih” za koju je čuo, i tada se sjetio poznate izreke: “U zemlji slijepih jednooki postaje kralj.” Pokušao im je objasniti da on dolazi iz zemlje gdje ljudi vide, ali je tu nastao problem. Šta zapravo znači vidjeti?

Slijepci su počeli opipavati njegovo lice i gurati mu prste u oko. Činilo im se to vrlo čudnim djelom. A kad je posrnuo hodajući, procijenili su da se ne osjeća dobro. Oni su ocijenili da su mu osjetila slaba i da govori čudne stvari, pa su odlučili odvesti ga starješinam sela. Nuñez je shvatio da oni žive svoj život u potpunoj tami i stoga je on (pošto ima vid) najslabija osoba (karika) u tom društvu.

Shvatio je da ih treba poučavati i da bi mogao vladati njima, ali stanovnici ”Zemlje slijepih” nisu imali vida i nisu razumjeli njegove pokušaje da im objasni ovo peto čulo. Oni sve znaju (spoznaju) svojim ušima (sluhom). Znaju kada hodati po travi ili stijenama. Također su savršeno koristili nos, odnosno čulo mirisa. Pokušao im je govoriti o ljepoti planina, o suncu i njegovom zalasku. Oni su ga slušali i smijali se, nisu povjerovali ni u jednu riječ koju je izgovorio.

Onda je odlučio da im praktično pokaže važnost vida. Naime, čovjek po imenu Pedro dolazio je izdaleka, pa im je Nuñez rekao: “Sad će Pedro doći kod nas. Ne čujete ga i ne osjećate, ali ja ga vidim.”

Izgledali su sumnjičavo i čekali. Ovdje je iz nekog razloga Pedro odlučio promijeniti pravac i otići na drugu stranu.

Zatim im je govorio šta se dešava ispred kuća, ali oni su tražili da im kaže šta se dešava unutra, govoreći mu: ”Zar ne tvrdiš da je vid toliko važan i moćan?”

Na kraju je pokušao pobjeći, ali su ga stigli na način kako to slijepci rade. Oni su, koristeći čulo sluha i mirisa, znali gdje se nalazi i uspjeli su zatvorili krug oko njega.

I nakon što je cijeli dan bježao gladan i promrzao, odlučio je da se vrati. Izvinuo im se i rekao: ”Priznajem da sam nezreo. Vi ste upravu. Ne postoji nešto što se zove vid.”

Bili su dobrodušni i brzo su ga pomilovali, a zatim su mu dodijelili posao. Nuñez je raspoređen da radi za seljaka po imenu Yacob. Ubrzo ga je privukla Yacobova najmlađa kći, Medina-Saroté. Nuñez i Medina-Saroté se zaljubljuju i Nuñez je zatražio djevojčinu ruku od njezinog oca. Međutim, njezin otac to nije prihvatio dok se ne posavjetuje sa starješinama sela. Starješine sela su ga odbili zbog njegove “bolesne” opsesije ”vidom”. Seoski ljekar je predložio da se Nuñezu uklone oči, tvrdeći da su bolesne i da su “jako raširene”, te da je zbog toga “njegov mozak u stanju stalne iritacije i rastresenosti”. Stoga se taj ”bolesni” organ mora ukloniti kako bi mladić povratio razum i kako bi mogao oženiti djevojku.

Nuñez nevoljko pristaje na operaciju zbog ljubavi prema Medini-Saroté i započinje svoje posljednje dane sa čulom vida. Posljednji put je izašao da vidi svijet. Gledao je zoru kako preplavljuje dolinu svojim očaravajućim bojama. Shvatio je da je njegov život u tom mjestu grješna mrlja. Rijeke, šume, nebesko plavetnilo i zvijezde, kako sve to izgubiti zbog djevojke, i kako i zašto su ga uvjerili da je vid nešto što nema vrijednosti?!

A onda je, na izlasku sunca na dan operacije, dok su svi seljaci spavali, Nuñez, propali kralj slijepih, krenuo u planine (bez namirnica i opreme), nadajući se da će pronaći prolaz u vanjski svijet i pobjeći iz doline.

Nuñez se penjao visoko na okolne planine dok nije pala noć, a onda je, isrcrpljen i umoran, sa posjekotinama i modricama po tijelu, sjeo da se odmori, sretan što je pobjegao iz ”Zemlje slijepih”. Pobjegao je prije nego što su mu iskopali oči, pitajući se kako je to moguće da sljepilo postane simbol zdravlja i normalnog stanja, a da vid postane bolest i hendikep?!

Herbert George Wells je epitet ”oca naučne fantastike” potvrdio i ovom prelijepom pričom u kojoj je pokazao izvanrednu sposobnost da se prema stvarnosti odnosi na način koji miješa maštu, osjetilnu viziju i historijsku dimenziju, ili ono što se u književnosti naziva magični realizam u kojem su elementi fantastike isprepleteni sa stvarnošću.

U ovoj priči autor nam opisuje šta se događa u društvima kada se naruše ljudski odnosi. U takvim društvima čovjek kao jedinka postaje mentalno slijep, i to slijep zbog sljepila drugih. Ta sljepoća se prenosi ”infekcijom” s jedne osobe na drugu, kao što se bolest prenosi sa zaraženog na zdravog čovjeka. S povećanjem broja slijepih osoba u društvu, njegove veze s drugima se raspadaju i pojedinac gubi sposobnost otpora, a njegove sklonosti sebičnosti, koristoljublju, težnji za imetkom i ličnim interesima rastu, tako da on napušta svoje principe, vrijednosti i poštivanje zakona. Jer, on živi u društvu u kojem se ljudi međusobno ne vide, odnosno, u društvu u kojem niko nikog ne gleda, tako da je pojedinac zatvoren u sebe, uronjen u svoju sebičnost i lične interese. On je spreman činiti najružnija djela, čak i zločin, kako bi ostvario lični interes i sačuvao goli život. 

Ovdje se zapravo radi o duhovnoj sljepoći, sljepoći uma i srca, prije nego o sljepoći vida, kao što Kur'an opisuje one koji žive bez Božanske upute i koji okreću glavu od istine: ”Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti i da uši njihove čuju ono što trebaju  čuti, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.” (El-Hadždž, 46.)

 Kad glas ljudske savjesti nestane, onda u društvu nastaje opći haos i u njemu prevladavaju neznanje, bezbožništvo, korupcija, nemoral, zaostalost, siromaštvo, nasilje i netolerancija, zbog nakaradnih ideja koje su dominantne i na kojima je to društvo utemeljeno.

Svaki poziv u istinsku reformu, pravdu i moral, u takvom društvu je suočen s odbacivanjem, sumnjom, stigmatiziranjem, osudom i nasiljem.

”Zemlja slijepih” je društvo u kojem dominira sektaštvo, šovinizam i mržnja prema drugome i drugačijem, i ono je opravdanje za nanošenje štete i zuluma svima koji se razlikuju i koji se suprotstavljaju nakaradnoj životnoj filozofiji duhovnih slijepaca.

To je društvo u kojem se o zlu govori na sav glas, a o dobru i istini samo šapatom i vrlo stidljivo; društvo koje nemoral, razvrat i najgore oblike nastranosti i devijacija naziva slobodom i emancipacijom, a moral i čudoređe naziva zaostalošću, čistunstvom i konzervatizmom.

U takvom društvo sljepilo je postalo uvjet da osoba prevaziđe stanje dekadencije i da postane punopravni građanin i član tog društva.

Jer, čovjek u jednom trenutku shvati da griješenje i zabluda prevladavaju i šire se oko njega, a onaj ko se i dalje drži logike i Pravog puta postaje poput čovjeka koji stoji na žeravici. Osjeća se čudno, usamljeno i drugačije. Možda ga čak slijepa većina smatra ludim ili dementnim. I da stvar bude još gora, on posjeduje izvanredne intelektualne i moralne kvalitete i vrline, ali oni u tome ne vide nikakvu vrijednost. I onda, nakon nekog vremena dođe trenutak kada i on sâm odluči da se odrekne svojih očiju (svojih vrlina i vrijednosti) da bi postao poput drugih. Takvo stanje društva opisano je također vrlo slikovito u jednoj drugoj priči.

Naime, pripovijeda se da se nekada davno u jednom gradu proširila epidemija ludila zbog bunara, tako da su svi koji su pili vodu iz tog bunara poludjeli. Bolest se proširila gradom i niko nije bio pošteđen. Voda iz bunara bila je vrlo slatkog i prijatnog ukusa i gasila je žeđ, ali je ljudima oduzimala pamet i krala duševni mir. U početku je kralj ignorisao tu bolest, jer je mislio da je to simptom koji će kratko trajati i  nestati. No, epidemija je imala drugačije mišljenje.

Kralj se jednog jutra probudio i otkrio da je kraljica, njegova žena, također luda, jer je pila vodu iz bunara. Počela se sastajati s luđacima i žaliti se na kralja. Situacija je postala suviše teška, pa je kralj pozvao svog glavnog vratara i rekao mu: ”Šta je ovo? Kraljevstvo je poludjelo. Gdje su bili stražari da im zabrane piti vodu iz bunara?”

Vratar mu je odgovorio: “I oni su poludjeli, gospodaru.” Tada je kralj povikao: ”Odvedite ih doktoru!” Vratar je odgovorio: ”Doktor je također poludio, gospodaru. Samo smo ti i ja ostali normalni u gradu.”

Kralj je zgrabio vratara za odjeću i rekao mu: ”Čovječe, zar će gradom upravljati luđaci?!” Vratar se nasmiješio i rekao: ”U stvari, gospodaru, luđaci tvrde da su oni zdravi i pametni, a da smo luđaci samo nas dvojica. Ti i ja smo jedini ludi u ovom gradu.”

Kralj je upitao: ”Kako to?” Vratar je promrmljao sa podrugljivim osmijehom na licu: ”Kažu da su oni pili vodu iz bunara. A pošto mi nismo pili tu vodu, mi smo ludi, a oni su pri zdravom razumu. Oni su sada vlasnici istine i vrline, i oni su oni koji povlače granicu između razuma i ludila. Mi smo dva usamljena zrna pijeska u velikoj pustinji.”

Tada se kralj grohotom nasmijao i rekao vrataru: ”Donesi nam čašu vode iz bunara ludila da se napijemo. Zaista je suludo ostati pri zdravoj pameti u svijetu luđaka.” Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić    saff.ba