Rezultati studije odnosili su se na dugotrajna putovanja u svemir,
kao što su ekspedicije na Mars koje NASA planira u narednih deset godina. Dugotrajni boravak u svemiru i dugotrajno plivanje imaju nešto zajedničko: mogu da smanje srce, zaključili su naučnici u studiji koju je predvodio internista sa teksaškog univerziteta. Uporedili su efekte jednogodišnjeg boravka u svemiru na tijelo astronauta Scotta Kelly sa efektima koje je na tijelo plivača Benoa Lecomta ostavio pokušaj da prepliva Tihi okean. U oba slučaja riječ je o izostanku opterećenja koje na srce čini gravitacija, što izaziva atrofiju srca. Ni u jednom od ova dva slučaja vježbe nisu bile dovoljne da kompenzuju promjene na srcu.
Studiju je vodio dr Benjamin Levin, profesor, internista na Univerzitetu u Teksasu, a objavljena je u časopisu „Circulation“. Rezultati studije odnosili su se na dugotrajna putovanja u svemir, kao što su ekspedicije na Mars koje NASA planira narednih deset godina. „Jedna od stvari koje smo naučili iz mnogo godina studija, jest da je srce nevjerovatno plastično. Zbog toga se srce prilagođava na opterećenje“, kaže profesor Levin za BBC News. „U svemiru se događa to da srce više ne mora da pumpa krv prema gore, jer nema gravitacije“, objasnio je. Scott Kelly proveo je 340 dana na Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS) kako bi naučnicima omogućio da prouče učinke dugotrajnih letova na ljudsko tijelo.
Plivač Benoa Lecomt, koji je ranije preplivao Atlantski okean, počeo je 5. juna 2018. drugi poduhvat, da prepliva Tihi okean. Lecomt je preplivao 2.821 kilometar za 159 dana, a zatim je odustao od poduhvata. Plivanje u dugim vremenskim periodima takođe djeluje na srce jer mijenja opterećenje koje srcu čini gravitacija s obzirom na to da je tijelo u vodi u horizontalnom, a ne u vertikalnom položaju. Lecomt je plivao u prosjeku 5,8 sati na dan i spavao je osam sati noću. To znači da je svakog dana između devet i 17 sati bio u ležećem položaju. Naučnici se ponekad koriste studijama ležanja u krevetu kako bi simulirali svemirski let jer ležanje uklanja pumpanje od nogu prema glavi koje opterećuje srce. Ali profesor Levin smatra da je uronjenost u vodi tokom dužeg vremenskog perioda u horizontalnoj poziciji čak bolji model za simulaciju boravka u svemiru. U slučaju ova dva muškarca srce nije moralo da pumpa krv prema gore, pa je tako počelo da gubi masu.
„Kada pogledamo u lijevu komoru srca vidimo gubitak od 20 do 25 odsto od ukupne mase za četiri ili pet mjeseci koliko je Lecomt plivao“, rekao je koatuor studije dr. James Mcnamara sa teksaškog univerziteta. „Kod kapetana Kellyja uočili smo specifičan gubitak mase od 19 i 27 odsto za godini dana“, rekao je. Vježbe naravno djeluju tako da smanje proces gubitka srčane mase. Astronauti na ISS intenzivno vježbaju kako bi ublažili gubitak mišićne i koštane mase što se događa u orbiti. Međutim, čak ni režim vežbanja nije bio dovoljan da spriječi atrofiju srca kod kapetana Kelija. Na početku studije, naučnici su se pitali da li će količina vježbanja koju praktikuje plivač Lekom u vodi da spriječi gubitak srčane mase.
„Apsolutno sam bio uvjeren da srce plivača neće atrofirati. I to je ono najljepše u nauci, saznate najviše kada pronađete nešto što niste očekivali“, objasnio je profesor Levin. „Pokazalo se da kada plivate toliko sati dnevno, to nije kao kad pliva Michael Phelps jer on pliva iz sve snage“. U slučaju Lecomta to je bilo relativno lagano plivanje i „nije bilo dovoljno tjelesne aktivnosti. Nizak nivo tjelesne aktivnosti ne štiti srce dovoljno da bi ono moglo da se prilagodi gubitku gravitacije“, kaže Levine. Prilagođavanje srca na nove uslove nije dugoročno, i jednom i drugom muškarcu srca su se vratila u normalu kada su kročili na čvrstu podlogu. Ali srčane pretkomore šire se u svemiru zbog promjena načina protoka krvi i to može da vodi stanju zvanom fibrilacija atrija, kada srce kuca brzo i nepravilno i može da se poveća opasnost od srčanog udara.
Postoji i druga opasnost za srce tokom putovanja u svemiru. Viši postotak zračenja može da ubrza koronarne bolesti i zbog toga astronauti idu na preglede zbog moguće ateroskleroze. Ali astronauti koji lete u svemir uglavnom su ljudi srednjih godina, a problem stvaranja plaka na zidovima krvnih sudova nastaje u starijoj životnoj dobi. To je važno jer srčani udar u svemiru bio bi katastrofa. Profesor Levin je dio NASA programa zvanog „Cipher“ koji će poslati još 10 astronauta u svemir radi istraživanja efekata dugotrajnih svemirskih misija. slobodna-bosna.ba