ali mikrobiolog je objasnio zašto to i nije potrebno Ovaj tekst objavljen je na zagrebačkom "Tportalu",
a mi ga prenosimo u izvornoj varijanti. Na početku pandemije trgovine su brzo rasprodale sve zalihe dezinfekcijskih sprejeva i maramica. Ljudima se savjetovalo da obrišu pakete i limenke koje su kupili. U međuvremenu smo naučili puno toga oprenošenju zaraze. Tako se, između ostalog, ispostavilo se da svo to ribanje i dezinficiranja možda i nije potrebno. "Ako osoba zaražena koronavirusom kihne, kašlje ili glasno razgovara, kapljice koje sadrže čestice virusa mogu putovati zrakom i na kraju sletjeti na obližnje površine. No, rizik od zaraze dodirivanjem površine kontaminirane virusom nizak je", kaže Emanuel Goldman, mikrobiolog sa Sveučilišta Rutgers, za "NPR".
"U bolnicama su površine ispitane u blizini pacijenata s Covid-19 i ne može se utvrditi nijedan zarazni virus", kaže Goldman. Pronađen je tek virusni RNK, koji je poput 'leša virusa', kaže on. Ono što ostaje nakon što virus umre. "I ne nalaze zarazni virus jer je virus vrlo krhak u okolišu i vrlo brzo propada", ističe Goldman. Znanstvenici i javni zdravstveni djelatnici isprva su smatrali da je problem površinska kontaminacija. Rane studije sugerirale su da virus može danima živjeti na površini. Pretpostavljalo se da se prijenos dogodio kad je zaražena osoba kihnula ili zakašljala na obližnju površinu i "bolest biste dobili dodirivanjem tih površina, a zatim prenošenjem virusa u oči, nos ili usta", govori Linsey Marr, profesorica civilnog i ekološkog inženjerstva na Virginia Tech. Ona istražuje interakciju nanomaterijala i virusa s atmosferom i proučava zračni prijenos zaraznih bolesti.
"Ljudima se savjetovalo da zajedničke prostore očiste dezinficijensom, obrišu limenke i kutije iz trgovine i nose rukavice. U retrospektivi", veli Marr, "to se pokazalo pretjeranim. Danas svi dokazi ukazuju na to da je udisanje virusa iz zraka najvažniji put prijenosa". Znanstvenici sada znaju da su rane površinske studije rađene u laboratorijskim uvjetima, s mnogo većom količinom virusa nego što bi ga se moglo pronaći u stvarnom životu.' Unatoč tome, mnogi od nas i dalje napadaju kvake, pakete i namirnice dezinficijenskim maramicama, a čistači dezinficiraju javne površine u zračnim lukama, zgradama i podzemnim željeznicama. Umjesto da toliko pažnje posvećujemo čišćenju površina, možda bi bilo bolje da obratimo pažnju na pročišćavenje zraka s obzirom na ograničenu količinu vremena i resursa, predlaže Marr. Fennelly misli slično: "Bilo bi bolje koristiti ultraljubičasto mikrobiološko zračenje, za koje znamo da može ubiti viruse u zraku".
Prskanje dezinficijensom nije samo neproduktivno, već je potencijalno opasno, smatra Delphine Farmer, atmosferska kemičarka s Državnog sveučilišta u Coloradu. Snažna upotreba dezinficijensa, poput izbjeljivača i vodikovog peroksida, može "proizvesti otrovne molekule koje tada udišemo", upozorava ona. A udisanje otrovnih čestica može utjecati na naše zdravlje, kaže Farmer. Molekule mogu izravno reagirati sa stanicama plućnog tkiva i izazvati oksidativni stres. "Ljudi su čistili svoje namirnice izbjeljivačem i octom, što je recept za stvaranje vrlo opasnog klora. Mnogi su oboljeli zbog toga", upozorava Farmer. "Nema znanstvenih podataka koji bi to opravdali", kaže dr. Kevin Fennelly, specijalist za respiratorne infekcije s Nacionalnog instituta za zdravstvo. "Nisam još čuo za slučaj da bi virus nekoga zaskočio s pločnika". slobodna-bosna.ba