Put do vrha puno je lakši od opstanka na vrhu. Nekad vas protivnici satjeraju i natjeraju da padate,
a nekada sami, zbog svoje nepromišljenosti nezaustavljivo padate. I ne možete se zaustaviti. Padnete dublje od mjesta gdje ste bili na početku. Ovako bi se otprilike mogao opisati put člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika Demokratske fronte Željka Komšića. Od heroja za normalnu budućnost do potrošene nade i obraza. Željko Komšić morao bi ući u udžbenike političkih škola i akademija za sve one progresivne političke đake, kao primjer kako vas tvrdoglavost i neprincipijelnost nakon uspjeha vode u ambis. Počeo je kao častan i hrabar borac u ratu, odlikovan najvišim priznanjem. U politiku je ušao takav i osvojio srca svih građana Bosne i Hercegovine kojima je dosta etno-nacionalista. Vrlo brzo prošao put od općinskog načelnika do predsjednika države. U crvenim jaknama SDP-a dva puta izabran u Predsjedništvo BiH, iz reda hrvatskog naroda.
A onda mu je slava udarila u glavu i umjesto borbe zbog čega smo ga voljeli, odlučio je ostaviti Zlatku Lagumdžiji svoj SDP i osnovati novu stranku. I tada, uprkos svemu, ostao je politički idol i heroj. Ponovo se 2018. godine vratio u Predsjedništvo BiH. Ali, sve su prilike da će to biti posljednja politička pobjeda prethodnika nade u multietničku i građansku Bosnu i Hercegovinu. Iako je javno stavljao prst na obraz, poručivši da sa nacionalistima nikada neće, Komšić je ipak pogazio sopstvene riječi i otišao u đavolje kolo nacionalista. Iz tog blata nikada se iščupati neće.
Prvi put od početka političke karijere Komšiću su okrenuli leđa svi oni koji su mu bezpogovorno vjerovali i polagali nade u njema. Narod, raja, drugovi, građani, svi zajedno osjetili su se izdanim i prodanim kada je u danu vještica, petka 13-og potpisao pakt s đavolom. Uzaludna je bila Komšićeva priča da je to učinio zbog ANP-a, kasnije Programa reformi za NATO put BiH. Niko mu više ne vjeruje.
Čini se da ni on više sam sebi ne vjeruje niti vjeruje u ono što govori. Željko Komšić u petak veče ponovo je gostovao u Centralnom dnevniku kod Senada Hadžifejzovića. Ovaj put, kao nikada do sada, niti jednu jedinu smislenu poruku nije poslao. Dapače, nije poslao nikakvu poruku.
Pričao je da je njegov princip i ideja “država, EU, NATO”. Ali zaboravlja da je to princip svih nas koji Bosnu i Hercegovinu želimo jedinstvenom i normalnom zemljom, članicom najvećih svjetskih organizacija. Zemljom u kojoj će to članstvo značiti kraj unutrašnjih sukoba i sporenja, ali i kraj nada susjednim nam država da cijepaju našu domovinu. To nisu njegovi, to su naši ciljevi. A on je otišao u koaliciju s onima koji rade upravo suprotno i u svakoj prilici govore da je BiH nemoguća. Ali, i od toga ima gore. Željko Komšić doveo se u situaciju da se panično i nervozno mora braniti od pitanja, ne od optužbi, od pitanja jesu li ga kupili i koliko su ga platili. To je posljednja etapa političkog sunovrata heroja naše budućnosti.
Stranka u rasulu kao poražena vojska, a on između sebe i svojih loših postupaka. U dubokoj podijeljenosti između onog što zna da je ispravno i onog što mora govoriti kako ne bi ostao na političkoj vjetrometini. Valjda nam zbog toga sinoć ništa nije rekao, što je prilično jasna poruka da je Željko Komšić odavno izgubio politički kompas i da čeka istek mandata u Predsjedništvu da politiku okači o klin. Jer, nakon pakta s đavolom povratka nema. A na vrijeme su ga mnogi upozoravali da ne sadi tikve s nacionalistima iz SDA i njihovim partnerima SNSD i HDZ. Danas mu se te tikve obijaju o glavu, ali danas povratka nema. Čak i da se povuče, to ga neće spasiti izbornog debakla koji god da su izbori u pitanju. Preostalo mu je da vrti ploču praznih obećanja i čeka kraj svog političkog puta. A sjećam se, onog dana kada je s Nerminom Nikšićem i Peđom Kojovićem dogovorio BH blok, prolazio je na metar od mene i na pitanje “hoćete bar nešto reći”, Željko Komšić odgovara: “Ma šta se tu ima govoriti, sve je jasno”. Čini se ipak da njemu ništa nije bilo jasno.Zato će i završiti kao onaj koji je bio nada bolje budućnosti a završio kao simbol i žrtva političkog Halloween-a nacionalista. Fairy čisti smeće, ali obraz neće. (TIP/Nap/Autor: Rasim Belko)