Avdiću je čitava ta klimava i naprosto nevjerovatna konstrukcija proglašavanja djece za ustaške časnike trebala da bi nekako
povezao inače sasvim nepovezive ljude te u najboljem oznaškom maniru denuncirao SDA i njene predratne i ratne kadrove. Neko je nekada, negdje, napisao za Senada Avdića da je toliko strastven u novinarskom pozivu da se “u štampariji opijao mirisom olova”. Šteta što Avdić uz takva opasna isparenja teških metala nije udahnuo i nešto od novinarske etike, profesionalnih standarda ili barem osjećaja odgovornosti spram onoga što javno izjavi i napiše. Da jeste ne bi mu se moglo desiti da tek u nekoliko dana dva puta ponovi istu, vrlo providnu ali izuzetno malicioznu laž.
Prvi put Avdić je slagao u intervju za portal Nomad.ba, u vlasništvu endemskog budžetskog nomada i nametnika Edina Zubčevića, kada je ustvrdio kako se jedna ulica u Sarajevu zove po “Nusretu Šišiću Dedi, ustaškom časniku iz onoga rata i borcu protiv antifašizma u ovom našem zadnjem ratu”. Zanimljivo kako je ovome “prvaku bh. novinarstva”, kako je Avdića titulirao servilni Zubčević, nekako promaklo da se Nusret Šišić Dedo rodio 1934. godine, što znači da je početak Drugog svjetskog rata dočekao sa 7 a kraj sa 11 godina! Proglašavati malodobno dijete “ustaškim časnikom” te tvrditi kako je Dedino zaustavljanje JNA specijalaca u njihovom pučističkom i agresorskom drugomajskom pohodu na Predsjedništvo u stvari “borba protiv antifašizma” toliko je suludo da su mnogi pokušali pravdati Avdića time da je ili pobrkao Nusreta Šišića Dedu s Matom Šarlijom Daidžom, ili da jednostavno ne zna šta priča, a što mu se navodno ne može zamjeriti jer ipak je riječ o čovjeku koji danas plaća cijenu svoga višedecenijskog bohemskog načina života.
Iako je ova sporna izjava nakon reakcija javnosti uklonjena na portalu Nomad.ba, ubrzo se pokazalo da Avdić ove dezinformacije plasira sasvim svjesno. U tekstu pisanom za Startbih ove je laži ponovio tvrdeći da je “ostarjeli Dedo Šišić” bio “ustaški časnik tokom drugoga svjetskoga rata” te ga je još pride ocrnio ocijenivši Dedinu ulogu u zaustavljanju specijalaca JNA ispred Predsjedništva RBiH kao “kratkotrajno, diletantsko i kontraproduktivno ratovanje” u kojem je Dedo bio “prepoznatljiv po improvizovanom topu, dometa ne većeg od pet metara”.
Nakon što je ovako ispljuvao jednog zlatnog ljiljana i omalovažio njegov ratni put, Avdić je dodatno povukao pljuvačku iz mračnih dubine svoje utrobe te pokušao Dedu povezati s Matom Šarlijom Dajdžom tvrdeći da je on “suborac Dede Šišića iz onoga rata”. Ako znamo da se Mate Šarlija rodio 1929. godine, te da je početkom Drugoga svjetskoga rata imao tek 12 godina, postaje jasno da su sedmogodišnji Dedo i dvanaestogodišnji Dajdža mogli biti eventualno poznanici s dječijih igrališta a ne nekakvi “ustaški časnici” kako to halucinira očito još olovom opijeni Avdić. Doduše Šarlija se hvalio da je pred sami kraj drugog svjetskog rata nosio pušku u nekim borbama s četnicima, ali daleko od toga da je mogao biti kolega sada već zrelom jedanaestogodišnjem “časniku” Dedi.
Da je u pitanju bilo koji drugi novinar moglo bi se reći da je opetovano iznošenje ovakvih laži profesionalno samoubistvo, no Avdić je u toku svoje karijere napisao doslovno more sličnih stvari, poluistina i dezinformacija. Poštovaoci i ljubitelji lika i djela Senada Avdića, a vjerovali ili ne ima i takvih čudaka, Avdića vole, cijene i ljube ne zato što je tačno ili istinito ono što piše, već zbog onoga protiv koga piše. Oni njegove tekstove, koji su uvijek na tragu “karakterne asasinacije”, čitaju ne da bi nešto novo saznali ili naučili već da bi imali pisani materijal za njihove već ranije formirane ideološke i političke predrasude. Tu i treba tražiti razloge za ovakve Avdićeve neobično providne laži jer iz ostatka njegovog teksta napisanog za Startbih sasvim je jasno koju svrhu i funkciju one imaju.
Avdiću je čitava ta klimava i naprosto nevjerovatna konstrukcija proglašavanja djece za ustaške časnike trebala da bi nekako povezao inače sasvim nepovezive ljude, poput Omera Behmena i Mate Šarlije, te u najboljem oznaškom maniru denuncirao SDA i njene predratne i ratne kadrove kao filoustaše koje su pokušale iskoristiti ratne okolnosti i opsadu Sarajeva da se osvete za ubistvo Maksa Luburića. Svojim izmišljotinama Avdić, u suštini, pokušava dati bilo kakvu težinu upornim ljevičarskim pokušajima da se i nekadašnja ali i današnja bošnjačka nacionalna politika i elite stave u kontekst reakcionarnog fašizma te da se tako bošnjački antikomunisti trajno delegitimiziraju kao proustaše a time i fašisti. Piše. Mustafa DRNIŠLIĆ stav.ba