Postoje mnogobrojna rana svjedočenja o tome da je bosanski jezik kroz historiju u više navrata bio u upotrebi izvan granica bosanske države.
Posebno se upotreba bosanskog jezika odnosila na vjersku, odnosno sakralnu djelatnost, naročito krstjansku (pripadnici Crkve bosanske), protestantsku te katoličku.
Uz navođenje niza primjera, koji dokazuju da je “bosanski jezik neosporna činjenica ne samo lokalnog, već i međunarodnog karaktera”, historičar Ibrahim Pašić, između ostalog, navodi i podatak kojeg je prenio od hrvatskog historičara bugarskog porijekla Euzebija Fermendžina da su pavlićani (heretička kršćanska sekta u Bugarskoj) ponekad svoj jezik definisali kao “di linguaggio bosnense”, odnosno kao bosanski jezik. Naime, Euzebije Fermendžin pisao je na latinskom “Bosanske naraočito crkvene isprave sa izvadcima regesta dokumenata objavljenih od 925. do 1752. godine”, tj. “Acta Bosnae possimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752”
Brojni su spomeni bosanskog jezika i kroz djelovanje bosanskih franjevaca pa je već odavno bosanski jezik bio priznat u srcu Evrope – u Rimu, a sigurno je da brojne pohvale upućene bosanskom jeziku koje su stizale izvan bošnjačkog kulturnocivilizacijskog kruga govore i o njegovoj samobitnosti i vrijednosti.Jedan od značajnijih spomena bosanskog jezika, izvan granica bosanske države, je i spomen koji se veže za grad Kotor. Preko bosanskog jezika obrazovana je osmanska administracija u Novom Pazaru i Nikšiću pa sve do poznatog Osmana ibn Abdurahmana Beograđanina, koji je radeći u osmanskoj Prevodilačkoj kancelariji u XVIII stoljeću od svih južnoslavenskih naziva za jezik koristio samo termin “bosanski jezik”. bosnae.info