Da bi se domogao žene za kojom je godinama žudio, osmislio je pakleni plan. Njen muž, koji je bio odavno nestao, poslat će joj, k’o biva, pismo, 

ona će ga donijeti njemu, hodži, a on će joj to pred svima pročitati. Muž će poručiti ženi da mu se ne nada i da se treba udati za prvu priliku

Bilo bi izuzetno zanimljivo da se pokušamo prisjetiti kada smo posljednji put dobili ili nekome poslali pismo – ne SMS, ne mail, niti išta slično, nego pravo pravcato pismo. Vjerujem da je riječ o pluskvamperfektu.

O pismu sam pisao na istom ovom mjestu kroz prizmu jednog istinitog događaja u kojem je seoski imam bio jedina pismena osoba u selu. Da bi se domogao žene za kojom je godinama žudio, osmislio je pakleni plan. Njen muž, koji je bio odavno nestao, poslat će joj, k’o biva, pismo, ona će ga donijeti njemu, hodži, a on će joj to pred svima pročitati. Muž će poručiti ženi da mu se ne nada i da se treba udati za prvu priliku. Muž, nekim slučajem, sugerira da to bude hodža.

Uglavnom, žena ne pristade, hodža ne odustade, a sve se rasprši kada se muž iznenada pojavi iz tuđine. Kako se muž pojavi, tako se hodža odjavi. Više nikada o njemu nisu čuli ni riječi.

Koliko god to mirisalo na fikciju i storiju obojenu književnom slobodom, pa i maštom (istina, ponešto od toga ne poričem), u istinitost te priče ne sumnjam jer sam je čuo od pouzdanih starijih ljudi koje nikako ne mogu dovesti u kontekst “mlaćenja prazne slame” ili “pričanja šupljih priča”. Zapravo, kao klinac, i sam sam bio u prilici da koji put osjetim radost i ushićenje zbog pisma, doduše kod drugih. Pisma bi uglavnom stizala iz “armije”.

Sam nečiji odlazak u armiju bio bi prvorazredni događaj, počevši od prispijeća poziva pa sve do pompeznih fešti i ispraćaja vojnika. Čim bi “banke” (čini mi se da su se tako nazivale te fešte) bio gotov i čim bi vojnik zamakao u armiju, čekalo se samo jedno – pismo. Pisma nekada ne bi bilo zadugo. Nekad ga ne bi bilo nikako. Ipak, većinom bi stizalo. Ucviljeni vojnici, naviknuti na svoje selo i družinu, te roditeljsku njegu, s tugom bi se javljali, ljubili i grlili sve redom i pripovijedali o vojničkoj disciplini i stegama, obavezno naglašavajući da jedva čekaju “odsustvo”, kako bi, barem nakratko, opet bili s najmilijima. Sjećam se barem dva ili tri sijela na kojima su čitana takva pisma, a roditelji ronili suze dok su ih slušali.

Sjećam se i toga da je bilo slučajeva da vojnicima neki vrag uđe u glavu pa se posve neočekivano jave svojim najmilijima i, poslije uobičajenih pitanja i žalopojki, poruče kako njihova žena koju su doveli tik pred polazak u armiju ne treba da ih čeka jer su oni, tamo negdje u tuđini, našli drugu. Od cike i plača nije se moglo ostati. I ti momci, ti koji bi se vratili, do jučer zatucani i kuštravi gilipteri od kojih se ništa ozbiljnije nije očekivalo u životu, iz armije bi se vraćali “kao ispod čekića”. Elegantna frizura, odmjereno hodanje, uglađeni maniri, čak i drugačiji stil govora bilo bi prvo što bi upadalo u oči rodbini i komšiluku.

Pisalo bi se i njima, dakako. Roditelji bi svisli od tuge kad im se ne bi javili, ali mi taj dio izmiče iz sjećanja. Ne znam da li je to bilo nešto nalik onome iz Đekne, kada cijela familija, jedno za drugim, piše voljenom Miši i uporno ponavlja jedne te iste momente, ne znajući, zapravo, ni gdje je, ni šta radi taj mnogo uželjeni Mišo. Ne sumnjam da su i ta pisma prštala od emocija, kao što ne sumnjam ni u to da su siroti vojnici po svojim sobicama cmizdrili danima nakon što bi ih pročitali.

Sumnjam, međutim, da danas pismo uopće postoji, barem ne kao način komunikacije, što je, opet, vrlo razumljivo. Kakve i kolike su posljedice toga, e to je već drugi par cipela. Činjenica da su sve prisutnija i popularnija književna djela pisana u formi pisama dovoljno govori o tome. U eri materijalizma i konzumerizma, mnoge životne vrijednosti do kosti su ogoljene i obezvrijeđene. Nestalo je duše iz mnogo čega, pa i iz svakodnevne komunikacije koja je, sve češće, hladna i službena. A pismo je imalo, baš to što danas ponajviše fali, u prvom redu, dušu i emociju. Svako njegovo slovo, svaka riječ, brižljivo su odabirani, nerijetko i suzama okupani ili barem okađeni dubokim uzdasima. Svaka rečenica storija je za sebe, smjesa krika, vapaja i nade. Nema tu neke posebne gramatike, a, vala, ni logike. A tek rukopis! Teško čitljiv, taman onoliko koliko je i život bio težak. I opet bi se u tim pismima osjećao proplamsaj nade u bolje sutra. Koliko bi god sadržaj znao biti težak i čemeran, naslućivalo se nekakvo proviđenje. Ah, ah…

I otkud meni da uopće pišem o nečemu čega više nema? Otkud o pismu?

Možda zato što sam dobio jedno. Upravo tako. Dobio sam pismo. Istina, nije upućeno meni, niti je pisano meni, ali sam ga ipak dobio. Odakle? S nečijeg tavana. Bilo je ondje dugo. Neko je čistio i preuređivao kuću pa se, našavši dosta starih rukopisa i knjiga, sjetio mene, pod izlikom da ja volim tabiriti te starine.

Istina, vrlo sam ushićeno sve to protabirio i posebno zastao na tom pismu. Staro je pedesetak godina. Poslano negdje s “arbajta” iz tuđine. Težak arbajt, bezbeli. Nekada plavi koverat toliko je veht i blijed da mu je teško i boju odrediti, a na strani na kojoj se obično pišu ime i adresa pošiljaoca domišljato stoji: “Što da pišem ime svoje; Kad pročitaš, znat ćeš ko je.” Jasno, svi u kući su znali od koga je i ko piše, ali je i onaj koji piše znao (ako nije znao, barem je praktično pokazao) da se u nas i od najtežih životnih situacija, u pravilu, svijet branio humorom, ili se, ako ništa, donekle zaklanjao iza njega.

Pismo je na jednom listu, ispisanom s obje strane. Prva strana je za roditelje. Pita ih kako su, kako žive. Pita redom za sve po selu. Mnogo ih je poželio i jedva čeka da dođe. Piše i o sebi, vješto ih braneći od istine. Eto, nije mu teretli posao, samo kleta tuđina pa se poželi kuće. Srećom, ima našeg svijeta, pa insanu lakše. Druže se i razgovaraju, skupa na posao idu i ništa im ne fali, a lijepo se i zarađuje. Ako im štogod usfali, nek’ slobodno uzajme od nekog, a on će to vratiti ha dođe kući.

Odmah na sljedećoj stranici obraća se supruzi, s jasnom naznakom “Mojoj voljenoj…” Da li je voljena lično pročitala svekru i svekrvi njihov dio, a onda nasamo pročitala ono što je upućeno njoj; da li je imala priliku u svoja četiri zida uza se priviti pismo i isplakati se do mile volje; da li je neko treći čitao pismo i njoj i njima, onako džematile; da li je voljena uopće pročitala svoj dio? – može se samo nagađati, pri čemu bi svaka pretpostavka imala svoje utemeljenje.

Kako god, njen dragi piše kako izgara za njom, uželio je se toliko da to ne može ni opisati i veli kako ne može iščekati dan kada će opet biti skupa. Zna, veli, da joj je teško, ali nema druge nego da osaburi jer nije ni njemu lahko, ali i to će se pregrmiti. Zasigurno joj nije bilo lahko. Vidim je kako posljednja liježe, a prva se diže. Vidim je kako ugađa svima, a niko njoj. Vidim je kako se svi “istresaju” na njoj, a ona nema kad ni da pošteno otplače. Vidim brojnu čeljad, silan mal i stoku, možda i muhanatog svekra ili svekrvu (što da ne i oboje?). I sve to puca preko njenih leđa, a dragi daleko. Ne znam da bi joj bilo plaho lakše i da nije daleko, ali hajde.

Dragi je, dalje, obasipa nježnostima i kitnjastim riječima, obećavajući kako će joj sve nadoknaditi čim budu skupa. Čitam pismo i zamišljam scenu. Vidim je kako sjedi negdje u budžaku i, huda, koliko-toliko ozarena izlijevom pažnje od svog dragog, rumeni se, mijenja boje i gleda preda se dok se sve to čita, a svekar i svekrva s pažnjom slušaju.

Bit će da je i dragi naslutio kako bi sve to u kući moglo izgledati, pa je svjesno okrenuo na šalu. U nastavku piše da zna da su mu komšije poručile da im otamo, kad krene, ponese ja l’ tranzistor, ja l’ gramofon, dat će mu oni pare, neka ne brine za to. Ne brinu njega njihove pare nego ga brine granica i carina koju će morati platiti za to. On će im drage volje ponijeti i tranzistor i gramofon, ali da oni plate carinu. Eto, dodat će i on nešto i svi će biti kvit. Moli svoju dragu da ih o tome izvijesti pa da mu jave paše li im tako – do njega im nije. Već ih vidim kako se tiskaju da svi stanu u jednu sobu i preslušaju vijesti, ibrete se vijestima iz Iraka i Irana i željno iščekuju da saznaju je li “Velež” dobio “Olimpiju” i kako je “Željo” prošao u Splitu. Sve će to biti, ali samo ako dođe tranzistor.

Na kraju, opet je mnogo voli i jedva je čeka vidjeti, uz naznaku “Tvoj voljeni…”

Pročitao sam to pismo desetak puta, posebno ovaj dio upućen dragoj. Sve vrijeme imao sam dojam da joj kani nešto reći, ali to vješto zaobilazi. Nije to moralo biti nešto krupno, ali definitivno jeste nešto što bi samo ona trebala čuti / znati / pročitati. Ne znam, ne mogu biti pametan, ali sam dojma da je u pismu najviše rečeno o onome što uopće nije ni spomenuto.

Možda je upravo u tome čar tih pisama: kažeš tako što prešutiš i razumiješ iako ti se i ne rekne.

Opet kažem, ne znam, ne mogu biti pametan; pismo je to.          STAV.BA