Kada se osmanski sultan Sulejman – na Okcidentu poznat kao Veličanstveni, a na Orijentu kao Zakonodavac (Qānūnī) – sa stotinjak hiljada vojnika i skoro tri stotine topova, u okviru šestog pohoda kojim je namjeravao osvojiti Beč i tako konačno raskrčiti put osvajanju ostatka Evrope, negdje tamo u drugoj polovini davne 1566. godine zaustavio kod Sigeta (Sigetvar) u današnjoj Mađarskoj, pratili su ga i njegovi najodaniji ratnici – Bošnjaci. Bili su to u osmansko doba vješti i sultanu odani ratnici koji su ispunjavali sve dobivene zadatke, ali su isto tako bili poznati i po tome što su voljeli uživati u lijepim životnim trenucima čak i tokom vojnih pohoda. I nisu baš voljeli da im svako naređuje.

Sultan je to dobro znao pa ih je čuvao za odsudne trenutke u opsadi strateški itekako značajnog utvrđenog grada Sigeta. Znao je mudri sultan ko je u stanju biti prevaga na bojnom polju, ali i da tu prevagu ne treba umarati svakodnevnim opsjedanjem.

Bošnjački ratnici janjičarskih odreda ulogorili su se i opustili uz lijepe bošnjačke tradicionalne instrumente, lovinu pečenu vještinom iskusnih kuhara i uživali u pojenju epskih pjesama. I tako danima. Niti im je ko dolazio sa sultanskim zapovijedima niti ih je ko bihuzurio. Kada se opsada već odužila (trajala je mjesec dana) i kada se u redovima osmanske vojske koja je iz dana u dan trpjela teške gubitke pojavio zamor, a moral počeo padati nezaustavljivom brzinom, opuštene Bošnjake posjetio je visoki vojni zapovjednik sa sultanskom zapovjedi da se uključe u boj i napadnu utvrđeni grad. Ostavili su sve što su do tada radili i krenuli. Negdje u izvještajima zabilježeno je da su već u prvom napadu ostvarili dobre rezultate, uzdrmali odbranu tvrđave i onda, nastavak napada prepuštajući drugim jedinicama, vratili se u svoj dio logora da nastave gdje su prije zapovijedi stali.

Ponavljao se isti scenarij nekoliko puta. I svaki bi put svojom vještinom unosili pozitivnu energiju među osmanske vojnike. Kada su posljednji put udarili, probili su kapije i otvorili put do pobjede. Međutim, oni nisu htjeli ulaziti u grad nego su se opet vratili u logor i nastavili šenlučiti. I tu dolazimo do detalja u priči koju mi je prije nekoliko godina ispričao jedan kolega, univerzitetski profesor u Konyi, a koji me redovno potakne na razmišljanje o vičnosti, dovitljivosti i diplomatičnosti Bošnjaka koji su dobrim dijelom obilježili historiju Osmanskog carstva.

Kako mi je ispričao kolega, po osvojenju Sigeta, u kojem je stradao i Nikola Šubić Zrinjski, veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, krijući vijest da je sultan Sulejman napustio svijet prolaznosti, svojim Bošnjacima poslao je glasnika s porukom: “Veličanstveni sultan, vladar svijeta i brojnih mileta, Sulejman Han, poručuje vam da odaberete nagradu za hrabro sudjelovanje u opsadi ovog utvrđenog grada.” Saslušavši poruku, bošnjački janjičarski prvaci odgovorili su: “Nama je najveća nagrada zadovoljstvo našeg presvijetlog sultana, a ako on odluči da nas i čime drugim daruje, bit će to samo izraz njegove jedinstvene plemenitosti, a ne naših zasluga.”

Mehmed-paša Sokolović dobro je poznavao svoje zemljake. Mnoge od njih je, kao mlade i talentirane dječake, doveo u Stambol da se obrazuju, a potom im bivao podrškom u daljnjem radu i napredovanju. Turska historiografija spominje ga kao neponovljivo vještog velikog vezira (premijera) koji je služio trojicu sultana i koji je podržavao svoje Bošnjake. U doba njegovog ministrovanja upravo su Bošnjaci obavljali neke od najznačajnijih administrativnih, vojnih, diplomatskih i pravnih dužnosti širom prostranog Carstva.

Da li se prije četiri i po stoljeća kod Sigeta odvijalo baš sve ovako kako mi je ispričano i opisano, niti zna kolega koji mi je sve to ispričao, a niti potpisnik ovih redova može tvrditi da jeste. Činjenica da su Bošnjaci ostavili traga u historiji Osmanskog carstva, da su, kao veliki veziri, imali možda i glavnu ulogu u razvoju Carstva tokom perioda koji se u historiografiji spominje kao “dva zlatna vijeka Osmanskog carstva” i da su naučnici poput Nesuha Matrakčija, Sudija Bosnevija ili, pak, šejha Mustafe Juje dali veliki doprinos naučnom i umjetničkom razvoju cjelokupnog osmanskog društva, koje se prostiralo na tri kontinenta, daje nam za pravo da pomislimo kako se isti ili sličan scenarij doista i odigrao na mjestu na kojem će svoj ovozemaljski put okončati jedan od najznačajnijih osmanskih vladara.

Na iskraju, nije toliko ni bitno da li se izdešavalo sve kako je opisano ili ne. Mnogo je bitnija činjenica da se u Turskoj danas Bošnjaci spominju s pijetetom, da se smatraju dostojnim najviših stupnjeva poštovanja i da nije zaboravljena njihova uloga u minulih skoro šest stoljeća. Bitna je, naravno, i suštinska poruka priče o njihovom jedinstvu i njihovoj diplomatičnosti na koju ne nailazimo samo u kazivanju o opsadi Sigeta nego i u mnogim drugim izvještajima, te u arzuhalima (molbama) u kojim demonstriraju uistinu jedinstven osjećaj za diplomatičnost.

Putujući protekle sedmice gradovima na području manjeg bosanskohercegovačkog entiteta u kojim su Bošnjaci bili većina, razmišljao sam o spremnosti pojedinih Bošnjaka da, bez ikakve provjere dobivenih informacija i bez bilo kakve zadrške, napadnu najvišeg političkog predstavnika bošnjačkog naroda u entitetu Republika Srpska Ramiza Salkića samo zato što je neke od najuglednijih bošnjačkih intelektualaca, naučnika, umjetnika i društvenih pregalaca pozvao da ga iskreno i bez ikakvih finansijskih očekivanja savjetuju s ciljem da iznađe načina da poboljša položaj Bošnjaka u manjem entitetu. Razmišljao sam i o tome gdje nas danas nema. Razmišljao sam i o priči o Bošnjacima koji su skršili kapije utvrđenog grada Sigeta. I o njihovom jedinstvu i njihovoj diplomatičnosti. I pokušavao nas danas usporediti s njima jučer.

Razmišljanje me je dovelo do pitanja na koja nisam mogao pronaći odgovor pa bih ovim tekstom čitaoce pozvao da mi pomognu: Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju? Jesmo li u stanju pobijediti vlastite sujete i staviti kolektivni interes iznad individualnog? Jesmo li u stanju podržati one koje smo birali na najviše položaje, svjesni da oni bez naše podrške ne mogu ispuniti ono što su nam obećali da hoće? Na iskraju, možemo li se smatrati dostojnim nasljednicima naših predaka ako nismo kadri ugledati se na njih?         stav.ba