S akademikom Dževadom Jahićem razgovarali smo u povodu promocije nova dva toma njegovog Rječnika bosanskog jezika.

 Riječ je, nesumnjivo, o najvećem naučnom poduhvatu u bosnistici, ali i jednom od najvećih naučnih projekata u savremenoj bosanskohercegovačkoj historiji. Akademik Dževad Jahić bosanskohercegovački je lingvist i književnik. Rodio se 1948. godine u Mostaru. Studij srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu 1973, gdje je 1981. godine odbranio i doktorsku tezu Ijekavskošćakavski govori istočne i jugoistočne Bosne.

Magistarski rad odbranio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1977. godine, gdje je u zvanju redovnog profesora penzioniran 2017. godine. Od 1989. do 1993. bio je lektor i predavač srpskohrvatskog jezika i jugoslavenskih književnosti na Katedri slavenskih jezika Filološkog fakulteta Moskovskog državnog univerziteta. Objavio je veći broj znanstvenih i književnih djela te više od šezdeset naučnih radova iz oblasti lingvistike. Član je Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti.

Na redu je promocija VIII i IX kola Vašeg Rječnika bosanskog jezika. Prvobitno je bilo najavljeno ukupno deset tomova, a koliko će ih zaista biti? Do kojeg smo slova došli?

JAHIĆ: U pitanju je promocija VIII i IX toma Rječnika bosanskog jezika, leksikografskoga poduhvata koji traje gotovo punih dvadeset godina. To je, naravno, dosad daleko najveći naučni poduhvat u bosanskom jeziku uopće, ne samo u leksikografiji toga jezika. To je po prirodi svojoj izuzetno složen posao, pogotovo u ovom slučaju kad ga radi jedan čovjek, istina, uz izvjesnu pomoć saradnika, naročito u smislu prekucavanja primjera iz književnih djela, odnosno ogromne građe bošnjačke književnosti, pa i nauke i publicistike, koju sam u toku desetak godina sakupljao. Tačno je da se mislilo kako Rječnik u konačnom rezultatu može biti “smješten” u deset tomova. Kad je ovaj posao već bio u punom zamahu, utvrdio sam da je s metodologijom koju sam ovdje primijenio, a ranije je nekoliko godina razrađivao, građu i njenu obradu nemoguće smjestiti u deset tomova. Na kraju sam utvrdio da će Rječnik imati ukupno 16 tomova i to je konačni njegov obim. Dosad su obrađene riječi od slova A do slova P, ukupno dvadeset i jedno slovo, što znači da preostaje fond riječi s devet početnih slova.

Kako u ovom poslu stojimo u odnosu na susjede? Kasnimo li? Postoje li ovakvi rječnici srpskog, hrvatskog i crnogorskog jezika?

JAHIĆ: Specifične prilike “raspada” srpskohrvatskog jezika ne dopuštaju da se na ovo pitanje odgovori precizno, a možda ni ublizu tačno i naučno korektno. Zašto? Zato što je leksikografski posao u lingvistici i filologiji jedan od najsloženijih. On je uvijek dugoročan, sveobuhvatan i slojevit u svojoj metodologiji, naravno, kad se radi o ozbiljnim rječnicima koji se temelje na naučnim osnovama i koji podjednako uvažavaju jezičku tradiciju i savremeno jezičko stanje, a koji također uvažavaju i dostignuća “tradicionalne nauke”, kao i domete savremenih naučnih teorija i metodologija. U odnosu na naše “susjede” u pogledu višetomnih rječnika, mi uopće ne kasnimo, čak se u nekom smislu može reći da “ranimo”. To, naravno, valja i obrazložiti. U spomenutoj sh. jezičkoj zajednici poznati su dugoročni leksikografski poduhvati, izvođeni decenijama; to je Rječnik JAZU-a, koji je historijski rječnik, a onda i Rečnik SANU-a, koji je tradicionalno utemeljen, rađen, i još se radi, kao rječnik “narodnog jezika”, dakle dobrim dijelom i kao dijalekatski rječnik. Spomenut ćemo i šestotomni Rječnik srpskohrvatskog jezika Matice srpske i Matice hrvatske, koji je, kad je riječ o bosanskoj jezičkoj građi, više nego skroman i tendenciozno površan, mada je metodološki dobro izveden. U ovim našim savremenim, drukčijim jezičkim prilikama, što se tiče našega okruženja, jedino postoji Hrvatski enciklopedijski rječnik u 12 tomova, uz napomenu da ga je radilo sedam autora, a u projektu su bila angažirana i 23 stručna saradnika. Ovaj rječnik, međutim, mada jeste enciklopedijski, možda i u pravom smislu riječi, na žalost ne sadrži književnu građu, što mu uveliko umanjuje naučnu, odnosno filološku vrijednost, dok je višetomni Rječnik bosanskog jezika prije svega utemeljen na književnoj građi, pa je on prije svega rječnik bosanskog književnog jezika. Hrvatski enciklopedijski rječnik objavljen je u dva izdanja, 2002. i 2004. godine. Ovakve višetomne rječnike zasad nemaju ni srpski ni crnogorski jezik.

Šta je funkcija rječnika koji neki nazivaju enciklopedijskim? Hoće li se u njemu naći sve riječi bosanskog jezika ili postoji selekcija? Kako rječnik tretira srbizme i kroatizme koji su u upotrebi i kod jednog broja govornika bosanskog jezika?

JAHIĆ: Ovaj Rječnik, istina, negdje je i nekom prilikom, na prvim promocijama, prije desetak godina, više spontano nazvan “enciklopedijskim”, mada tu postoje znatne rezerve u odnosu na takvo njegovo određenje, bar kod mene, kao autora, postoje. Ja sam u Predgovoru Rječnika objasnio njegovu koncepciju i namjenu. Osnovni cilj moga Rječnika je što je moguće dublji i širi zahvat u rječničko bogatstvo i slojevitost bosanskog jezika. Drugi cilj je da se predstavi što šira i raznovrsnija književna, naučna i publicistička građa toga jezika, u vidu primjera za njegove odrednice, odnosno boldirane riječi. Osim toga, cilj mi je bio da predstavim i bosanski govorni jezik, a posebno njegovu izuzetno bogatu frazeologiju, tako da se ovaj Rječnik može smatrati i frazeološkim rječnikom. Sljedeći moj cilj je da se ovim obuhvatnim rječnikom da i detaljan gramatički opis ogromnoga broja jezičkih jedinica i da se time unese mnogo više jasnoće u standardiziranje bosanskog jezika.

Prema tome, ovo je i rječnik bosanskog standardnog jezika, koji u principu rješava gotovo sve praktične dileme oko upotrebe toga jezika u javnoj komunikaciji. Dodatna njegova ambicija je u tom smislu da on bude napokon jedan čvrst temelj i za izradu zajedničkog Pravopisa bosanskog jezika, u kojem više neće biti lutanja, variranja, polovičnih i nesigurnih rješenja, koja se nerijetko oglušuju ne samo o govornu već i o viševjekovnu pisanu tradiciji toga jezika. Zapravo, ovaj Rječnik je temelj za izradu Pravopisnog rječnika bosanskog jezika, u sklopu Pravopisa bosanskog jezika, koji se već radi u izvedbi Pravopisne komisije. Kad je riječ o “srbizmima” i “kroatizmima”, Rječnik precizno obavještava korisnika i upućuje na riječi primjerene jezičkom osjećanju izvornoga govornika bosanskog jezika, što ne znači da se riječi tipične za naše srodne susjedne jezike ne uzimaju u obzir, ali se odrednicama kazuje kojim funkcionalnim stilovima one pripadaju i zbog čega ne pripadaju standardnom bosanskom jeziku. Čak se posebno ukazuje i na riječi netipične za bosanski jezik, koje upravo mediji iz raznoraznih razloga forsiraju i nameću, time arogantno potcjenjujući jezičku kulturu i osjećaj bosanskih govornika i otkrivajući svoju poluprofesionalnost i upitnu kompetentnost i znanje, što je poseban problem, koji i sam Rječnik na svoj način aktuelizira.

Kako se rječnik odnosi prema dijalektizmima? Naprimjer, ima li u njemu mjesta za sarajevski lokalizam “samun” i slične riječi lokalnog karaktera?

JAHIĆ: Moramo najprije razbiti predrasudu o tome šta je dijalektizam i kakav je karakter njegov u leksikografskom smislu kad su u pitanju lekseme, odnosno semantička strana riječi. Moj Rječnik je prepun “dijalektizama”, što ne znači da je on dijalekatski rječnik. Pa otkuda onda to? Mnogi i mnogi od dosad smatranih dijalektizama već poodavno su ušli u književnost i poodavno prestali biti dijalektizmi. Rječnik obiluje riječima uz koje stoje odrednice npr. lok. (lokalizam) ili reg.(regionalizam). Ali svaka od tih riječi ima svoje unutarnje fonetske i leksičko-semantičke kvalitete i ima svoje teritorijalno rasprostiranje, što im daje elemente riječi koje nadvladavaju lokalne i regionalne granice i smatraju se leksičkim blagom jezika, u našem slučaju bosanskog. Tako i navedeni samun ima svoju alternaciju somun, što odražava naše jezičko bogatstvo, značenjske nijanse i finese, teritorijalne razlike i sl. Sve to spada u jedan veliki rječnik jezika, jer je to njegovo bogatstvo i tu se ne radi o amaterski i laički shvaćenoj “pravilnosti” ili “nepravilnosti”.

Vaš Rječnik nije jedini rječnik bosanskog jezika objavljen nakon Agresije. Koliko su i jesu li oni u koliziji? Ima li narod sa svega nekoliko miliona govornika potrebu za više rječnika?

JAHIĆ: Jezik i s pola miliona govornika, da ne kažemo i s manje govornika, ima itekako potrebu za većim brojem rječnika. Prvo, naprosto zbog toga što su rječnici po svojoj prirodi, zahvatu, namjeni, metodologiji i sl. različiti i što ih rade i autori nejednakih vokacija i kompetencija. Drugo, leksika je praktički neiscrpna i “nesveobuhvatna”. Ona je najživlje tkivo svakog jezika, ona je u neprekidnoj dinamici kvantitativnog i kvalitativnog razvoja i bogaćenja, pa, kako bi narod rekao, riječima se nikad ne može “ukraj stati”. Nakon Agresije, kod nas su objavljena dva jednotomna rječnika, ne računajući izdanja Isakovićevog Rječnika. Rječnik Instituta za jezik vrlo je skromnog leksikografskog zahvata i dometa, dok je Rječnik bosanskog jezika Halilovića, Palića i Šehovićeve puno obuhvatniji i leksikografski značajniji, ali je i to rječnik “zastao na pola puta”, posebno nedorečen u smislu odsustva bilo kakve književne građe, mada je i građa ostalih funkcionalnih stilova prilično skromna, jer autori nisu imali snage ili namjere da zađu u dublje slojeve bosanskog jezika kad je riječ o fenomenu njegove leksike, o njegovoj impresivnoj slojevitosti, autentičnosti i historijskom kontinuitetu i govornoj i prostornoj utemeljenosti. Moj Rječnik u tom smislu, naravno, ide i dalje i dublje. Ovdje se radi o poduhvatu koji prvi put predstavlja leksičko bogatstvo bosanskog jezika onako kako to bogatstvo zaista traži i zaslužuje. I ne samo takvo elementarno bogatstvo već i bosanska govorna i pisana autentičnost nasljeđa toga jezika.

Prošle godine bosanski jezik dobio je svoj novi pravopis. Izjavili ste na jednom naučnom savjetovanju da njegova pojava predstavljala dva koraka unatrag u odnosu na korak naprijed koji je učinjen s prvim pravopisom objavljenim 1995. godine. Zašto mislite da je to tako?

JAHIĆ: Izbjegao bih ponavljanje naučnih reakcija, ne samo mojih, na ovaj nenadani pravopisni eksperiment i očiti nazadak u tretiranju i opisu naše ortografske norme. Tu je riječ na žalost o razlozima i elementima ideološke podloge i još nekim drugim, nauci nesvojstvenim potezima i malverzacijama, o čemu ovom prilikom ne želim govoriti.

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu postoji Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik. Bilo je svojedobno prijedloga da se preimenuje u odsjek za bosanski jezik. Kako Vi na to gledate?

JAHIĆ: Da li je baš bilo i zvaničnih inicijativa, ne znam i ne sjećam se. Ideja je postojala, a vjerovatno i danas postoji, mada se ona više odnosi na preimenovanje postojećeg Instituta za jezik. Naime, Prvi simpozij o bosanskom jeziku, održan 1998. godine u Bihaću, donio je zaključak da se, između ostalog, Institut za jezik preimenuje u Institut za bosanski jezik, što ni do danas, zbog ideoloških otpora čak i unutar samog Instituta, nije urađeno. Baš na tom simpoziju donesen je i zaključak da se postojeći Odsjek za južnoslavenske jezike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu preimenuje u Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik, što je ubrzo i učinjeno.

Smatrate li dobrim sadašnje rješenje o nazivu predmeta u okviru kojeg se izučava maternji jezik u Kantonu Sarajevo, a po kojem je ipak ostavljena mogućnost da u knjižice budu upisana sva tri jezika (ne samo jedan od tri, nego sva tri)?

JAHIĆ: Sva ta nesretna i nespretna rješenja su ideološko-administrativna i ona i dalje idu na štetu učenika, na štetu naše kulture, naše države i, konačno, i na štetu samoga bosanskog jezika, odnosno prava na svoj jezik i na svoj naziv za taj jezik.

Koliko je jezik pitanje znanosti, koliko identiteta, a koliko je on političko pitanje?

JAHIĆ: Na žalost, prije svega nas filologa, jezik ne samo da je primarno naučno pitanje, on je uveliko i pitanje kulturnog identiteta, pa i nacionalnog, u krajnjoj liniji. Ali kad on biva i političko pitanje, on tada najčešće biva sredstvo političkih manipulacija i mahinacija, u vidu bacanja prašine u oči neobaviještenoj javnosti, pri čemu mediji, naročito televizijski, zdušno pripomažu u stvaranju lažne, isforsirane zbrke, širenja neznanja i putem tih neznanja sputavanja jezičkih sloboda i kulturnih identiteta kako pojedinca, tako i zajednice.

Negiranje bosanskog jezika ne prestaje. Kad ga se i mora priznati, nerijetko ga službeno nazivaju bošnjačkim jezikom ili jezikom bošnjačkog naroda, a i trpa ga se u nešto što se zove “zajedničkim jezikom”. Kako tome odgovoriti? Je li dovoljan samo rad na standardizaciji, objavljivanje rječnika, pravopisa, priručnika, gramatika, sudjelovanje na međunarodnim skupovima na kojima se afirmira bosanski jezik ili je potreban i snažniji politički odgovor?

JAHIĆ: Mi smo najbolji primjer za to kako i koliko jezik može biti sredstvo najogoljelije i najprimitivnije dnevne politike i ideoloških agresija, negiranja i obračuna u duhu našeg balkanskog mentaliteta neslavno obilježenog nepoštivanjem čovjeka, njegovih sloboda i njegove tradicije i kulture, sve do nepoštivanja čak i njegovog elementarnog jezičkog i nacionalnog identiteta. Nedovoljan je na žalost naučni rad, makar on i njegovi rezultati bili i najvišeg svjetskog nivoa, jer tendencijama i neznanju svjesno upletenom u sistem ne može se “dohakati” samo pameću, istinama i znanjem. Na žalost, naučnoj elaboraciji potrebna je i druga snaga koja će je podržati, a to je politička volja, pa i “politički odgovor”, kako vi kažete.

Koliko država pomaže razvoju i standardizaciji bosanskog jezika i šta se u tom pogledu može poboljšati?

JAHIĆ: Kod nas je sve to još uvijek vrlo skromno, nedovoljno, što ne znači da svijesti i pokušaja podrške nema. Na sreću, u posljednje vrijeme, bar kad je riječ o podršci ovome mome poslu, stvari se kreću nabolje. A što je vrlo važno, u našim prilikama to treba istaći i pohvaliti, na najvišim državnim mjestima i funkcijama pojavljuju se ljudi koji savršeno shvataju o čemu se radi i zbog čega je bosanski jezik prvorazredno državno pitanje, ne samo naučno i političko. Mnogo toga se, naravno, može i mora poboljšati. Prije svega u interesu Bosne i Hercegovine kao moderne evropske države.

Zašto Bosna i Hercegovina nema leksikografski zavod? Treba li nam? Nisu li za pothvate kakav je ovaj Vaš potrebni timovi i institucije da pripomognu i osiguraju neophodne resurse?

JAHIĆ: Još mnogo toga Bosna i Hercegovina nema, ali u svakom slučaju Leksikografski zavod je neophodna institucija i pitanje je vremena kada će ona u našoj državi biti utemeljena. Ja mislim da je već došlo vrijeme da se ozbiljno razmišlja o osnivanju Leksikografskog zavoda Bosne i Hercegovine. Treba iskoristiti situaciju da se na državnom vrhu sad nalaze i poneki razumni, svjesni i školovani, usto politički sposobni, najodgovorniji ljudi, koji će svakako uložiti truda da se ta leksikografska kuća osnuje. Posebno je za to prilika, jer su uveliko krenule inicijative iz Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca da se konačno otpočne, ili nastavi, rad na velikoj Enciklopediji Bosne i Hercegovine.

Razgovarao: Mahir SOKOLIJA / Magazin STAV